Friday 29 February 2008

kiki i ja 6

Činilo se kao da je prošla čitava večnost od kada sam seo za kompjuter i krenuo da biram muziku. Kao da sam čitavih nedelju dana kliktao po raznoraznim folderima birajući baš one .mp3 pesme ko je sam smatrao da mogu biti prave za jednokratnu namenu. Iako je delovalo prilično lako, ispostavilo se kao veoma mučan zadatak, i kada sam pogeldao na sat, shvatio sam da moram da požurim. Pored već odabranih pesama, na brzinu stavio sam još par nekih koje su mi se tada dopadale, kliknuo "burn" i otrčao na klozetsku šolju pokušavajući da se nateram da obavim te stvari na vreme, kako ne bih imao frku posle. Na pola govneta prošlo mi je kroz glavu "Sonic Youth!". Zbrzao sam ovo što sam trenutno radio, aljkavo se obrisao i potrčao za komp, vadeći stari stavljao sam novi disk, počeo ubacujem stare pesme i razmišljao za to vreme "KOJA PESMA?". Nisam stigao sve da završim, kada me je iznenada priroda ponovo priterala u kupatilo, da završim ono što sam na silu prekinuo. Kasnio sam, a onda, kao neki glas u pozadini, kroz moje neurone proleteo je signal koji mi je govorio da uzmem mobilni u ruke.

- Kiki, znaš kako...
- Kako?
- Moram da kenjam, ali sve sam zasrao tako da bi možda trebalo i da ponovo narežem disk, pošto sam sebi zaboravio da stavim neku pesmu...
- Zaboravio si da mi staviš Sonic?
- Da, jebiga, ali slušaj, moram id a se okupam pošto... Ma pričaću ti već.
- A šta ja da radim?
- Nemam pojma, ostani još malo na poslu, prošetaj se, bilo šta... Nećemo od ovoga da pravimo veću ludnicu nego što već jeste, mislim, ovo bi trebalo da nas opusti, a ja sam već toliko nervozan i mmmmm...
- Jel si se iskenjao? Ti kenjaš SADA?
- Pa da.
- O bože! Hajde čekam te ja kod Milice, a ti nemoj da ovo shvatiš kao signal za opuštanje, nego stvarno požuri. Ne želim da ostanem celu noć tamo.
- OK, ć!
- Hajde, hajde...

Obrisavši dupe, željan da se iskupim, skinuo sam se i pustio toplu vodu da mi bije u lice. Razmišljao sam o savršenoj plejlisti, muzici za "on the road"... I kako to obično biva, negde dok sam sapunjao prepone, došlo mi je iz dupeta u glavu tačno ono što je i trebalo, i kao da sam dpživeo prosvetljenje, brzo nasapunjao ostatak tela, okupao se i sav mokar, sa natopljenom kosom seo na stolicu, ubacio novi CD i počeo da ga punim pesmama. "HA!" Gotovo. "Burn!".
Kliknuvši to poslednje dugme, ustao sam da se osušim i obučem, ostavljajući mokar trag na stolici. Znao sam da će se osušiti dok se vratimo iz Vršca, tako da nisam brinuo. Našao sam neke gaće, jučerašnje farmerke i neku teget majcu, i pošto nisam imao čiste čarape, zgrabio sam Jasnine na pruge. Voelo sam njene čarape, bile su nekako bolje od mojih. Stalno sam joj ih krao, a ona se nije ljutila, i to mi je bilo lepo. Spreman, uzeo sam audio disk i zalupio vrata od stana. Onda sam se vratio da uzmem ključeve od kola, i polako, zaključavši vrata i silazeći niz stepenice razmišljao da nisam još nešto zaboravio...

Friday 22 February 2008

k.i.j. 5

Vratio sam se u stan. Bio je to mali stan. Dovoljan za Jasnu i mene. Seo sam i upalio TV. Rešio sam da više ne razmišljam o stvarima koje se ne tiču Vršca i zadovoljstva. Barem ne danas. To je bilo teže učiniti nego rešiti, tako da sam samo blenuo u ekran, prevrćući svakakva pitanja kroz glavu. Zazvonio je telefon. Bila je to Kiki.

