Tuesday 28 December 2010

Rani mrak

Zimi mrak pada pre 4. Pročitao sam to negde ranije. Zapravo, moguće je da sam to sam napisao ili sanjao, ne znam. Volim zimu jer se osećam sigurnije. Lakše mi je da spavam danju jer onda ne moram da se krijem od tuđih pogleda. Rani mrak je utočište za moju zbunjenu dušu. Na taj način nećeš moći da vidiš koliko mi je teško da te pogledam u oči. Koliko mi je teško da progovorim iz tame.
Provodim noći maštajući o tvom dodiru. Upadam u nekontrolisana bunila gde mi se javljaš u senkama, gde se držimo za ruke i smejemo kao deca. Gde smo srećni. Bdim satima nadajući se najmanjem znaku tvog prisustva. Volim da mislim da i ti to radiš. Ponekad se čak osećam kao da to i znam, ali se ubrzo obeshrabrim.
Mrzim zimu. Mrzim je jer sviće posle 6. To je previše vremena za razmišljanje o tebi, uzaludno čekajući da me se setiš. I sve je mokro i sivo i plače i nema nikog i mrak pada pre 4. Prezirem rani mrak. Zbog njega postojim.

Monday 27 December 2010

Veliki čovek

Veliki čovek sanja moćne padobrane. Šarene, crvene i bele, štraftaste i raširene, kako se vijore na vetru bez padobranaca. Sanja gvozdene kapije obavijene grožđem i čipkane haljine koje sede na ogromnim stolicama od pruća. Bundeve mraka i nekoliko sažvakanih, odavno ispljunutih i zgaženih žvaka. Sanja sebe kako drhti. Od straha ili možda hladnog vetra, sanja kako je sklupčan, nag, u betonskom ćošku rukama obavijenim oko kolena. I sanja Sunce. Daleko u svemiru kako eksplodira svake sekunde i pretače svoje noćne vodonike u svetleće helijume. Sanja novac i automobile koji trube, ljude koji užurbano gaze pešački prelaz i ptice koje u jatima nadleću krovove na kojima nikada nije bio sa njom.

Kada se probudi, uvek tužno izdahne, stisne zube, primoran da bude veliki.

Monday 20 December 2010

Godišnja doba

Uvek je bežao od samog sebe jer to je nešto na šta je odavno navikao. Te večeri su razmenili nekoliko reči i nasmejala mu se, iako je veći deo vremena samo nemo zurio u zid. Kada je odlazio, poželeo je da kaže nešto više, ali joj je samo pružio ruku i rekao "zdravo". I ulice i vetar i koraci koji prelaze u trk. Jastuk, nesanica i praznina u sobi.

Saturday 18 December 2010

Šraf

Juče je toliko popio da kada bi ga neko pitao šta je radio, bez mnogo kolebanja bi mogao da kaže da se odšrafio k'o guzica. Ne seća se kako je došao do kreveta niti kada je to tačno bilo, ali je stigao. Pošto je isuviše kasno da bi uhvatio korak sa odavno raskoračenim danom, ostaje je da leži i čita. Slova uspavljuju, sklanja knjigu u stranu. Zimski dan je već uspeo da se oboji u crno, stiže poruka na moblinom, razvlači se u papučama, tuširanje, internet, jakna, kapa, alkohol.
Večeras će toliko popiti da bi bez previše kolebanja  mogao reći da će se odšrafiti k'o guzica.

Sunday 12 December 2010

Dečak

Jedan mali dečak sedeo je na ivici kreveta i grickao šiške koje su mu prekrivale oči. Nije imao drugare, a želeo ih je. Mnogo ih je želeo.
Onda je majka ušla u sobu i nežnim glasom rekla "Hajdemo u šetnju, drugar!"
Ustao je, tužno oborio glavu i krenuo za njom.

Thursday 9 December 2010

Možda je tako najbolje

Pala je kiša i pošto je hodao sam i bio je mrak i duvao je jak vetar, došlo mu je da plače. Mokre patike, mokre čarape i mokri obrazi u tri ujutru. Mokre ulice, mokri krovovi i niko koga bi mogao da pozove. Prolazeći pored njenog bloka izvadio je telefon iz džepa i pronašao je u imeniku. Sa prstom na zelenoj slušalici dogegao se do svoje zgrade gde je opipavši sve džepove shvatio da je izgubio ključeve. Seo je na ivičnjak i obgrlivši kolena sačekao jutro. Možda je tako najbolje za sve.

Tuesday 7 December 2010

Zaprška

Posle posla otišao je do prodavnice i ispraznio novčanik. Na putu do kuće ušao je u kafanu i pošto nije bilo nikoga  sa kim bi pio, pio je sam. Nekoliko tura kasnije, rekao je gazda Lokiju da ga upiše na crtu i sporim hodom krenuo kući. Ostavivši kesu sa namirnicama u kuhinji, odgegao se do kupatila gde je masturbirao, te se, očistivši znoj sa čela, polako na prstima ušunjao u spavaću sobu. Legao je pored žene koja je osetivši miris zaprške u nozdrvama znala da ne mora ništa da ga pita.

Saturday 4 December 2010

Tinejdžer

Juče je napunio 13 godina, a danas se razboleo. Pošto je sada veliki, majka je rekla da bi trebalo da ode sam kod lekara.
Ubrzo se našao ispred rđavih vrata zlonamernog doma zdravlja, ušuškan u perjanu jaknu, sa šalom oko vrata i usta i debelom, vunenom kapom sa ćubom. Duboko je udahnuo vazduh i zakoračio u leglo zaraze, smrada i starosti. Predao je zdravsvenu knjižicu i tražeći mesto gde da sedne, gurajući se kroz masu starog mesa koje je smrdelo na ustajalu tkaninu, mrtvu kožu i iskonski znoj naleteo je na Petra. Sedeo je sa njegovom mamom i čekao na red. Umesto da bude ponosan na sebe i da likuje što je on sam, a Petar sa majkom, osetio je užasan stid.
"Otkud ti ovde?", gotovo iznenađeno ga je upitao Petar, brišući nos rukavom.
"Čekam dedu, bolestan je. Eno ga tamo, aj' ćao!" i užurbano se proguravši do izlaza, sa obe ruke gurajući teška vrata istrča napolje, na ivici suza.
Sa Petrom unutra sigurno ne može da se vrati nazad, a bez zdravstvene knjižice ne može kući. U tom trenutku se osetio toliko bespomoćno, toliko izgubljeno i toliko usamljeno, da je poželeo da nestane sa lica zemlje. Iako tada nije bio toga svestan, postao je tinejdžer.

Thursday 2 December 2010

Broj sa zarezom

Toga dana u školi, na času fizike, učila je o gravitaciji. Nastavnica  je pričala o jabuci koja pada sa drveta, pisala neke jednačine na tabli i pominjala brojeve sa zarezima. Naime, sve na planeti Zemlji je pod uticajem sile gravitacije. Sve. Na dvočasu srpskog jezika je lomila glavu oko kiše. Bilo joj je sumnjivo kako kiša pada, a oblak ne. Kako je to moguće? Na kraju je odustala i čvrsto rešila da na sledećem času fizike skupi hrabrost i uprkos užasnom strahu od nerazumevanja brojeva koji imaju zarez, postavi pitanje. Zvono je probudilo iz sanjarenja i kada je izašla iz škole u mrak koji je odavno pao odmah joj se samo od sebe postavilo logično pitanje - Kako mrak pada? Šta to pada? Odakle to on pada na zemlju svake noći?
Majka je poljubila i ustanovila da ima temperaturu. Visoku, trideset osam sa osam, kaže skočila joj je vatra.
U krevetu, je u polu bunilu pričala o padanju mraka i skakanju temperature, zalaženju sunca i padanju jabuka. Majka je zabrinuto pokušavala da joj spusti temperaturu mazanjem rakije po tabanima i leđima, a onda je konačno zaspala. Sanjala je kako maže rakijom dan i spušta noć na zemlju, sanjala je zapaljene zvezde koje skakuću nebom i mesec koji gori u plamenu. Sanjala je nastavnicu fizike koja joj se smeje, čitavo odeljenje koje joj se plezi i sebe kako plače od stida.
Ujutru se probudila i bio je dan, a temperatura je nestala i to sve uprkos gravitaciji, rakiji i brojevima sa zarezom.

Plišane igračke

Na petom spratu sedmospratne zgrade živi devojka sa posteljinom na šarene kružiće. Ima debelu zavesu i moderne roletne koje spušta noću, pretpostavljam zato što joj se ujutru vidi krevet sa prozora i terasa zgrade preko puta. Majka joj ulazi u sobu, diže roletnu i budi svakog dana oko 9, verovatno kako bi joj rekla da uči ili da ide na, fakultet, posao ili nešto slično, ne znam. Uveče do kasno sedi, sa prekrštenim nogama, ispred kompjutera i najčešće pije nešto iz jedne ogromne šolje. Nikada nisam video da joj je neko od prijatelja dolazio u sobu, niti sam prisustvovao njenom večernjem odsustvu. Desi se, ovih dana sve češće, da pred spavanje ne spusti roletnu. Ne znam šta to znači, mogu samo da nagađam, ali primetio sam da je sklonila sve plišane igračke sa kreveta.

Wednesday 1 December 2010

Ti i ja

Bliži se zima, lepo doba. Zimi se češće viđamo, uz kafu, čaj ili kuvano vino. Pašće sneg, stvoriće se crna bljuzga po ulicama i jedva ćemo naći mesto u nekom od kafića. Znam, pošto je tako bilo i prošle zime, i one pre nje, i one pre nje.
Pričaću ti lepe stvari. Zanimljive sitnice, hobije, akcije i druženja. Ti ćeš mi se žaliti na ljubav, porodicu, posao, prijatelje i samu sebe. Gledaćeš me i možda ćeš pući, a ja ću te gledati i možda ću pući.  Reći ćeš mi da si ljubomorna na mene, a ja tebi? Haha.
Mrak će već negde posle 4 popodne osvojiti ulice, a ja ću te pogledati i očima ti reći ono što i sama znaš, a to je da se ljudi žale na stvari koje imaju, a žele bolje. Reći ću ti pogledom kako ti pričam sve te lepe stvari, jer, osim priča, ja i nemam ništa drugo u životu. I znam da ćeš me čuti. Tada će postati neprijatno i poželećemo da nismo potezali tu temu, ponovo.
Opet, dobra stvar kod zime, tebe i mene koji sedimo i ćutimo zajedno je što to sve znamo unapred i ne smeta nam.
Zato si mi baš ti - ti, i zato sam ti baš ja - ja.

