Sunday 28 March 2010

Pajac sa obrazom

I onda tu dođem ja. Napunim obraze vazduhom do granice bole, znate ono kada ne može više, e tako. Nadvuam se. raširim ruke, isravim kičmu i sa stisnutim pesnicama i metlom u dupetu, krenem da se gegam. Kao pingvin. A oni se smeju i meni je to jedino bitno. Možda sada zvuči malo lažno, ali jeste tako.
 Često me natera da izađem napolje. Na vazduh. Voli da komanduje. Ako joj se šeta, ja znam da ćemo otići u šetnju, koji god meni bili planovi.
To ume malo da iritira, taj stav gde sam ja marginalizovan do te mere da se moja uloga svodi na zadovoljavanje njenih povremenih potreba. Napeta je, ima mnogo obaveza i sve to, ali ne moram baš uvek ja da budem taj koji će da trpi udarce u pleksus, onda kada se najmanje nadam. Figurativno, naravno. Haha, pa ne znam šta smem da kažem. Te stvari se tumače zar ne?
Pa da. Inače, mnogo mi je čudno da pričam o svemu ovome, nisam navikao. Ne radim ništa. Danima. Sednem i klikćem na kompu rifreš, rifreš, rifreš. Ume da umori, depresija i sve to. Ne prava, naravno, ona autosugestivna. Ne znam. Ako se osećam depresivno pa još to i negiram, ali na taj način da kao ja to želim, ali nije zapravo, već samo onako, to je verovatno još veći problem. Naravno ništa što ne može da se reši tek tako verovatno ne treba da se definiše kao problem, već kao neko stanje stvari. Sve u svemu, ja mislim da sam potpuno okej prema njoj. Znam da ne umem na pravi način da kažem ono što osećam, ali mi je super što ona to shvata, pa nekim trenutnim nepisanim pravilom ona mene razume, ali isto tako i ja nju. Mnogo je kruta. Stegnuta. Totalni manijak što se kontrole tiče. Isuviše joj je stalo do stvari, do nekih viših ili nižih ciljeva da ponekad zaboravi na ljude. Brinem se za nju, a najsmešnije je što se i ona brine za mene. I mi tako, brinemo. Ne umem ovo da radim.

Recimo, ja se zatvorim u stan i ne izlazim nedeljama. Ne bih uopšte imao potrebu da izlazim da me ona ne natera. Sedim, pokušavam da pišem, uglavnom dangubim besmisleno. Besmisleno. Čudna reč. Besmisleno kome? I tako, pokušavam da pišem. Desi mi se jednom u par meseci da stvarno mogu da pišem čitav dan. To su lepi momenti, ali toliko retki da je nervoza koja se gomila između tih eksplozija inspiracije najčešće nepodnošljiva. Onda osetim kako krenem da trokiram, kako je svaka treća reč ponovo usiljena, svaka druga. Pa se istresem na njoj. Što je ona kriva što se meni ne pali lampica onoliko često koliko bih želeo? Fora je da ne čekam, nego da naučim sam to da radim, ali to su već problemi neke druge prirode.

Ona misli kako trošim život na nebitne stvari. Trošiti život je zanimljiva formulacija. Ja smatram da sam dosta dobrog uradio do sada. Ona je ta koja stvara konkretno, a ja sam taj koji teži nekom postizanju univerzalne sreće i zadovoljstva alternativnim metodama. Ne zato što ne mogu na klasičan način isto da postignem, već zato što se to ne može postići na klasičan način. Tu se vraćamo na onu priču sa početka. Onu gde ja naduvam obraze i deca su srećna. To su bitne stvari, razumete?

No comments: