Monday 23 August 2010

Park bleja

Desi mi se često da, kao danas, sednem na klupu u parku i da mislim. Sam. To je možda zato što se osetim kao da nemam nikoga na svetu, a možda je samo zato što nemam određenu osobu prisutnu u trenutku. Nedefinisane misli koje uglavnom  nemaju većeg značaja za mene, a naravno, ni za druge, često pokušavam da oblikujem u neku formu dovoljno konkretnu da mogu sam sebi da kažem svrhu svega toga. Nikada nisam bio preterano sistematičan, niti sam razumeo potrebu za svrhom bilo čega, ali često mi se desi da istu tražim, iako nesiguran u značaj svega toga. Maštao sam, da sam sanjao, to bi bilo isuviše apstraktno i označavalo bi neko nedovoljno prisustvo moje slobodne volje, maštao sam kako te u subotu pitam da mi pružiš ruku. Kako tačno ja mogu da kažem sebi da ne mogu negde da idem? Odakle mi pravo da kažnjavam samog sebe ili da propuštam stvari zato što moram bolje da razmislim o njima. I gde piše da uvek mora sve da se završi tako što ja sebi ubacim u glavu da njoj nije dovoljno stalo do mene i da je uopšte nije briga. Hteo sam na tu žurku u petak i, moj glas unutar glave govorio mi je da ona meni kaže kako ja ne mogu da dođem, a rekla je da dođem. I kako to misliš, ne možeš da ideš? Kada mi niko ne brani da se pojavim bilo gde, makar se osećao neprijatno u tom čudnom sosu, zašto moram da branim sebi? Teško je pretvarati se i kriti stvari od mene, to znaš. Ja čujem zvuk koji mi odzvanja u glavi, čujem ga i pored žubora fontane, čujem ga i pored pasa koji trče i laju, pored dece koje vrište i koja se smeju. Čujem te. Čujem se. Misliš naglas unutra i ne kriješ se, ne zato što što želiš ili ne želiš, već zato što nisi u stanju da uradiš bilo kako drugačije. Zato što nisam u stanju da uradim bilo kako drugačije. Ko sam onda ja, da pokušavam da se napravim gluv na zvuke u glavi koje sam proizvodim. Ali ja ne odem, ja ne odgovorim, ja samo razmišljam o onome što ti nisi stigla da mi uradiš. To su te potencijalne rane koje su bolnije od bilo koje stvarne rane, jer ih sa sebi nanosim, iznutra, okrivljujući podsvesnu tebe, pa onda zbog toga mrzim sebe. Svakog dana slušam iste priče, svoje, i muka mi ih je više.
Desi mi se često da, kao i danas, sedim na klupi u parku i razmišljam. Sam. To je možda zato što želim da pobegnem od svih ljudi koje imam na svetu, a možda samo zato što želim da pobegnem od tebe.
I onda mi na um padaju skroz nedefinisane misli, bez značaja, koje oblikujem u neku nekonzistentnu formu sa svrhom koja je pogrešna, jer sam je izmislio samo da bi postojala, pa najčešće kada ne znam šta da radim od muke i prevelike želje da ti se samo isplačem na ramenu, samo vrtim staru dobru priču, jer znam da mogu. Jer znam da sam dovoljno veliki ološ da te pustim da čekaš i to me ubija.
I onda sednem na klupu u parku i mislim, sam, bez igde ikoga, svestan da kada se stvari pojednostave, iako to ne želeći sebi da priznam, samo o tebi i želim da mislim.

Friday 20 August 2010

koprcanje prošlosti

- ...uhvatio tako odvratan kadar, da nemam reči. Čak mu je i u levom ćošku utrčalo neko dete kada je Vesna trebalo da počne da priča, a znaš i sam kakav je, sve hoće odjednom, nema ponavljanja...

Zašto ona uvek mora da oseća neku obavezu za nebitnim razgovorom? Ona zna da me stvarno ne zanima pokušaj snimanja čegagod. Ne može protiv sebe. Kao.

- Mira je rekla da više nikada neće ići na posao, nikada. Meni je t užasno smešno, znaš? Njioj čim se desi jedna glupost, jedan blam, odmah pobegne, odmah se skloni. Nevinost njene gluposti me u neku ruku iznenađuje, pošto, jelte, svi znamo Miru. Sinoć mi šalje poruku i zahteva da se nađemo. Ja joj kažem da ne mogu, a ona nastavlja sa onim njenim 'Nemoj da sereš, dolazi, svi su tu' ustaljenim tekstom i ja dođem i bude sranje, Bane se opet uvoštio u nekoj fotelji, čim sam ušla jasno sam mogla da vidim kako je lepo naslonio obe ruke na naslone, nesposoban da ih pomeri. Veljko, isto skroz ošamućen, sluša neka Mirina trabunjanja oko zelenih...