Tuesday 30 November 2010

Jabuka u magli

Magla može da se seče nožem. Vrelim nožem za ledeni puter. Ukoliko je udišem čitav dan, znam da ću uveče sanjati, zbog ukusa u ustima. Čađava magla za tren pretvori ljude u duhove, a grad u spostvenu senku. Stojim pored bandere i čekam te. Nikako ne mogu biti siguran da li ćemo se pronaći ili ćeš i ti mene čekati, tu, pola metra od mene. Zato smo se dogovorili da kada stignemo pojedemo jabuku, jer, ko još jede jabuku po magli, a to će biti siguran znak da smo to mi.
Sa desne strane čuo sam te da si zubima odlomila komad i da žvaćeš, usisavajući sok obrazima. Stao sam ispred  jabuke, još uvek nesiguran u postojanje tvoga lica i kada si podigla ruku da još jednom zagrizeš, hitro sam odreagovao vratom i ukrao ti zalogaj. Vrisnula si, ispustivši voćku na trotoar, te kada sam ti se uneo u lice, da proverim da li si to stvarno ti, i shvativši da nisi, instinktivnim trkom od minimum 3 do 7 metara, osetih strašno olakšanje što je magla tu, da me čuva od tuđih pogleda.

Monday 29 November 2010

Isečci na ulici

Kada hoda, često sluša isečke razgovora ljudi na ulici. Prolazeći pored autobuske stanice kod zgrade tehničkih fakulteta dva suvonjava momka pričaju o Košijevoj teoremi. Par koraka dalje, uhvatio je par reči kao što su "kolokvijum", "15 poena" i "Stanković", kao i "valjda neću pasti". Dve devojke spominjale su budžet, bodove, nepravdu.
Bilo mu je super da misli o magičnoj povezanosti svih tih ljudi koji su baš u tom trenutku bili na istom mestu. Studenti ispred fakulteta pričaju o fakultetu, kakva spontanost. Na stanici tramvaja kod Vukovog spomenika visoka žena duge plave kose u cipelama crne boje pričala je telefonom nekome kako joj dete ima temperaturu 38 sa pet, neki klinci su se grlili, ljubili i kikotali pored dok je sedi uglađeni gospodin u sivom odelu pretrčavajući ulicu gadno opsovao krv taksisti koji je legao na sirenu.
Vetar je baš jako duvao i počela je da ga boli glava. Ušao je u stan, skinuo jaknu, seo u stolicu i ćutao. Onda je poželeo da se vrati nazad na ulicu i da sluša isečke tuđih razgovora  kako ne bi morao da bude izolovan u tišini samoće.

Monday 22 November 2010

Poklonjen dan

Unuci su toga jutra ustali ranije nego što je navikao. Nasmejanih lica baciše mu se u zagrljaj te u izlivu nežnosti dade obećanje da popodne idu po sladoled. Na ulici su svi bili nasmejani, čak se i gospođa Aleksandra nežno javila i poželela lep provod. Cvrkut ptica sa obližnjih grana plesao je sa toplim kikotanjem dve glavice koje su trčkarajući ispred njega veselo hitale ka poslastičarnici. Na ulaznim vratima pisalo je da je otvoreno, ali dečaci ni zajedničkim snagama nisu uspeli da ih otvore. Onda je on pokušao, ali ruka kao da je prošla kroz uglancano staklo. Pokušao je još jednom i pomalo uplašeno zastao na trenutak. Nikola je počeo da plače, a dekina ruka u pokušaju da mu pomazi nestašnu kosu nestade kao da je od pare. 
"Pa dobro, ovo i nije bilo tako loše", pomisli i zaklopi oči.

Monday 15 November 2010

Drvo

Tu je to jedno drvo. Graja iz školskog dvorišta pored prija. Klinci trče za loptom, devojčice ogovaraju na tribinama, a svakih par minuta prođe tramvaj i zatrese podlogu. Volim da držim šaku na hrapavoj kori. Koliko li je debela, ta kora? Koliko ožiljaka krije ispod? Sigurno ne malo. Žuta skitnica, neki veseli mešanac, prišao je i ne obazirući se na mene obeležio drvo kao svoju teritoriju. Pomazio sam ga i pogledom pokušao da mu stavim do znanja da je u velikoj zabludi. Tu je to jedno drvo. Drvo sa dovoljno debelom korom da voli buku grada.

Sunday 14 November 2010

Radni dan

Zimi mrak pada pre nego što uspe da završi smenu. Kod kuće večera, opere zube, pošalje joj imejl na koji zna da neće dobiti odgovor i leže u krevet.
Poslednjih 7 meseci sanja kako ide na posao. U odelu, sa kravatom, kako prelazi nerazdanjenu ulicu trčeći. Svi na pločniku ga gledaju sa gađenjem, jer užasno kasni dok mu u trku papiri izleću iz kožne tašne. Dok spava, srce mu se ubrza do te mere da u trenutku kada uđe kod šefa u kancelariju, spreman da se pravda gužvom u saobraćaju, oseti oštar bol i trgne se iz sna obliven ledenim znojem. Onda se umije, obuče odelo, namesti kravatu i trčećim korakom, pre svitanja, kreće ka radnom mestu.
Zimi mrak pada pre nego što uspe da završi smenu. Kod kuće ponekad večera, najčešće opere zube, pošalje joj imejl i leže u krevet.
Najčešće pre spavanja popije par piva kako bi lakše zaspao, jer zna šta ga čeka u snu. Ujutru je novi radni dan. Dan koji živi u nadi da će te večeri, kada proveri poštu, možda pronaći njen odgovor u sandučetu. Može i u snu.
A zimi mrak pada pre nego što uspe da završi smenu.

Potkožna bubuljica

Zveckaju ti kovanice u džepu. To je zato što ti je korak hitar, nervozan i tvoj. Imaš cvetnu haljinu, crveni lak i ja te mrzim. Pošto ne znam gde spavaš, pretpostavljam da menjaš krevete kao raspoloženje - isuviše često da bi se  vodila evidencija. Ti si jedna bezobrazna kurva koja ne obraća pažnju na mene. Ti si jedna hladna, nesrećna žena za koju znam da izmišljam gluposti samo zato što ne umem bolje. Ti si jedno mekano klupko zadovoljstva u mojoj glavi. Ti si, ti si moja potkožna bubuljica, pokušavam da te se rešim, ali u procesu zauzmeš još više mesta i boliš. Znam da spavaš u istom krevetu, svom. Mislim, ne znam, o tome se zapravo i radi, ne znam.

Tuesday 9 November 2010

Nešto fali

Krem sir, viršle, voćni jogurt musli kajsija, sutlijaš. Trebalo bi da joj se javim. Verovatno će se namrgoditi ako zaboravim, njoj je to sve bitno. Hleb, 100 grama pečenice, jaja i dve jetrene paštete. Treba da odem da razvijem film, baš me zanima kakve će fotke ispasti, sto posto neke bezveze, ali opet, to je super. Sapuna dva, od meda i mleka, veliko pakovanje toalet papira i pasta za zube. Uverenje o studiranju, za vojsku, da otkažem ručak sredom, da se nađem sa društvom. Par limenki soka, boca vode, banane. 'Halo? Evo u prodavnici. Da. E, ne mogu sutra, moram da, ma imam nešto. Da, da. Ajde javiću ti se ja kasnije, važi? Da, ajde ajde'. Hmmmmm napolitanke i čajni keks. To je sve. Sve je tu.

Opet, kad legnem uveče u krevet, osećam da nešto fali.

Samo pravo

Drndavi Reno 4 koji smo na gurku upalili pozajmivši ga iz dedine garaže trucka se kao blesav, sigurno grabeći ka moru. Još samo 200 kilometara. To je oko 4 sata. 4 sata i tu smo. Ona i ja. prepunjeno zadnje sedište stvarima i karirano ćebe preko njenih nogu. Šator i vreće u gepeku i prelep dan za put. Ako bih sada odmah morao da definišem sreću, verovatno bi to bilo ovo. Za nekih pedesetak kilometara neću znati tačan put. zaustavićemo se pored nekog starijeg gospodina sa štapom i sedim obrvama, ona će skloniti naočare za sunce sa očiju na čelo, spustiti prozor i stidljivo pitati za pomoć. Reći će nam 'Samo pravo, do raskrsnice, a od raskrsnice isto samo pravo'. Dala mi je sendvič i ukrala jedan griz. Sunce zalazi za nekih pola sata.

Sunday 7 November 2010

Bez mene

Želim da ti poklonim cvet. Cvet koji ne znam gde da uberem. Koji nemam gde da uberem. Tražim te po poljima dečačkih snova, tražim se po prašumama tinejdžerske samospoznaje. Nema. A onda te osetim u mraku. Tvoj miris prkosi vetrovima nade.
Lepo mirišeš i imaš žutu glavu. Udisao bih tvoj kiseonik po ceo dan. Volim kako se njišeš na vetru i kako si me prihvatila, zato što sam sam. Zbog toga znam. Znam da si cvet koji želim.
Dolazi zima i pašće sneg i plašim se. 
Plašim se da će ti biti hladno, jer, jer da sam sa tobom, moje telo bi te grejalo, siguran sam.
Još više se plašim se da će ti biti toplo.
Bez mene.

Thursday 4 November 2010

Bukurešt

Ja sam čovek koji se budi sa prekrštenim nogama. Kada se probudim dovoljno kasno da znam da nemam baš nekih obaveza tog dana, volim da dignem noge na zid, a zabacim glavu unazad da visi sa kreveta. Pogled nije sjajan, ali smiruje.Najčešće ne pijem kafu za doručak, ali danas sam popio jednu tursku i baš mi je prijala. Ljudi na ulici su standardno mračni, red u pošti, gužva u pekari, dim u kladionici, kerovi u parku. Kada sam seo došla je ona. Pitala me je nešto što me nikada do sada nije pitala, što je u meni izazvalo neočekivanu erupciju nepoznatih emocija. Mislim, nije njeno 'Imaš upaljač?' bilo toliko neuobičajeno za ljude oko nas, ali za mene, za nju, bilo je nešto sasvim novo. Pošto sam doručkovao kafu, rešio sam da zavučem ruku u džep i dam joj jebeni upaljač koji inače nemam. Dopalo mi se zaprepašćenje koje sam izazvao, te pošto je zapalila cigaretu koju inače ne puši i izduvala dim iz pluća, zgrabio sam je oko struka i pitao da pobegne sa mnom u Bukurešt, da ofarbamo kosu, pijemo limunadu i držimo se za ruke.