- Hej! Šta radiš?
- Evo, gledam TV...
- Budalo! Što ne radiš nešto korisno?
- Kao?
- Pa nareži nam cd za put! Nešto veselo, ali molim te, stavi mi malo sonic youth-a... Barem jednu pesmu...
- Šta će nam oni na cd-u za put?
- Samo nareži. I hoću da me iznenadiš sa pesmom. Ne želim da znam koja je.
- Dobro, dobro.
- Nisi oduševljen?
- Ma nije to, nego razmišljam šta sve da stavim...
- Pametnice moja. Samo misliš!
- Jebi se! Jel izlaziš u 3?
- Aha, evo već sam sve završila... imam još samo jedan sastanak sa Milenom, u pola 3... Neće dugo trajati.
- Kul. Ajde ćao, idem da pravim listu.
- Ć!

Upalio sam mašinu i počeo da preturam po cd-ovima, tražeći savršene pesme...

Wednesday 20 February 2008

K. i ja 4

Toga dana sam se osećao kao pasivni posmatrač. Uostalom, to i nije bilo toliko čudno, pošto se tako najčešće osećam. Nisam mogao da se otmem utisku, da život kao celina, život kao neko jedinstvo koje predstavlja simbiozu svih pojedinačnih života, da taj globalni život, jednostavno prolazi pored mene, da je moje učešće izostavljeno. Moguće je da sam se tako osećao zato što sam to potajno i želeo. Možda je pak to samo moj način da iskažem nezadovoljstvo stanja duha.

Ostavivši Jasnu na poslu, odlučio sam da se malo provozam gradom. Nije bilo gužve, tako da je bilo prijatno i opuštajuće. Promenio sam CD i pustio bend koji sam u to vreme preslušavao. Utišao sam zvuk taman toliko da nazirem muziku, i drao se pošto sam znao sve reči. Prva pesma, druga pesma, peta, pa ponovo peta, pa ponovo peta, pa šesta, i tako dalje. Kada sam se umorio, pojačao sam zvuk i samo slušao. Mučile su me razne stvari, i nisam znao kako da se istrgnem iz mehanizma u koji sam zapao. Taj mehanizam, kako sam ga nazivao, bila je mašinerija koju sam stvorio u glavi i koja se sastojala iz neprekidnih radnji vezanih za sopstvene neuspehe. Što sam više mislio o njima, teže mi je bilo. Takođe, ne misliti, za mene značilo je isto što i predati se. Kako stereotipno. Ponekad sam se čudio koliko sam zapravo potpuno običan, iako sam znao da to nisam. Katkad bih čak žarko želeo da baš i budem taj običan neko, ko je u stanju da se prebacuje sa teme na temu po potrebi. I zašto uopšte idem do Vršca? Neko bi pomislio da je to prividan beg od problema. Problem je bio što sam mnogim stvarima isuviše pažljivo pristupao, a opet, nekim čudom za neke stvari bio sam potpuno blentav i nesvesan njihove važnosti.

I konstantni prekidi zainteresovanosti. Odvrnuo sam muziku na maksimum...

Monday 18 February 2008

kiki tri

-Pazi ovaj crveni hoće da ti se ubaci!
-Pazim, pazim...
-E, sako se iznerviram kad vidim žene da voze... stvarno smo nesposobne.
-Kako lažeš, znam da misliš da si najpametnija, kao, zašto bi vozila, kad možeš da nađeš muškarca da te vozi, slušaj "konja".
-Stoko:)
-Njiiiiii, muuuu...
-Hehehe
-Jaco, koliko ostaješ?
-Pa standardno, mislim da možda mogu malo ranije da šmugnem.
-Kul.
-Što pitaš?
-Pa mislio sam možda da dođem po tebe oko 3, da se izvučeš malo ranije i da zapalimo za Vršac.
-Vršac? Zašto?
-Onako, da se prošetamo.
-Misliš?
-Aha.
-Ali ne dugo, treba da ustanem rano sutra, moram do opštine da vadim mami one proklete papire...
-Znam, znam.
-Sat, sat ipo do tamo, prošetamo se 2 sata i vratimo se nazad. Najkasnije do devet kod kuće.
-Može.
-Dogovoreno.
-I šta kažeš? Da se prošetamo? sigurno nema još nešto?
-Pa možemo i da pojedemo neki kolač u nekoj staroj poslastičarnici. nekoj sa šarenim zidovima.
-Stvarno?
-Da.
-Divan si.
-Dobro, dobro, ne moraš da mi se zahvaljuješ, ne moraš da me ljubiš i sve to...
-Đubre jedno, dođi.
(cccMook)
-Paaazii!!AAAAAA!!!
-Šta ti je?
-Vidi kako nas je presekao!
-U redu je, hej, u redu je...
-Ja stvarno ne razumem ove ljude! Niko više ne gleda kuda vozi, niko ne razmišlja šta radi i u kakve situacije dovodi druge vozače...
-Hej, hej, Kiki, u redu je...
-Ma nije u redu, nije u redu, razumeš. Jednostavno nije.
-Evo nas.
-Već? E pa dobro, hajde zvaću ja tebe kad budem mogla, pa se vidimo u 3 ako uspem da pobegnem!
-Ajde, ajde.
-Ćaos!
-Ć.