Ne može protiv sebe. Mnogo je jače od nje. Uvek mi prepričava svoj dan pomoću drugih ljudi. I sija, ne, ne sija, ali ona živi kroz njih. Pravi štit. Ženska glavo, pa mene zanimaš ti, ne razvaljeni Bane, koji je inače bio razvaljen svaki put kad sam ga sreo, tako da i nije neka vest. Mira koja je najveća veštica, ona koju apsolutno baš briga šta će Kiki uopšte da pomisli posle svega što joj priredi, kučka koja sebično troši njeno vreme, samo zato što zna da ne može drugačije da privuče pažnju. Prokleta Kiki, koja uvek popusti i uvek dođe. I ja uvek izvučem deblji kraj.  Ali stvarno me ne zanima šta je radila kod Mire na sedeljci. Super, svi su bili tu, ali me ne zanima. To su sve neki lažni ljudi, ti sa kojima se druži. totalno nebitni ljudi za bilo koga, oni se zapravo trude da sami sebi budu dovoljnon ebitni kako bi ispali nonšalantno neuredno kreativni. Ljudi koji stiču reputaciju stajlingom, svi ti njeni prijatelji. Jaki prijatelji. A sa druge strane ja, kome stalno smeta nešto što ona priča. Što se ja uopšte i nerviram oko toga što mi priča? Nije li dovoljno što mi zapravo priča nešto? Nije.

- ... kriza identitea, bila je kod savetnika i rekla joj je da prestane sa lekovima, a ona nema nameru, kaže, bez njih bi joj se život pretvorio u olovnu loptu, koja se kotrlja niz strmi, izrovani zemljani put. A ti? Šta si ti radio?
- Ništa spec. Gledao neki film...
- Koji?
- Ma neki, Duck season.
- Koji?
- Sezona pataka, neki iz Meksika. Predobar je.
- Neki tvoj a? Super.
- Aha, dao mi David pre par dana, to je jedan od njegovih omiljenih filmova. Moraš da vidiš kako sipaju kokakolu u čašu, isto kao ti, oduševila bi se. Sve u svemu baš mi je bilo lepo.
- Što me nisi zvao, nismo gledali ništa zajedno hiljadu miliona milijardi godina?
- Sećaš se da sam te pitao šta radiš, a ti si rekla kako imaš 'nešto, negde, sa nekim'. Nisam hteo da ti remetim planove filmom.
- Haha, da, kao Pavle, stalno nešto radi negde. Pa da, verovatno bi te ispalila, ali opet, mogao si da pitaš.
- Mogao sam.
- E pa to sa nekim što sam bila bilo je zapravo sa Milenom, Mir...

Jebote, koliko me ponekad smara da je slušam, a opet samo bih to radio zauvek. Kako joj se lepo rasplamte oči kada naglašava neku, njoj super, stvar. I kako joj se nakupi malo pljuvačke na rubu usta, pa kako pokupi, potpuno instinktivno. Ona niikada nije bila svesna moje apsolutne nezainteresovanosti za te njene 'negde, sa nekim, nešto' radnje. Isto ko što me je baš briga i za originalne 'negde, nešto sa nekim' Pajine radnje. Da me interesuje, pitao bih. Mene trenutno preplavljuje osećaj spoznaje zanimljivotsi njenog pogleda, toplote njenog pogleda. Razmišljao bih o pogrešnim tajminzima, o nepotrebnim spojkama, vezama i svim onim što ide uz to, što nam je uvek stajalo kao hladan tuš u uzajamnoj slatkoći gledanja u oči. A pogledi umeju da nam se stope, kao med koji se sliva sa kašike u teglu. Sa moje kašike u njenu teglu, pa zaroni i promeša sve. Umorim se od svega toga. umorim se od uzaludnih veza. Umorim se od skakanja sa teme na temu, umorim se, umorim se od toga što nisam u stanju da je slušam sa razumevanjem, već mi je dovoljno da slušam melodije koje proizvodi njen glas. Tananana Titititi, lalalall lal lala i tako dalje. Na trenutke postanem svestan koliko je to zapravo sebično.

- Kako? Da? Evo sedim na kafi, mogu  u 5 da budem tu. Ok, aha, dobro, važi. Evo, odmah krećem, vidimo se za pola sata, važi? E super, ćao!
-  E, Moram da idem da radim nešto, mnogo mi je drago da smo konačno uspeli da se vidimo. Hajde ovih dana opet. Super je bilo, jurim!

Eto je, ide da radi 'nešto'. Kako je volim zbog toga. Totalno zadovoljstvo i odsustvo duha. Ljubi me u obraz, šta sam rekao? Nešto sam joj rekao. Ma sigurno je ok. Njoj je drago što smo ipak uspeli da preomimo i da se vidimo, a meni se čini da je ovo bila najgluplja stvar koju sam mogao da uradim ikada zauvek. Prošlost u prošlost, nejna priča je prošla, imala je svojih momenata, što je super, ali dosta je bilo, koliko god mi prijala ili ne.
Zvao me Petar na basket, možda i odem. Nije da mi se igra, ali ni ne gleda mi se u onu mrlju od bivšeg komarca na zidu iznad kreveta. Ne znam.