Golman

Fudbal se u ulici igra ili oko 3, ako se ide ujutru u školu, ili oko 7, kad se ide posle podne. Svi se okupe i onda Lazar i Petar biraju svoje timove. Denis je uvek prvi izbor, pa Vule. Rade,Joca i Buca su sledeći na redu, a u zavisnosti od toga ko je prvi birao, onaj drugi odabere mene, kao poslednjeg, da branim na golu. Stative su nam četiri kamena koja krijemo kod čika Ljube u garaži i imaju bele tačke na sebi kako bi se znalo da su naši. Ne znam da li sam to ikada rekao, ali ja stvarno ne volim fudbal, naročito ne volim da branim. Uvek me napucavaju loptom, smeju mi se kad me boli, ako primim gol svi su ljuti na mene i uvek sam ja kriv.
Sinoć sam sanjao da igram u napadu, a da Denis brani i ja mu dam gol kroz noge. Haha, kako bi bilo super da to nije bio samo san.

Wednesday 3 November 2010

9 ujutru

Voli da šeta svoje kuče onda kada bi on možda mogao da izlazi iz svoje zgrade, ili da čeka autobus na stanici. Svakog dana, oko 9 ujutru, ona zna da on ide na fakultet i ponekad ga i sretne. Ponekad čak i pređe ulicu, pa se pozdrave, kaže mu 'ćao' i on se osmehne i mahne. Nekad je i pita kako je, šta joj radi brat i možda još nešto. Ispušta divne tonove iz grla koje ona mora što pažljivije da osmotri, pa nema vremena za razumevanje. To radi ponekad jer kada bi to bilo stalno, verovatno bi postalo jasno ono što ona želi da bude jasno, a to je ipak možda previše stresa za 9 ujutru.
On nekad i ne ode u 9 na fakultet. Ne može da zna, jer nekad jednostavno reši da ne ode, a nekad možda ima i drugačiji raspored. Utorkom i petkom je u 9, kada reši da ode. Utorkom i petkom je i ona tu sa svojom kucom, preko puta autobuske stanice. U 9 ujutru, čeka.

Kameleon

Probudio se namršten. Doručak nije jeo, jer mu nije bilo do hrane. Hodajući do škole rešio je da ostane još malo na kiši pošto je sivilo neba lepo kamufliralo sivilo njegove duše. To mu je prijalo. Posle nekog vremena ušao je prvo u školu, a zatim i u svoju učionicu, ostavljajuću vlažne tragove svojih nezainteresovanih stopala za sobom. Profesorka matematike je na njegovo 'ne znam', rekla da je to neopravdani izostanak i da sedne na svoje mesto, a on, on je bio spokojan jer zbog mokre kose koja je ovlažila lice, ona koju nije smeo da pogleda u oči nije mogla da vidi da plače.

Tuesday 2 November 2010

Bez prošlosti

(ovo da se prepravlja dosta)

Ti si moja devojka,
moja devojka bez prošlosti.
Ne sećam se držanja za ruke,
ni kada si mi u mraku
malo jače stisnula šaku,
stavivši mi do znanja
da si moja,
da sam samo tvoj.

Ti si moja devojka,
moja ljubav bez prošlosti.
Ona čiji osmeh sanjam,
da se sa mojim smeši.
I ležimo na krevetu sećanja.
A nikada nismo bili
nismo bili samo ti i ja
sami, sa osmeha dva.
Nikada nismo pili crno vino,
sami, sa svećama po podu
i nekim rižotom, ili štagod.

Ti si moja devojka,
samo moja devojka bez prošlosti.
Ona sa kojom bih voleo da,
da mogu da se sećam mora,
prošle godine, ili pre tri godine,
ili izleta do Novog Sada prošlog vikenda.
Znaš?
Tako bi bilo mnogo lakše.
Za oboje.
Ovako, nemamo ništa,
samo pogled preko stola.

Ti si samo moja devojka.
Devojka bez prošlosti.
Toga moraš biti svesna!
Jer ti se smeješ kad me vidiš,
samo ti, kao nijedna druga.
Iako nemamo sećanja,
i danas je verovatno jedno novo juče
koga isto tako neće biti,
Ti se ipak smeješ,
očima, stomakom, meni.

Ti si moja devojka,
San i želja bez prošlosti.
Ti si ta za koju znam,
da baš zato što nemamo juče,
i zato što sad ležimo sami,
svako u svom krevetu,
znam da je sutra tu,
samo za nas.

Sunday 31 October 2010

Na pivu

- Znaš, ne moraš uvek da kriješ sve od mene. Možeš ponekad recimo da se javiš na telefon i da ne odeš u drugu sobu.
- Ne verujem šta pričaš. Pa sklonim se jer neću da smaram ljude svojim razgovorima. Plus, u krajnjem slučaju, moji razgovori su moji razgovori, ne vidim zašto, šta, kao, bolji smo drugari ako ne odem u drugu sobu?

Rekao bih ti da me strašno nervira kada očigledno ne podnosiš moje glupe priče, moje sulude ideje koje pričam isključivo radi zabave. U ovom trenutku, rekao bih, ne, udario bih te po sred nosa.

- Ma ne bre, nema veze. Dva točena! Da, da! E, znaš, sinoć sam opet sanjao.
- Šta? Ček, evo je Marina. Alo, des?
- Hej.
- Ćao momci, šta se radi? Pivo a? Meni jedan čaj, ako nije problem. Voćni, bilo koji, jagoda? Da, može, ok. I? Pivo znači? Bezveze vam je to, prerano je.
- Marina, otkud ti? Mislim, zar nisi...
- Pa Jova mi rekao da ste tu, čekaj, šta, kao jel me to pitaš kao onako ili...
- Ma onako, opusti se, mislio sam da si već zapalila.
- Nisam, nisam, hu hu, kako sam uzbuđena, u sredu krećem i to je to!
- Sjajno. Baš se radujemo, zar ne Marko? Skroz je super sredila sama sebi narednih mesec dana.
- Da.
- Inače, nas dvojica tako malo pričamo nešto i, da te pitam, šta misliš ti, da li kada mi zvoni telefon treba da ostanem da sedim ili da se sklonim u stranu da vas ne smaram?
- Pa to zavisi ko te zove... zar ne?
- Upravo, vidiš?
- Ne, zavisi sa kim sediš, o tome ti pričam, lobanjo jedna.
- Ponašaš se kao neka riba.
- Vou, sad si mi rekao, jea!
- Šta je sa vama dvojicom? Samo se peckate. Hvala.
- Marku došli oni dani.
- Marko?

Huh, ne mogu jebeno verovati koliko me nerviraju. Šta je ovo, koji kurac? Došla je Marina, jej, hajde da sada šaljivo prepriamo svaku jebenu do sada izgovorenu rečenicu, predstavima mene kao imbecila i malo se smejemo. Ha ha ha. Jebote, aaaaaaaa, nikada se neće opametiti. nikada se neću opametiti. Za neke stvari, u nekim situacijama, jednostavno, grghh.

- Marko? Alo, pajseru?
- Da, da.
- Šta?

Pa ja ne mogu da verujem kako me gleda. Likuje, ladno likuje i misli da ga nisam čuo pa sad kao da ispadne štagod.

- Šta šta? Pa krvarim, eto šta. Ulošci, žilet, štoljpi. Idem da se upucam.
- A Makii šta je sad biloo? A reci nam, molim te reci nam, znaš da će ti biti lakše ako ispričaš.
- Pusti ga, znaš da ne voli da...

Lalalalalalalalalalalala možda postaje isuviše problematično ovo bežanje iz razgovora. Ipak oni, na kraju svi samo misle dobro i sve to.

- Drugi put.
- Drugi put.
- Da.

- I, khm, ovaj, hoćemo možda večeras do Pere?
- Pere?
- Sećate se, iz gimnazije lik onaj?
- U da, LIK! Gimnazija, jea! Obavezno, idemo.
- Jebi se, navodno će biti super žurka.
- Super žurka, Pera, gimnazija... čuješ li ti sebe?
- Što?
- Ubijate me.
- Ma crkni više, koga briga.
- Može još jedno?
- E, i meni. Hoćeš ti nešto drugo?
- Ne, imam ovaj čaj, dobar mi je. Nego, hoćemo da idemo? Hajde, bezveze mi je sama da se pojavim.
- To je zato što si matora usamljena baba koja je oterala sve ljude od sebe pa se sad kešaš na nas dvojicu pičkopaćenika koji ne mogu da srede čak ni stan, a kamoli sopstveni život.
- Šta? Opet ti nešto, nego, HAJDE bre, hoćemo?
- Ne.
- Naravno da ne.
- Kakvi ste homoseksualci.
- Marina, hajskul rijunioni baš i nisu moja voćka rakije.
- A šta je tvoja voćka rakija?
- Koja.
- Dobro, koja. Pa koja je?
- Ma njegova voćka je žilet, vena, kada i neki Džared Leto rok.
- Hahha, Džared Leto. Džared Jesen.

Mislim da nemam snage više da učestvujem u ovom razgovoru. Ne mogu ponovo da pričam o gimnaziji, o tome kako je neko bio kul, a neko nije. Kako je neko bio onakav, a sada je ovakav. Ko je sa kim, koja boja kose je sada aktuelna među 'jačim ribama'. Šta? Kakve žurke okupljanja? Štagod, svi nešto rade, sigurno nisu prestali da postoje. Samo, koga to zapravo zanima? Mislim, zašto ubijati vreme na taj način? Nije kao da imam bolju ideju, ali i ćutanje se čini normalnije. Kakve gluposti, jebene gluposti.  Bole me noge.

-  E bole me noge. Idem ja.
- Čekaj, a pivo?
- Poklanjam ti ga.
- Aj čujemo se kasnije.
- Ajde.
- Ćao Marko!

Sunday 24 October 2010

pih poh šubidubidoh

gastronom si moje soli, dodir peče, ugriz boli. 
degustator moga mesa, akrobata živca besa.
dok plešemo nagi, ti me kobajagi.
dok ležimo goli, hajde me zamoli,
jer je moja žučna kesa, utočište tvoga stresa.


ti si slikar moje duše, drugi ljudi samo guše.
baletanka mojih muda, arabeska slatkog bluda.
spavamo u tami, volim što smo sami.  
ćutimo u mraku, milujem ti dlaku,
i dok sunce pravi luk, ja ti grlim mekan struk. 




astronom si mog stomaka, moje telo, tvoja žvaka,
istraživač moga srca, kad te nema ono štuca.
mirišem ti kosu, sreća je u nosu.
osećam tvoj znoj, kada ližeš moj.
kičma krcka, mozak drema, sada kad te nema.