Sunday 10 February 2008

Kiki i ja dva

Hej! Hej! Probudi se!

Mhmhmmmmmhfmpfffmmm...

Hajde, da te pitam nešto! Važno je.

Mmmmmm.

Jel se sećaš kada sam milovala talase?

Ahmm šta sa tim?

Pa... mislila sam o tome. Znaš, odavno nisam bila u stanju, nisam mogla da, mmm, pa tako nešto kao milovanje talasa.

Da... jeste.

Stvarno to misliš?

Šta?

Pa to, da odavno nisam bila u stanju...

Pa sama si rekla!

Da, ali, znaš, mislila sam, možda nije tako, možda mogu, možda manje... nije trebalo to da mi kažeš.

Šta? pa samo sam potvrdio.

Ne trebaju mi tvoje potvrde.

Ali šta onda? Zašto uvek završimo ovako, u nekom stanju semi-pizdenja...

Pa ti si kriv... ne razmišljaš.

Kad bih samo znao šta to radim?

E, molim te, ne počinji mi sada sa tim fazonima, kao pitaš se, zbunjen si i sve to...

Dobro, neću. Baš me briga, misli šta god hoćeš, i da znaš, ranije si mnogo lepše milovala talase. Sada isuviše obraćaš pažnju na samo milovanje da ti talasi samo prolaze ispod šaka. Promenila si se.

Nemoj o tome više, ne želim to da slušam.

Skuvaj mi kafu.

Skuvaj je sam, izležavaš se tu satima.

Da mi je samo znati kako da se ponašam da te zadovoljim...

Idi sam sebi skuvaj kafu, lezi ranije, ustani kasnije, prekini da mi stalno ukazuješ na mane, i sama sam ih svesna, pokušaj nežnije i sa više pažnje da prilaziš mojim problemima...

Vou... prerano mi je stvarnoovo da slušam. Idem da skuvam kafu. Hoeš ti?

Može.

Kej...

---

E, dođi!

Čekaj.

Hladi se!

Evo evo...

Kakva si čupava:)

Što se smeješ?

Onako, slatka si.

Mrš:):) treba da se kupam.

Da se sređuješ za druge, al za mene možeš i da smrdiš.

Da. Baš me briga za tebe.

Heh... Znaš, razbudio sam se.

Pa obuci se onda, evo ti čarape... Ma, ljuta sam na tebe!

Dobro, ok je to.

Samo da znaš. Neću da pričam.

:)

Prekini da se smeškaš. Ozbiljna sam. Razmisli malo o sebi i meni i svojim postupcima.

Dobro, dobro. Kad ideš?

Samo da se okupam i presvučem.

Da te odbacim?

Gde ti ideš?

Nigde, čisto da te odbacim, da se ne smaraš u prevozu.

Može, ali kad se vratiš uzmi i radi nešto.

Dobro.

Idem da se kupam...

---

Idemo?

Aha... Čekaj samo da odgledam ovo do kraja.

HEJ! Kasnim! Moraš da kreneš, neću stići sada ako idem sama...

Evo, evo! Samo da odem do klonje.

AAAAAAAAAA!!!!!! NAMERNO TO RADIŠ!!!

Dobro, evo, neću ići... idemo! Pa ako se ukakim u kolima ti ćeš biti kriva.

Obuci patike.

Ahhh da...

--

Wednesday 6 February 2008

Kiki i ja

Došavši dograbio sam prvo parče torte koje sam mogao da dohvatim i celo ga stavio u usta. Mrvice koje su pale na pod nisu me zanimale, tako da sam samo produžio dalje. Seo sam. Koliko ljudi je potrebno da se ne osetim usamljeno? Ustima punim torte shvatio sam da sam prilično usamljen kada sam u društvu, a da mi vreme brže prolazi kada sam sedim i, recimo jedem. Ali to su sve gluposti. Nisam ja bio neki otuđenik koji mrzi ljude. Nisam bio društvenjak koji obožava nova lica. Nisam bio ni čudak koji analizira svaki pokret. Nisam bio pričljiv. Nisam bio ćutljiv. Umeo sam i da uzmem glavnu reč, kao što sam umeo i da ćutim i ne progovoram dok svi drugi aktivno razgovaraju. Umeo sam da se isključim i ne registrujem nikoga oko sebe, ali...

