Friday 5 September 2008

heroj (1)


Nije ništa planirao. Sve se desilo brzo, samo od sebe. Nije želeo da bude heroj. Želeo je da spasi svet.

-Marko! Telefon!
Mama je vikala iz kuhinje.
-Marko! Dušan te traži!
-Alo, mama spusti.
-E ćao.
-Šta radiš?
-Ništa, ti?
-Pravio sam plan.
-Nećemo preko telefona.
-Treba da ga razradimo, sve sam nacrtao, sve.
-Dolazim za pola sata, moram da jedem. Poneću štek.
-Da, trebaće nam. Idem i ja da jedem. Požuri.
-Važi.
-Aj ćao
-Ćaos.
-Mama kad će jelo!?!
-Evo, za pet minuta! Nemoj da se dereš, dođi ovamo pa pričaj samnom!
-Dobro!
-Zovi tatu!

Izvio se da dohvati telefon koji je ostavio na noćnom stočiću. Nije mogao da dohvati. Prsti samo što nisu dotakli glatke ivice telefona, ali bio je predaleko. Obazrivo je pogledao prvo levo pa desno, oslušnuo da neko ne dolazi i hitro se uz fijuk odbacio prema cilju. Za treptaj oka telefon mu je bio u šakama.

-Halo?
-E tata kad stižeš?
-Tu sam za pet minuta.
-Požuri, hladi se večera, e tata?
-Reci.
-Jel možeš posle da me odbaciš do Duleta?
-Spavaćeš tamo?
-Da, pričaću ti, ne mogu preko telefona.
-Važi, evo me stižem.
-Ćao.
-Ćao.

Wednesday 3 September 2008

omiriši


Crna kola.
Sivu mrlju na kaputu.
Mirisao sam ovu lažnu slobodu i ranije.
Znaš, jel tako? Znaš?

Brda. Oblake. Pločnik.
Koraci odlaze.
Koraci prilaze.
Zvuci u prolazu.
Moja lažna sloboda.

Pipam zid. Vrhovima prstiju.
Ti to vidiš, zar ne?
Sve mi se čini kao da smo već bili ovde.
Ližemo suze. Slane su.

Uvek zakasnim.
Drhtaj.
A sve je tako jednostavno.
Uvek zakasnim.

Monday 1 September 2008

Miloš osam ultra, revisited

-Znaš, sanjam te čudne snove.
-Kao?
-Pa recimo, sanjam da sam u Ivanovom detinjstvu, ali ja sam samo jedan od onih ruskih vojnika pored kojih prolaze kada idu čunom preko reke. Samo jedan od leševa.
-Stvarno?

Zainteresovano me je posmatrao, a pogled kao da je govorio kao da već ima jasnu predstavu šta ću reći sledeće. Nije imao pojma.

-Da, pored toga, često, ne baš često, ali relativno redovno vidim sebe unutar svoje glave, u snu, i ta prostorija je kao iz nekog crtanog filma. Skroz je kao roze i naborana, kao mozak u crtaćima, pa unutra. I tamo sam ja, u belom mantilu, samo delimično ćelav, imam zašiljenu kosu oko ušiju, u širinu, a potiljak mi je ćelav.
-Nije frizura toliko bitna, zamišljaš sebe kao naučnika unutar tvoje glave.

Znao sam da me ne prati. Uhvati se za poslednju rečenicu, on je klipan, zašto mmu pričam sve ovo? Zašto ovo radim?

-Ne verujem da je to poenta. Tu je i drugi lik, Miloš osam ultra. Nisam siguran da li je osam ultra prezime ili neki rank ili serijski broj, znaš, Miloš je potrošna roba. Kad nešto zabrlja dođe novi.
-U kom smislu zabrlja?
-Pa šta ja znam, to je dosta glupo, on mora da ima prazne džepove, pošto ima običaj da unosi razne gusenice i nekakve prašine i praške. Mora i da ima čiste uši. Ušni džem mi očigledno smeta u snu.
-Pa dobro, ali šta sanjaš?

Ne mogu jebeno verovati. Hoće li reći on nešto osim glupih pitanja. Šta sanjam? Zar ne pričam sve vreme o tome šta sanjam. HHHH. Štagod, bolje da smo lepo batalili ovo i radili nešto drugo.

-Zapravo ja sam to sve osmislio iz zezanja, celu tu priču, ali sam onda počeo da je sanjam. Ja na nekim mašinama upravljam sobom, a Miloš ultra mi pomaže. Ja sam meni u snovima kao neka pokretačka snaga za rad, razmišljanje... ideje uopšte.
-Ima li efekta?
-Nisam siguran, pošto to sve sanjam, a dok spavam, teško da mogu bilo šta od toga da iskoristim. Sve se svodi na to da ne dođe do nekog kratkog spoja, da mašina ne poblentavi, onda krenu neke varnice, Miloš trči u krug a ja čupam tu preostalu kosu koju imam.
-Da nemaš skriveni strah od gubljenja kose?
-Nemam čoveče, imam kose koliko hoćeš, nije kosa bitna, prati me.

Koja budala, ovo je dokaz da ne treba zalazitu u struku prijatelja. Samo se razočaraš neprofesionalizmom i količinom nadmenosti. Ili barem sad, najčešće je užasno dosadno, a i sada je.

-Ok, slušam.
-Jel te zanima? Nemoj da me slušaš samo kako bi mi ne znam šta dokazao...
-To misliš?

Da!

-Pa ne, ali šta ja znam, ako te smara...

Smara te sigurno. Kad bi se video u ogledalu, kad bi video sopstveni izraz lica.

-Ne smara me uopšte molim te nastavi, baš je nteresantno.
-Ništa, obično onda posle kvara ja zamneim tog Miloša novim Milošem, i onda krenemo sa usađivanjem snova. Snovi su u jednoj knjizi, kao foto-albumu, znaš sa onim zaštitnim folijama, a i sami snovi su neki pausi, sa nekim mapama, i smernicama, nikad ih nisam video izbliza, uvek ih ja držim u ruci, ali kad god to radimvidim sebe iz trećeg lica, zajedno sa Milošem osam ultra i tom mašinom u koju uvbacujem papire.
-Čekaj, ti vidiš boje u snu? nije ti crno belo?
-DA. I osećam mirise i dodire... nemoj da me smaraš, možda i ne vidim i ne osećam, ali sanjam prisustvo, a i nadražaj postoji, tako da čak i ako zapravo ne vidim, siguran sam da je tako kako ti kažem. Uostalom, ako znam kako je nešto, da li je bitno da li je stvarnoo tako?
-Pa jeste?

On mene pita?

-Ti to mene pitaš?

Zvoni mu telefon.

-Čekaj, čekaj sekund.

Ma ok, slobodno, idi u drugu sobu, da slučajno ne čujem šta pričaš i sa kim.

-Ko je to bio?
-Ivana.
-Šta kaže?
-Čeka nas već 15 minuta.
-Koliko je sati?
-Devet. Idemo?
-Ajde ajde...