Sunday 17 October 2010

horoskop

-Šta si u horoskopu?

Ja nisam 'šta', ja sam 'ko'. Kad bi mogla da me čuješ kako mislim verovatno bi mi rekla da mi je ego veličine omanjeg sažvežđa. Omanje sazvežđe, to omanje sazvežđe, olako grupisano i nazvano nekako, te spomenuto u neobaveznom razgovoru sa samim sobom u ovom trenutku za mene predstavlja totalnu suprotnost onome za šta zapravo mislim da bi trebalo da se zalažem, tj. baš se razlikuje od onog mene koji bih želeo da jesam, ili mene koji mislim da jesam ili nekog takvog mene.
I neke stvari nikada ne naučim. Neke stvari kao taj neobavezni razgovor koji uključuje omanja sazvežđa, omanja sažveđa sitnija od belega na mojim leđima. Neke stvari koje nikada neću naučiti. Nikada, mahom jer ne želim i smatram da su neiskrene, lažne i sa nekim nazovi zadnjim namerama, koje su u mom svetu, pa makar to zvučalo odvratno na koliko god želim nivoa, ali u mom svetu su to prednje namere. Neću naučiti neke stvari jer ne želim, a ne želim jer ne umem, a ne umem jer prosto nisam taj. Neću da upoređujemo naše životinjske ukalupljene osobine. Ne želim da ja, recimo budem bik, a ti vaga, pa da mi ti onda pričaš o tome kako se mi slažemo ili ne slažemo, kako je moj mesec drugačiji od tvog meseca i kako su tvoje zvezde neke druge zvezde, te kako i ja imam neke zvezde koje su nazovi moje, a one nisu u dobrom odnosu sa tvojim, čijim god. Ne želim to. Ne želim. Ne želim i boli me. Sedim i gledam te. Mnogo si lepa. Lepa si sama po sebi. Ispucala koža na tvojim prstima i izgrebani nokti i neuredna, a čista kosa koju kao da paziš da ne dodiruješ prečesto kako ja ne bih pomislio nešto. Možda nešto zadnje, haha.

-Kako ništa? Pa kad si rođen?

Kako ne znaš? Mogla si da zapamtiš jer si me to već pitala, a mislim i da sam ti drugom prilikom i rekao jer smo pominjali nešto drugo, treće.  Znam da ćeš mi reći da sam težak. Teška osoba, tvrdoglava i dovoljno zadrta da kad stanem na tebe, vago, da ću te smrviti. Hej, ali ja sam niko i ništa u horoskopu, odbačen sam,izopšten iz tog horoskopskog društva, iz popularnih krugova i popularnih trouglova i popularnih krema za ruke. Pa ja ni ne želim da stanem na tebe. Stanem na tebe. Kada mi pričaš o svemu tome, ne mogu da prestanem da te gledam u oči, jer znam da igraju od sreće, znam da mi to pričaš jer je to neka neobavezna tema koja može da popuni naše vreme, prisvajajući ga i davajući mu neko značenje, pružajući izgovor za neosnovano provođenje.
Želimo da provodimo vreme zajedno. Kada kažem želimo, to znači da ja želim i da volim da mislim da i ti možda barem malo želiš. Pa makar pričali i o horoskopu. Horoskopskom svetu gde sam ja životinja, a ti predmet. Svetu gde ne postoji previše filozofije i gde su nam sudbine unapred određene. Kako koji je moj dragi kamen? Moj metal? Pauermetal.

-Znaš, tvoj znak i moj...

Ne znam. Da znam, verovatno bih bio u stanju da te slušam. Ne znam, ali da znam, verovatno bih bio u stanju da te uhvatim za ruku. Da znam, a ne znam, verovatno bih bio stanju da te, pa, da spustim moju šaku na tvoju nadlanicu, ili na tvoj dlan, koji je pomalo grub, jer ga ne štediš. Da spustim moj dlan na tvoj dlan. I onda bih voleo da tako držim ruku, barem pet minuta. Barem šest minuta.
I imam grozan osećaj da se udaljavamo jer nam je previše stalo i jer se previše plašimo. Ovde mene i tebe naravno ponovo predstavljam kao nas, zato što tako volim da radim, jer je to jedini razlog. Jedini razlog za život, u ovoj mojoj novopronađenoj tinejdžerskoj zaljubljenosti ili opsesiji, ili...

-... pa se čujemo ovih dana ili tako nešto.

I onda odeš i nema te. I onda te gledam u mojim mislima i na ekranu mog kompjutera i onda pričamo, a ja ne mogu da verujem da to zapravo radim jer meni je baš to ono što me baca u očaj, ali u isto vreme pruža neku eventualnu nadu da ćemo se ponovo videti. Ti si ponekad mnogo hladna. Nekad si možda samo nesvesna količine mraza kojim si u stanju da mi zamrzneš srce. Možda to namerno radiš, kako bi bila sigurna da će tako smrznuto da čeka na tebe kada me se ponovo setiš. Možda je horoskop samo još jedna od tvojih metoda kojima me čuvaš za sebe, odbacujući me u stranu. A meni samo treba neka sigurnost, neka potvrda da ću te ponovo videti. Neko uverenje da ću ponovo moći nespretno da se pozdravim sa tobom, da ću možda dotaći tvoju kosu, da ću spustiti šaku na tkaninu na tvom ramenu. Da ću, pa da ćeš biti tu.

I da, imam zadnje namere. Imam i zadnje i prednje i srednje namere i sve su one vezane za tebe. Sve. Nazovi to opsesija. Nazovi to pita od višanja. Želim da te gledam stalno i uvek. To je sve. Znači li to da sam loš čovek? Znači li to bilo šta, ha? Šta može horoskop da kaže o tome? Želim da budem u istoj prostoriji sa tobom, stalno i uvek. Da dišem vazduh koji si ti izdahnula i da se nadam da ćeš ti udahnuti moj. Da će taj vazduh u nekom trenutku postati naš vazduh, pomešan. Da ćemo imati nešto naše, nešto samo naše i to je to. I da te gledam. Eto.

-Kako si? Kako se osećaš?

Grozno, odvratno, prljavo, smrdljivo, posrano. Nikako se osećam. Ne osećam se. Ne ukoliko moraš to da me pitaš, a da nisi tu, pored mene da te gledam dok ti odgovaram ili ne odgovaram. Dokle god si ti u svojoj sobi, a ja ovde gde sam, u krevetu ili gdegod, dokle god je tako, ja se ne osećam kako treba.

I ne može biti da  mi je ova učmalost našeg razgovora dovoljna. Ne može biti. Ne može. A opet, ako je to ono što je izvesno, hajde da pričamo, pa makar i o horoskopu.

Wednesday 6 October 2010

šta želiš da pročitaš?
šta ti želiš da napišeš?

luftiraš dušu na drugom mestu pa ti je sada bezveze, a?
nije samo to, vremenom mi ništa više nije dovoljno dobro.

pa to je baš sranje. znaš?
da, znam.

i?
pa smisliću, daj mi još malo vremena.

Monday 23 August 2010

Park bleja

Desi mi se često da, kao danas, sednem na klupu u parku i da mislim. Sam. To je možda zato što se osetim kao da nemam nikoga na svetu, a možda je samo zato što nemam određenu osobu prisutnu u trenutku. Nedefinisane misli koje uglavnom  nemaju većeg značaja za mene, a naravno, ni za druge, često pokušavam da oblikujem u neku formu dovoljno konkretnu da mogu sam sebi da kažem svrhu svega toga. Nikada nisam bio preterano sistematičan, niti sam razumeo potrebu za svrhom bilo čega, ali često mi se desi da istu tražim, iako nesiguran u značaj svega toga. Maštao sam, da sam sanjao, to bi bilo isuviše apstraktno i označavalo bi neko nedovoljno prisustvo moje slobodne volje, maštao sam kako te u subotu pitam da mi pružiš ruku. Kako tačno ja mogu da kažem sebi da ne mogu negde da idem? Odakle mi pravo da kažnjavam samog sebe ili da propuštam stvari zato što moram bolje da razmislim o njima. I gde piše da uvek mora sve da se završi tako što ja sebi ubacim u glavu da njoj nije dovoljno stalo do mene i da je uopšte nije briga. Hteo sam na tu žurku u petak i, moj glas unutar glave govorio mi je da ona meni kaže kako ja ne mogu da dođem, a rekla je da dođem. I kako to misliš, ne možeš da ideš? Kada mi niko ne brani da se pojavim bilo gde, makar se osećao neprijatno u tom čudnom sosu, zašto moram da branim sebi? Teško je pretvarati se i kriti stvari od mene, to znaš. Ja čujem zvuk koji mi odzvanja u glavi, čujem ga i pored žubora fontane, čujem ga i pored pasa koji trče i laju, pored dece koje vrište i koja se smeju. Čujem te. Čujem se. Misliš naglas unutra i ne kriješ se, ne zato što što želiš ili ne želiš, već zato što nisi u stanju da uradiš bilo kako drugačije. Zato što nisam u stanju da uradim bilo kako drugačije. Ko sam onda ja, da pokušavam da se napravim gluv na zvuke u glavi koje sam proizvodim. Ali ja ne odem, ja ne odgovorim, ja samo razmišljam o onome što ti nisi stigla da mi uradiš. To su te potencijalne rane koje su bolnije od bilo koje stvarne rane, jer ih sa sebi nanosim, iznutra, okrivljujući podsvesnu tebe, pa onda zbog toga mrzim sebe. Svakog dana slušam iste priče, svoje, i muka mi ih je više.
Desi mi se često da, kao i danas, sedim na klupi u parku i razmišljam. Sam. To je možda zato što želim da pobegnem od svih ljudi koje imam na svetu, a možda samo zato što želim da pobegnem od tebe.
I onda mi na um padaju skroz nedefinisane misli, bez značaja, koje oblikujem u neku nekonzistentnu formu sa svrhom koja je pogrešna, jer sam je izmislio samo da bi postojala, pa najčešće kada ne znam šta da radim od muke i prevelike želje da ti se samo isplačem na ramenu, samo vrtim staru dobru priču, jer znam da mogu. Jer znam da sam dovoljno veliki ološ da te pustim da čekaš i to me ubija.
I onda sednem na klupu u parku i mislim, sam, bez igde ikoga, svestan da kada se stvari pojednostave, iako to ne želeći sebi da priznam, samo o tebi i želim da mislim.

Friday 20 August 2010

koprcanje prošlosti

- ...uhvatio tako odvratan kadar, da nemam reči. Čak mu je i u levom ćošku utrčalo neko dete kada je Vesna trebalo da počne da priča, a znaš i sam kakav je, sve hoće odjednom, nema ponavljanja...

Zašto ona uvek mora da oseća neku obavezu za nebitnim razgovorom? Ona zna da me stvarno ne zanima pokušaj snimanja čegagod. Ne može protiv sebe. Kao.

- Mira je rekla da više nikada neće ići na posao, nikada. Meni je t užasno smešno, znaš? Njioj čim se desi jedna glupost, jedan blam, odmah pobegne, odmah se skloni. Nevinost njene gluposti me u neku ruku iznenađuje, pošto, jelte, svi znamo Miru. Sinoć mi šalje poruku i zahteva da se nađemo. Ja joj kažem da ne mogu, a ona nastavlja sa onim njenim 'Nemoj da sereš, dolazi, svi su tu' ustaljenim tekstom i ja dođem i bude sranje, Bane se opet uvoštio u nekoj fotelji, čim sam ušla jasno sam mogla da vidim kako je lepo naslonio obe ruke na naslone, nesposoban da ih pomeri. Veljko, isto skroz ošamućen, sluša neka Mirina trabunjanja oko zelenih...

Ne može protiv sebe. Mnogo je jače od nje. Uvek mi prepričava svoj dan pomoću drugih ljudi. I sija, ne, ne sija, ali ona živi kroz njih. Pravi štit. Ženska glavo, pa mene zanimaš ti, ne razvaljeni Bane, koji je inače bio razvaljen svaki put kad sam ga sreo, tako da i nije neka vest. Mira koja je najveća veštica, ona koju apsolutno baš briga šta će Kiki uopšte da pomisli posle svega što joj priredi, kučka koja sebično troši njeno vreme, samo zato što zna da ne može drugačije da privuče pažnju. Prokleta Kiki, koja uvek popusti i uvek dođe. I ja uvek izvučem deblji kraj.  Ali stvarno me ne zanima šta je radila kod Mire na sedeljci. Super, svi su bili tu, ali me ne zanima. To su sve neki lažni ljudi, ti sa kojima se druži. totalno nebitni ljudi za bilo koga, oni se zapravo trude da sami sebi budu dovoljnon ebitni kako bi ispali nonšalantno neuredno kreativni. Ljudi koji stiču reputaciju stajlingom, svi ti njeni prijatelji. Jaki prijatelji. A sa druge strane ja, kome stalno smeta nešto što ona priča. Što se ja uopšte i nerviram oko toga što mi priča? Nije li dovoljno što mi zapravo priča nešto? Nije.

- ... kriza identitea, bila je kod savetnika i rekla joj je da prestane sa lekovima, a ona nema nameru, kaže, bez njih bi joj se život pretvorio u olovnu loptu, koja se kotrlja niz strmi, izrovani zemljani put. A ti? Šta si ti radio?
- Ništa spec. Gledao neki film...
- Koji?
- Ma neki, Duck season.
- Koji?
- Sezona pataka, neki iz Meksika. Predobar je.
- Neki tvoj a? Super.
- Aha, dao mi David pre par dana, to je jedan od njegovih omiljenih filmova. Moraš da vidiš kako sipaju kokakolu u čašu, isto kao ti, oduševila bi se. Sve u svemu baš mi je bilo lepo.
- Što me nisi zvao, nismo gledali ništa zajedno hiljadu miliona milijardi godina?
- Sećaš se da sam te pitao šta radiš, a ti si rekla kako imaš 'nešto, negde, sa nekim'. Nisam hteo da ti remetim planove filmom.
- Haha, da, kao Pavle, stalno nešto radi negde. Pa da, verovatno bi te ispalila, ali opet, mogao si da pitaš.
- Mogao sam.
- E pa to sa nekim što sam bila bilo je zapravo sa Milenom, Mir...

Jebote, koliko me ponekad smara da je slušam, a opet samo bih to radio zauvek. Kako joj se lepo rasplamte oči kada naglašava neku, njoj super, stvar. I kako joj se nakupi malo pljuvačke na rubu usta, pa kako pokupi, potpuno instinktivno. Ona niikada nije bila svesna moje apsolutne nezainteresovanosti za te njene 'negde, sa nekim, nešto' radnje. Isto ko što me je baš briga i za originalne 'negde, nešto sa nekim' Pajine radnje. Da me interesuje, pitao bih. Mene trenutno preplavljuje osećaj spoznaje zanimljivotsi njenog pogleda, toplote njenog pogleda. Razmišljao bih o pogrešnim tajminzima, o nepotrebnim spojkama, vezama i svim onim što ide uz to, što nam je uvek stajalo kao hladan tuš u uzajamnoj slatkoći gledanja u oči. A pogledi umeju da nam se stope, kao med koji se sliva sa kašike u teglu. Sa moje kašike u njenu teglu, pa zaroni i promeša sve. Umorim se od svega toga. umorim se od uzaludnih veza. Umorim se od skakanja sa teme na temu, umorim se, umorim se od toga što nisam u stanju da je slušam sa razumevanjem, već mi je dovoljno da slušam melodije koje proizvodi njen glas. Tananana Titititi, lalalall lal lala i tako dalje. Na trenutke postanem svestan koliko je to zapravo sebično.

- Kako? Da? Evo sedim na kafi, mogu  u 5 da budem tu. Ok, aha, dobro, važi. Evo, odmah krećem, vidimo se za pola sata, važi? E super, ćao!
-  E, Moram da idem da radim nešto, mnogo mi je drago da smo konačno uspeli da se vidimo. Hajde ovih dana opet. Super je bilo, jurim!

Eto je, ide da radi 'nešto'. Kako je volim zbog toga. Totalno zadovoljstvo i odsustvo duha. Ljubi me u obraz, šta sam rekao? Nešto sam joj rekao. Ma sigurno je ok. Njoj je drago što smo ipak uspeli da preomimo i da se vidimo, a meni se čini da je ovo bila najgluplja stvar koju sam mogao da uradim ikada zauvek. Prošlost u prošlost, nejna priča je prošla, imala je svojih momenata, što je super, ali dosta je bilo, koliko god mi prijala ili ne.
Zvao me Petar na basket, možda i odem. Nije da mi se igra, ali ni ne gleda mi se u onu mrlju od bivšeg komarca na zidu iznad kreveta. Ne znam.

Friday 28 May 2010

Stagnacija

je rezultat uglavnom lenjosti, ali ima veze i sa ovim.
Tu su okačene neke video reklamice koje na nedeljnoj bazi pravim za nešto što je nadam se objašnjeno u samoj reklami :D

Monday 17 May 2010

Iz sna u san

Pričaš kao da to stvarno misliš.
Onda kada zatvorim oči.
Kao ranije, vatrenim očima,
rafalne rečenice. Hajde i večeras.

Budim se iz sna u san,
Protrljam lice dlanovima...

Sećaš se srednje škole? Kako ja nikada nisam hteo sebi da priznam neke stvari. Neke, sada banalne stvari. Kao što je recimo istina. Iz laži u laž. Kad ste vas dvoje pušili na klupici u parku, a ja se mrštio na sve to, ne zbog cigareta, već zbog tebe i njega. Kada je on bio sve ono što sam ja pričao, a ja bio sve ono što ne želim da budem, kako bih bio sušta suprotnost njemu, sušta suprotnost sebi. Sećaš se slobode? Ja ne. Sloboda je samo reč. Tvoja reč. Ti si mislila da je sloboda da popiješ pivo na malom odmoru pa mi posle pričaš kako ti je bilo super. Mislila si da je sloboda da radiš ono što ne želiš, samo zato što je to izgledalo kao da možeš da radiš šta hoćeš. Pa tvoja škola koja je rokerska, i moja škola koja je štreberska. Sećaš se? Sećaš se moje slobode? Slobode koja se ispoljavala u nekom samokažnjavanju? Ja sam živeo u sopstvenoj izolaciji, samo zato što sam mislio da sam dovoljno slobodan da ne budem deo grupe, zato što sam toliko slobodan, toliko samodovoljan da imam hraborosti da zapalim sa žurke pre 12 jer svi ostaju do 3-4, moja sloboda, sloboda nade da će neko primetiti moj kontrabunt. Čoveče, kontrabunt u mojoj glavi ili mamin dečko u očima svih drugih.
I onda ti mene zoveš da mi pričaš, na fiksni. Ja ležim na krevetu, ćutim i drhtim, a ti pričaš.

vatren jezik,
rafalne rečenice.
Kada zatvorim oči,
kao ranije, hajde i večeras.
vodiš me iz sna u san,
iz ludila u ludilo iz...
i onda umijem lice dlanovima.

I onda ti mene zoveš da mi pričaš, da mi plačeš, ali nisam ja taj kome si plakala, plakala si samoj sebi. Ja ćutim, a ti pitaš i ti odgovaraš. Ja sam tebi bio ti, zato što smo bili isti. Totalno suprotni u svakom smislu da istost očigledna. Lažno različiti, ali opet i stvarno različiti. Ne samo ja od tebe, već i od svih drugih, što je na neki način isto kao i biti isti kao i svi drugi, ali mi to tada nismo znali. Ti pričaš o njemu, govoreći meni koliko ti značim. A ja slušam tebe kako mi pričaš o njemu, shvatajuću da ti služim samo da te slušam. I onda se nađemo, u parku, na kafi, na torti, u mojoj priči ili na tvojoj probi. I onda me zagrliš, ja te zagrlim i sve bude lepo. Samo mi.

I kreneš da pričaš,
lalalalalalalalalalala,
blablablablablabla,
iz sna u san.
i onda izudaram lice dlanovima,
iz ludila u ludilo,
kao ranije, kao večeras.

Prođu dani, nedelje, nekoliko meseci. Ti, ja, zaboravimo, setimo se, odložimo, ne odložimo. Neprijatne tišine, prijatne tišine. Neprospavane noći, lude noći, žurke, zezanja, učenja, obaveze, mučenja, jurnjava, bolesti, putovanja, drugi ljudi, novi ljudi, emesen, more, pa se vidimo. Pa sve bude lepo. Gledamo se pa nam srce iskače iz usta. Pa sednemo, pa se prošetamo. I nikada ne kažemo ništa, jer, jer, jer to je prevelika pauza. A vreme leti. Pa se onda setimo kako smo ranije provodili dane svađajući se, kako sam te ja ignorisao i kako si ti na silu pokušavala da se družiš sa mnom. Kako sam onda ja radio isto to kada si ti ignorisala mene. Ali nikada ne kažemo ništa.

Besne violine, potpuno lude violine,
paraju vazduh , totalno šizofreno.
I ti kreneš da pričaš,
vatrene rečenice i da me gledaš,
ispaljuješ rafalne poglede,
iz sna u san.
I onda pokrijem lice dlanovima,
kao ranije, kao večeras.

I često sanjam, sanjam kako ti pričaš, kako ne prestaješ da pričaš. Nebitno je šta, čak se i ne sećam šta, ali sanjam. Ti sediš, sveže nasmejana, sediš i pričaš. Pričaš onim žarom kao kada tek spereš tugu, kada ti se naprave rupice na obrazima. I mlatiš rukama, i žmuriš i smeješ se očima, ne hvataš vazduh. A ja te slušam, sedim i slušam. I besne violine, potpuno lude violine, dok pričaš, činele, talasi o grebene i vetar kroz ledine. Na drvenoj stolici, na vrhu zelenog brda, sediš ti, a na tmurnom oblaku iznad, na nebu, sedim ja, prekrštenih nogu i gledam dole. Ti pričaš, besnim violinama, dok se vetar igra sa tvojom nemirnom kosom i mene, na mom oblaku, vrti oko tebe. Nikada ne prestaješ, nikada ne prestaješ, u mom snu. I često ga sanjam. Ali onda u jednom trenutku vetar počne jače da duva. Svaki put krene tako jako da duva oduva moj oblak od tebe. Toliko daleko da mogu da te vidim samo kao tačku za koju ja znam da si ti. I onda puknu žice na violini i ja se probudim znojav.

I ti kreneš da plačeš.
Najkrupnije suze,
i da me gledaš.
rafalnim pogledom.
I onda stavim ruke,
moje dlanove na tvoje lice.
I ti zažmuriš. Zažmuriš i plačeš,
ali se smeješ.
I lice ti preplavi neka sigurna tuga,
jer znaš da sam ja uvek tu.

A ja samo želim da nestanem,
jer znam da sam ti uvek tu.
Iz sna u san.

Wednesday 21 April 2010

7 novih zlih

Imam 7 današnjih pesama na zlim pesmama.
http://zlepesme.blogspot.com/

Trenutno sam baš zadovoljan njima. Kasnije možda neću biti, ali sada jesam.
Eto.

Tuesday 6 April 2010

Možda

A ti si pričala o januaru, mesecu toliko fiktivnom da sam morao pomisliti da ga spominješ kako bi, prvo sakrila stvaran mesec koji je zapravo bitan jer se pomalo stidiš, a kao drugo, izmenila si avgust zato što je to nešto samo naše. Glupi avgust, čak ni ja ne želim da ga imenujem kako treba. Trenutak u svemiru ništa manje običan od bilo kog drugog, ali opet, magičan taman toliko da nas dvoje osećamo neprijatnost prilikom spominjanja istog. Koje godine? Uveravam vas da koja god godina bude spomenuta od strane mene, to može biti i prava i lažna godina, a motivi su isti. Kao da je i bitno za bilo koga osim za nas koji je to bio mesec, da li je padala kiša ili mrak, da li smo ušli u pekaru sa zelenom ili crvenom svetlećom reklamom ispred ulaza i jeli loš žu-žu ili bajate pogačice sa jogurtom ili bez ičega, zato što smo kasnije planirali da odemo na pivo, vino ili možda milk šejk, u kafić, kafanu, restoran ili možda park. To stvarno nije bitno. Meni jeste, a mislim da je i tebi, ali stvarno nikome drugom izmena sitnih detalja neće predstavljati nekakav bitan obrt u samom spletu događaja koji se jesu ili nisu odigrali. Spletu događaja koje sam ja žeeo, koje si ti želela, onako kako ih ja vidim ili kako ih ti zamišljaš, ili pak onako kako sada mislimo da je tada trebalo da se ponašamo kako bi kasnijim vremenskim osvrtom bili zadovoljniji ishodom.

Smešno je uopšte i misliti o tome na neki način koji je drugačiji od onoga koji je bio kada je to bilo potrebno. Neko od nas se nasmešio, neko možda nije. Ja sam možda poželeo da uhvatim tvoju ruku dok su nam se ramena dodirivala na ulici, možda sam poželeo, ali da li sam ili nisam to uradio, znamo samo mi. Znaš samo ti. Napišem li sada ovde da sam te dodirnuo, ili da te nisam dodirnuo, nedvosmisleno bi značilo da ću lagati ili reći istinu, ukoliko ne želim da kažem istinu zbog nekog lažnog osećaja čuvanja naše, sada već nepostojeće intime, baš zbog prisustva potencijalne konfuzije koju uvod u samo pojašnjavanje stvari može da stvori.

Pričao sam vožnji vozom, koji je mogao biti i autobus ili možda crveni automobil moje majke. Pričao sam o neizvesnosti koja mi je golicala dlanove kada je trebalo da ti kažem zbogom, ili možda ipak nisam pričao o toj neizvesnosti? Lažem, jesam. Ili lažem da jesam, možda nisam pričao nego samo pomislio, ili jednostavno nisam ni pomislio nego sam želeo da pomislim, ali to niko neće znati osim mene.  Prokomentarisali smo kako su niske zgrade lepe, zato što čuvaju ono evropsko u nama, u smislu umerenosti, kulture i uopšte načinu ophođenja prema ljudima, stvarima i svemu ostalom. Dublje razmatranje toga verovatno dovodi do nekih potpuno drugačijih zaključaka, ali naše površno čavrljanje bilo je izuzetno slatko u tom trenutku, ili možda nije, a ja samo želim da mislim da jeste, ili ga nije ni bilo, ali ja sada pišem kako jeste, no možda smo samo ćutali, hodali i odbrojavali minute našeg neprijatnog susreta zbog prevelike tenzije koja je postojala, ili možda nije među nama. Ti si želela da te poljubim, ili možda nisi, ja to ne mogu da znam, iako bih verovatno želeo kada bih bio siguran da je mogućnost za to postojala, a ja sam isto možda poželeo da te poljubim, ili nisam, ili jesam a nisam imao hrabrosti, zbog nesigurnosti.

Onda sam te poljubio, dok smo sedeli i pili piće, ili jeli tortu, okruženi petougaonim ili osmouganim ogledalima i okruglim ili četvrtastim stolovima. Ili možda nisam. Ali sam želeo, o da, kako sam želeo. Ili možda jesam. Jesam.

Javi se

Mogu li da spustim glavu na tvoj stomak? Samo malo. Samo malo. Možeš, a i ne moraš da prođeš šakom kroz kosu. Ne moraš, ali ako želiš, mogla bi. Šta radiš sutra? Hajde da odemo negde. Misliš da je to u redu? Dopusti mi da makar na tren odmorim glavu na tvojim butinama. Teška je od čekanja. Teška je na ramenima. Spusti ruku na moja leđa. Želim da osetim toplinu tvoga dlana, kao onda. Kao ranije. Ranije. Javi se ponekad. Počinjem da ne volim neprijatne razogovre koje vodimo kada se ja ne javim tebi, a ne spavam zbog misli da si me potpuno zaboravila. Javi se.

Sunday 4 April 2010

Danas sam kod mojih. Roditelja, brata, dve babe i jednog dede. Svi su tu. Zameraju mi kako premalo dolazim.
Mama i baba spremile su fin ručak i čokoladnu tortu. Brat je pušio, pa se malo svađao oko toga treba li da puši za stolom ili ne. Jeli smo, a deda mi je zamerio kako i kada sam tu, slabo pričam šta mi se dešava. Moj odgovor da pričam mnogo više nego kada sam bio stalno tu bio je dovoljno ubedljiv da me ostave na miru, ali opet nedovoljno prihvatljiv za dedu da se pomiri sa činjenicom da ja ne pričam mnogo. A ručak je bio stvarno dobar. Naročito meni, pošto se mesecima hranim samo nekim instant proizvodima. Pričalo se o procesu pravljenja ručka, baba Zorka je pričala kako je po prvi put u životu gledala Žikinu dinastiju i kako joj je bilo interesantno. Postaje sve kontradiktornija godinama. Druga baba pričala je kako prati neku tursku seriju. Majka je uputila par dobronamernih kritika koje izuzetno iritiraju. Meni je rekla da jedem sporije, ocu da skine džemper da ga ne isfleka, pošto je nov, a bratu rekla da mora da jede čorbu, te kasnije kako mora da pojede više mesa nego što je želeo, iako je ona ta koja ga je naterala da pazi na ishranu. Baba je onda rekla kako želi da sluša onu pesmu "Maria" iz kraljeva mamba. Deda je prvo slučajno polomiojednu čašu i njen sadržaj prosuo po stoljnjaku, a kada je ustajao, zamalo nije oborio saksiju sa cvećem. Ja sam ispričao gde sam sve bio sinoć, pošto sam bio na par mesta. Naravno, nisam bio previše detaljan. Kada smo završili ručak, seli smo na neka mekša sedišta. Pomogao sam ocu da namesti klavijaturu tako da može da svira iz fotelje, pronašao je nekakvu rumba pratnju i svirao Mariju iz kraljeva mamba. Baba je bila zadovoljna, ali je tvrdila kako ne sme da pravi toliku pauzu na jednoj deonici. Otac i ja smo tvrdili da je dobro, te da ne mora da vrši korekcije. Baba i deda su se držali za ruke i zaljubljeno gledali u njihovog sina dok svira, druga baba je sekla tortu, a majka i brat su se negde izgubili. Ja sam tražio adapter za slušalice među gomilom kablova, kako bih omogućio da otac svira i ne smeta drugima, kada drugima smeta. Nisam našao, a i da sam našao, sećam se da je nešto gubio kontakt, tako da nema veze. Pojeli smo tortu. Onda je baba uzela malo da svira, a deda je hteo da peva neke ruske pesme, ali nije. Ja sam ubrzo otišao u svoju sobu, koja je sada zapravo babina soba. Brat je već bio u svojoj, pričao telefonom. Majka je prala sudove. Baba i deda su se zahvalili na ručku i otišli. Došao mi je drug kako bi se tucali. Onda sam ga odbacio do autobuske stanice, uglavnom zato što je trebalo da bacim neku veću količinu smeća kojom sam napunio gepek automobila. Brat je krenuo sa nama da kupi cigarete. Kako sam izlazio iz garaže video sam komšije u dvorištu kako mi mašu. Zatrubio sam. U drugom dvorištu ista slika. I njima sam trubnuo, dva puta. U trećem, na ogradi, dve drugarice su pričale sa nekim ko je bio na ulici. I njima sam zatrubio. Ostavio druga na stanici, kupili cigarete i bacili smeće. U povratku trubnuo drugu koji je i dalje čekao autobus, a niz ulicu i jednoj drugarici i njenom bratu koji su išli negde. Sunce je bilo prilično prijatno i nebo bez neprijatnih oblaka. U automobilu bilo je toplo.

Sunday 28 March 2010

Pajac sa obrazom

I onda tu dođem ja. Napunim obraze vazduhom do granice bole, znate ono kada ne može više, e tako. Nadvuam se. raširim ruke, isravim kičmu i sa stisnutim pesnicama i metlom u dupetu, krenem da se gegam. Kao pingvin. A oni se smeju i meni je to jedino bitno. Možda sada zvuči malo lažno, ali jeste tako.
 Često me natera da izađem napolje. Na vazduh. Voli da komanduje. Ako joj se šeta, ja znam da ćemo otići u šetnju, koji god meni bili planovi.
To ume malo da iritira, taj stav gde sam ja marginalizovan do te mere da se moja uloga svodi na zadovoljavanje njenih povremenih potreba. Napeta je, ima mnogo obaveza i sve to, ali ne moram baš uvek ja da budem taj koji će da trpi udarce u pleksus, onda kada se najmanje nadam. Figurativno, naravno. Haha, pa ne znam šta smem da kažem. Te stvari se tumače zar ne?
Pa da. Inače, mnogo mi je čudno da pričam o svemu ovome, nisam navikao. Ne radim ništa. Danima. Sednem i klikćem na kompu rifreš, rifreš, rifreš. Ume da umori, depresija i sve to. Ne prava, naravno, ona autosugestivna. Ne znam. Ako se osećam depresivno pa još to i negiram, ali na taj način da kao ja to želim, ali nije zapravo, već samo onako, to je verovatno još veći problem. Naravno ništa što ne može da se reši tek tako verovatno ne treba da se definiše kao problem, već kao neko stanje stvari. Sve u svemu, ja mislim da sam potpuno okej prema njoj. Znam da ne umem na pravi način da kažem ono što osećam, ali mi je super što ona to shvata, pa nekim trenutnim nepisanim pravilom ona mene razume, ali isto tako i ja nju. Mnogo je kruta. Stegnuta. Totalni manijak što se kontrole tiče. Isuviše joj je stalo do stvari, do nekih viših ili nižih ciljeva da ponekad zaboravi na ljude. Brinem se za nju, a najsmešnije je što se i ona brine za mene. I mi tako, brinemo. Ne umem ovo da radim.

Recimo, ja se zatvorim u stan i ne izlazim nedeljama. Ne bih uopšte imao potrebu da izlazim da me ona ne natera. Sedim, pokušavam da pišem, uglavnom dangubim besmisleno. Besmisleno. Čudna reč. Besmisleno kome? I tako, pokušavam da pišem. Desi mi se jednom u par meseci da stvarno mogu da pišem čitav dan. To su lepi momenti, ali toliko retki da je nervoza koja se gomila između tih eksplozija inspiracije najčešće nepodnošljiva. Onda osetim kako krenem da trokiram, kako je svaka treća reč ponovo usiljena, svaka druga. Pa se istresem na njoj. Što je ona kriva što se meni ne pali lampica onoliko često koliko bih želeo? Fora je da ne čekam, nego da naučim sam to da radim, ali to su već problemi neke druge prirode.

Ona misli kako trošim život na nebitne stvari. Trošiti život je zanimljiva formulacija. Ja smatram da sam dosta dobrog uradio do sada. Ona je ta koja stvara konkretno, a ja sam taj koji teži nekom postizanju univerzalne sreće i zadovoljstva alternativnim metodama. Ne zato što ne mogu na klasičan način isto da postignem, već zato što se to ne može postići na klasičan način. Tu se vraćamo na onu priču sa početka. Onu gde ja naduvam obraze i deca su srećna. To su bitne stvari, razumete?

Svež vazduh

- Izađi malo napolje. Udahni svež vazduh.
- Pih, prokleti idealista. Nadobudna feministkinja. Izađi ti napolje, kolaborantu jedan nijedan.
- Lažni moralista. Tvoja feministkinja ide da ti spremi doručak, svinjo jedna. 
- Lepše je kad se kaže prase, nekako je isto, a manje uvredljivo. Možda.
- Slušaj, izađi napolje. Sediš tu danima, nije zdravo. 
- Pišem, pusti me! 
- Pročitaj šta pišeš. Tvoje priče su zatvorene između 4 zida. Pišeš o lažnom sebi, lažnoj meni. Pišeš o tužnim ljudima, ljudima zatvorenim u ćelije koje si sam zaključao. Zašto ne bi isti razgovor bio recimo, recimo u parku.
- To je ta potreba za nepotrebnim detaljisanjem. Kao da je bitno gde su. Važne su reči. Važno je ono što će on njoj da kaže i ono što će ona njemu reći i kako će oboje to razumeti, protumačiti. Meni je bitan taj spoj, taj odnos između ljudi koji je različit kod svakoga. 
- Da, ali nemaš pojma. Izvini molim te, ali ne može više da upali običan dijalog. Daj, izvedi ih malo napolje. Da udahnu svež vazduh.
- Jao bre ti i tvoj vazduh, idi malo prošetaj se, organizuj neki protest da naprave ergonomske metle ili četke za ribanje.
- Mica moja duhovita. Ozbiljno ti kažem. Stvaraš nepotrebno depresivnu atmosferu koja će te pojesti. Poješće te.
- Poješće me pošto ja očigledno nemam ništa da pojedem. Hajde marš u kuhinju napravi sendvič!
- Odmah gazda. A ti diži to dupe, idemo napolje.
- Da pretpostavim, na vazduh a?
- Mhm na vazduh. Svež!
- Ajde de, poneću sveščicu, da malo i lažni mi vide sveta.
- To je sve što se traži.

Obavezna

Bila sam na poslu. On je i dalje spavao kada sam se vratila. Ne mogu da razumem to. Legli smo zajedno, a on spava 9 sati duže od mene. Nije mi jasno. Kaže kako voli san. Ja ga, kao, ne volim? I nije da mi smeta taj neki odnos gde sam mu ja nekakav roditelj. Opet, lepo bi bilo da znam da i od njega svet beneficira na neki način. Mnogo voli da se pravi pametan u trenucima kada  nema argumenata. Obožava žvaku kako je svet ovde radi njega, a ne on tu radi sveta. Kako osoba mora ubirati plodove prirode, prestati sa lažnim poboljšanjima komotnosti i destrukcijom same planete u cilju neke lične koristi. I onda se zavali u fotelju, upali kompjuter i klikće satima ispijajući kafu koju sam ja spremila, čitajući internet sadržaj koji je neko drugi napisao, razumete me? Ali ne žalim se, stvarno je to sve okej, mora da ima neku svoju žvaku kako bi ostao normalan jer, na kraju krajeva, nije on taj koji je u potpunosti odgovoran za svoju trenutnu situaciju. A ja moram da počnem da mislim i na sebe. Nervira me kada je dobar prema meni, osetim se još bespomoćnije da mu pomognem. Kaže mi kako volim da komandujem. Kako sam ja jedan veliki oficir u duši i volim da sve bude po nekom mom pravilu, počev od ćase za novčiće na kuhinjskom pultu preko nedeljne reorganizacije njegovog radnog stola, koji je  uzgred uvek u užasnom haosu, pa sve do nekih bitnih životnih pitanja kao što su odnos sa mojim roditeljima, stav koji zauzimam na poslu i tako dalje. Kaže mi kako ne treba toliko da podmećem svoja leđa zbog drugih, a ne shvata da je za mene najbitniji kolektivni uspeh. Bitan je cilj. I ubeđena sam da bi on isto uradio da je na mom mestu. Da je na svom mestu, samo da mu se pruži prilika. Ja opet o njemu, haha. On je jednalenja buba, ali dobra, u suštini. Šta je smešno? Pa kad jeste. Ume da bude nepromišljen, ali nikada grub. To ja volim da se napravim dama pa da ga nerviram, čisto malo onako. A na poslu mi je stvarno haos. Niko ništa ne radi kako teba, a rokovi moraju biti ispoštovani pošto je konzistentnost najvažnija. On kaže kako ću biti loša majka pošto moram sve da nadgledam i ispravljam. Kako ću ugušiti decu, ne bukvalno, naravno. Molim? Pa prvi put mi je, ne znam šta smem, a šta ne smem da kažem. Malo sam napeta. Da, juče. Juče, juče, jeste. Inače, što se tiče njegovih roditelja i društva, tu ne želim ni da počinjem priču. Bitno da je njemu tu ekipa sa kojom se druži, a ni sam više ne zna zašto. On kaže da zna, ali ja znam da ne zna. Sto posto, pazite šta sam rekla. Svi imaju koristi od njega, a on samo jaše na tom plimskom talasu, nesvestan svog potencijala. Kaže da mu se povraća kada mu ljudi trljaju te reči  u facu. Reči kao što su potencijal, talenat, lenjost... A stvarno je tako. Ja opet o njemu. Ko o čemu, ona o svemu. Njegove reči. Bila sam pre neki dan kod ginekologa. Dobro, nećemo o tome. Aha, razumem. Ne, ne, u redu je. Ne, naravno. Sledeći utorak? Važi. Vidimo se tada onda, oko 6.

Vulkanizerka

- I onda se pojavi sunce, greje ti lice kroz staklo, mršti oči.
- Gospodin naracija. Bitno da on sve ispriča.
- Gospođica verbalni šamar ponovo u akciji, a?
- Ma izvoli, pričaj, kao da je od tišine ikada išta dobro bilo. I ne počinji mi sada sa pametovanjem kako jeste!
- Pa kad jeste.
- Buuu "pa kad jeste..." hu hu hu! Sami smo, prekini da se pretvaraš.
- Zašto bih se pre...
- Jao evo ga opet! Jaoooo... Pa ti si nesnosan!
- Ha ha, smešna si kad tako kreneš da mlatiš rukama iznad glave, kao neka vetrenjača.
- Dečko, nije ništa smešno ovde, razumeš. Prekini da me imitiraš, haha, prekini, spusti ruke dole budalo jedna!
- Evo ga, evo ga, evo ga, to je bio osmeh, video sam ga ne laži me sad. Džabe se sad mrštiš. Hajde hajde, da vidim!
- Heee, ma beži bre, ludaku, teraj se u pizdu materinu.
- Hamhmhaha bhahabbham a vrati se! Hej! Hajde, neću više, hajde vrati se.


Nije da je ne volim, ali je stvarno mnogo vulgarna.

Friday 19 March 2010

heroj (2)

-Dodaj plavu od 4.
-Neću, treba meni, traži sam.

U kutiji sa lego kockama rovareći u potrazi za delom koji fali, setio se plana.

-Znaš, plan je gotov.
-A da, rekao si preko telefona.
-Tu mi je štek, unutra je, sad ću da ti pokažem.
-Marko, to će biti zajednički plan, je l' tako?

Iz tišine vrištala je neprijatna neodlučnost. Nije znao da li je Dušan dovoljno pouzdan da mu poveri baš sve.
Opet, Dušan mu je najbolji drug i zasigurno nije bilo alternative.

-Da! Naravno...
-Pa hajde onda, pokaži mi, ioanko su dosadni roboti.

Iz šteka, metalne kutijice koju je poneo sa sobom, Marko je izvadio mapu, papir ispresavijan u kvadratić. Odvio ga je i položio na tepih.  Uperio je prstom.
-Ovde. Tu mi čekamo. A ovamo će oni proći, oko pola 2, tako nešto.
-Aha. A šta je ovo?
-To je zaseda. Tu sam već ostavio svu potrebnu opremu.
-Koju opremu?
-Tajnu opremu.
-Dobro. A šta ćemo posle?
-Kad posle?
-Pa posle misije. Šta ako ne uspemo?
-Moramo uspeti. Imamo tajni plan. Spasićemo svet.

Onakvi kakvi jesmo

Hodam preko puta.
Bez pogleda.
Vidim obris.
Čujem korak, jasno.

Buka grada, nebitna.
Gledaš izlog. Stanem.
Zabaciš kosu pozadi.
Zadrhtim, naježen..

Naočare. Gledaš?
Na staklu, glupost.
Znam da gledaš. Mora biti!

I uvek završimo ovako.
Bez dodira.
Paralelni kakvi jesmo.

Tuesday 16 March 2010

Pesma o banderi

vraćam se danas kući, peške, kad mi pade na pamet ideja za pesmu. možda je to više kao neki motiv, ne znam.
sve u svemu, u pitanju je neodlučnost. imaj jedan poremećaj u mozgu koji ljudima utiče na centar za orjentaciju pa su neodlučni. Mislim da isuviše frljam terminima i nemam pojma o čemu pričam, sada ću prvo malo da izvikipedišem, pa da probam da napišem koncept za pesmu. inspirasno, jelte, šetnjom.

i nisam bio previše zainteresovan da tražim, te nisam našao, ali nema veze.

tu je ta ideja da kada ja hodam i ispred mene je bandera, pošto sam neodlučan, ne mogu da presečem i kažem sa koje strane ću je zaobići. hodam pravo prema njoj i razmišljam da li levo ili desno i tako udarim u nju, zaboli me pa nastavim da hodam. i fora je što je na svakih iks metara ista takva bandera i svaka boli, a svaka je vrlo verovatno jedna te ista. eto, to je ideja.

a sada mogu i da probam da napišem pesmu, iako mi je stvarno glupo to da radim sada, pošto sam upravo rekao sve što sam zapravo hteo.

a možda ideja za kratku priču? možda bi ipak kratka priča bila bolja od ove dosadne usiljene pesme. Da.

nema veze, ajde sada pesma za početak.

-

i nisam bio previše zainteresovan da tražim, te nisam našao, ali nema veze.


Znaš, to baš i nije neka fora.

Wednesday 10 March 2010

Kod Nađe

Juče je polomila prst kod Nađe tako što joj je Nađina mama dok je ulazila u sobu slučajno priklještila vratima.
Rešila je da više nikada ne kroči u tu kuću pošto ju je bilo mnogo sramota. Pege su joj se bile zacrvenele od bola i suze pokapale omiljenu bluzu.
Onda je zazvonio telefon. Ona. Zaboravila je roze rajf i zove je da dođe da uzme.
Jedva dočekavši otrčala iz sobei.
Kada je baka upitala gde žuri, rekla je - kod Nađe.

Sunday 28 February 2010

Opet

Ponovo.
Distorzija u glavi,
šugejz pogled,
letargija.

Nevino se smeješ.
To me peče,
unutra.
Kao nemaš pojma.

Ma ja sam dobro,
nema ništa novo,
ispiti standardno,
društvo isto,
moji svi ok,
radim to i to,
viđam te i te.

A ti si isto dobro.
Kod tebe sve isto.
Nema ničeg novog,
Isti ljudi, ista lica.
Iste radnje, isti osmeh.
Ista si kao i ranije, kao onda.

Zar vreme nikada ne može da bude povoljno za mene?
Kako to da vremenom ne prestaneš da mi pržiš dušu?
Da li je moguće da i dalje nesvesno gaziš po mom srcu?

I onda mi pričamo.
Ti se smeješ, gledaš.
Ti pričaš i pričaš i pričaš.
Gledam ti usta, oči, grudi.
Gasim mozak, nema potrebe.
Ništa drugo, samo gledam, to je to.

A svaki sledeći put je sve gori.
Umara me tvoja dobrota.
Budi kučka, želim to toliko.
Daj mi razloga da budem đubre.

A opekotine peku tek sutradan.
Sve dublje i dublje, i dublje i dublje.
I onda opet ti.
Opet ti.
I ja.

.
.
.

A na kraju,
sve što želim je, i dalje,
samo da te gledam kako se smeješ.

Seti me se u oktobru

Hej, seti me se u oktobru.
Znaš da želim. Znam da želiš.
Seti me se i danas i sutra i u petak!

Seti me se, seti me se u oktobru.
Kao da i sama ne znaš da jedva čekam.
Seti me se, kao što si to ranije radila,

Seti me se, pa mi javi, u oktobru.
Imaš još vremena da nađeš reči.
Seti me se, molim te, treba mi to.

Oktobar je dobar, reci mi da se sećaš,
Šapni mi na uvo, pusti mi poruku, mejl.
Sećaš se te hemije? Samo nas dvoje..

Seti me se, potrebno je tako malo.
Evo vidiš, ja se setim tebe, mila.
Seti me se, barem u oktobu.

Srce jače lupa kad se setim  tebe,
Nešto u stomaku želi da se i  ti setiš mene
U istom trenutku. U oktobru. Molim te.

Seti me se danas. Javi se što pre.
Znam da je teško i da se plašiš,
ali ako ne možeš ranije, molim te,
seti me se u oktobru. Ja ću čekati.

Monday 11 January 2010

Crni plus

U zgradi levo živela je devojčica koja je pisala crno.

Jednoga dana, dok je jela supu od slova i brojeva, slučajno nalete na jedan plus. Malo se zamislila, ustala i zatvorivši usta pogleda gore levo, u jedan od ćoškova sobe. Rešila je da napiše jednu pozitivnu priču, crnu ili belu, svejedno.

Uzela je papir i olovku, naoštrila pogled i nepuna dva sata kasnije pred sobom imala je divnu priču o jednom velikom crnom plusu koji je išao kod tetke većeilijednako na ručak.

Onda je pao mrak i devojčica uze svoj set tempera, umoči četkicu u crnu boju i prefarba svoju pozitivnu priču.

Ujutru, kada je svanulo, oseti neku tugu, ali nije mogla da se seti zbog čega.

Svetsko cveće i cvetne sveće

Bio je jedan cvet. Imao je svoju braću cveće i sestre cveće.
U osnovnoj školi, kada je naučio latiniciu (ćirilicu je naravno naučio pre škole), cvetu pade na pamet da on skoro pa lako može da postane свет, i da njegove sestre cveće mogu postati свеће.
Nije mu bilo jasno kako tačno to može da izvede, mešajući latinicu i ćirilicu, ali shvatao je da je nepravedno da on postane ceo свет, a sestre samo свеће, te je prećutao.

Onda je došla zima i sneg je prekrio njegovog brata cveta. Tada mu je bilo žao što od sestara nije načinio свеће, pošto bi sada one mogle da ugreju njega cveta, i njegovu braću cveće.

Supermoć

Levo od desne bandere čekala je noćnu liniju 56. Često je to radila.
Imala je jednu igru koju je volela. Kada neki slučajni prolaznik prođe pored nje, ona se ugasi, pa se opet upali kada se prolaznik odalji, ali opet nedovoljno daleko da ne primeti kako se svetlost vratila.

Možda, ali samo možda, neko od njih misli da se to samo njemu ili njoj dešava.
Možda misli da nesvesno snagom svoje volje pali i gasi bandere.

“To bi stvarno bila zanimljiva moć”, mislila je gospođica bandera sa osmehom, dok je čekala noćnu liniju 56, bacajući žućkastu svetlost na mračni asfalt.

Sebična

Moram da ostanem na promaji, hajde da šetamo.
Na taj način vetar će biti odličan izgovor za moju neurednu frizuru.
A onda mi kažeš kako je bolje da sednemo unutra. Unutra, gde će se svi smejati mojoj kosi.
 Ma odakle tebi uopšte ideja da ja želim da sednem bilo gde?
Ti si jedno veoma sebično stvorenje, naročito kada sam ja u pitanju.

Danas levo

Često ustaje na levu nogu. To je jedan regularan pokret, običan.
Danas je ustala na levu nogu.
Danas je naučila da koristi fino podešavanje slike LCD monitora.
Danas, kao i svakog dana njenog života, ona će počešati prćasti nos za koji misli da raste ukrivo.
Danas, kao i svakog dana njenog života, neće pomisliti na mene.
Sutra možda ustane na desnu nogu, a moje je samo da se nadam da će to promeniti bilo šta.

Kosidba

Jednom, bio je kovač koji je voleo da kosi travu više od kovanja potkovica.
Bio je decembar mesec, neki sneg napolju, sve belo, ne baš idealno za košenje.
Baš tada je odlučno uzeo kosu i svezao je u punđu. Bio je srećan.