Pojeo sam toru. Bio sam žedan.

Čudno je kako su moje misli bile toliko razbacane, a opet, naravno da su bile savršeno složene za mene. I uopšte, kako je neko mogao i da pomisli da me optužuje za tako neke stvari?

Nisam ja kriv. Drugi su krivi. Moj otac voleo je da priča lovačke priče. Niko nije sumnjao da preuveličava ili izmišlja, ali su priče bile zanimljive i svi su ga rado slušali. Otac je umeo da govori i da ga drugi slušaju. Umeo je da održi pažnju iako se retko dešavalo da to što govori ima neki veći značaj. To su sve bile prazne priče i on je to znao, ali ih je ipak pričao, i ljudi su ga voleli.

Nikada nisam mogao da se ugledam na njega. Kako neko može da mašta o tome da bude kao njegov otac? Kako ako je recimo tata advokat, i sin ima žarku želju da upiše pravni fakultet i pomaže ocu... Ili radi na privatnoj klinici kao drugi zubar, ili nastavi porodični automehaničarski biznis.

Ta figura, ta veličina koju predstavlja OTAC, to neko poštovanje... Nejasno mi je to. Nisam ni pomišljao da krenem očevim stopama. Nije li to suludo? Ne postajem li ja tada samo klon?

Ali znao sam da verovatno grešim. Često sam prisustvovao situacijama kada se ispostavilo da sam od samog početka mislio loše. Svaka moja ideja bila je isuviše nadrealna, ne nemoguća, jednostavno čudna, netipična i samim tim teža za varenje.

Bio sam žedan.

Pogledao sam u nove zavese koje su već počele da smrde na duvanski dim i nasmejao se njihovom obliku. Mogao bih da radim kao dizajner zavesa. Verovatno bi me tamo razumeli. Čudno je kako neko može da smisli takvu konturu, čudan je onaj koji taj predlog prihvati, a još čudnija je moja majka koja se opredelila baš za taj oblik. Ali, sve je stvar ukusa. Nisam voleo kada su mi ljudi govorili da o ukusima ne treba raspravljati pošto sam bio poprilično ubeđen da je baš sam ukus ono što nas sve čini različitim i sličnim. Ja, recimo više volim čokoladnu tortu od voćne torte. Kada taj svoj ukus ne bih ispoljavao i u poslastičarnici naručio "tortu", a ne "čokoladnu tortu", postojala bi velika šansa da ne dobijem ono što želim. Ako želim da perem zube mekanom četkicom za zube, ne znači da nemogu to isto da uradim i sa srednje mekom ili tvrdom, jednostavno više volim sa mekom.

I uopšte čemu ta razmišljanja. Znao sam da često preterujem, i nikada nisam insistirao da me drugi razumeju. Bilo mu je bitno, ali vremenom sam sve više i više gubio interesovanje. Umorio sam se od pojašnjavanja svake moguće stvari tako da sam često bio pogrešno shvaćen. Kao da je bitno.

Voda je bila hladna i okrepljujuća. Svežina nije došla sama od sebe pošto je bila iz boce. Pre neku noć sanjao sam najčudniji san. Nasmejao sam se kada sam ga se setio.

-Što se smeješ? upitala je Jasna, koja je sve vreme sedela na kauču i čitala Hegela.
-Onako, bezveze.
-Ne moraš da mi kažeš.
-Nije da ne želim, čisto nebitno je, a kada bih krenuo da objašnjavam i ne bi bilo toliko smešno, više je bilo za mene... znaš sanjao sam nešto, pa sam se toga setio.
-Šta?
-Nebitno.
-Dobro.

Jasna je nastavila da čita. Estetika. Niko je nije terao, sama je želela. Shvatila je pre par nedelja da nikada nije čitala Hegela, i iskoristila je činjenicu da nema mnogo obaveza i posvetila se. Voleo sam Jasnu. Samo ona je mogla tako odjednom da reši da čita neku knjigu, neku koju "bi trebalo da je pročitala a nije". I kada bi čitala, radila je to sa velikom dozom posvećenosti.

Prijalo mi je njeno prisustvo. Imao sam osećaj da me ona razume. Naravno da nisam mislio da sve razume, već je razumela ono bitno, suštinu. Razumela je da samo nerazumevanje mene jeste ono što treba razumeti. Činjenica je da sam bio nerazumljiv i veoma težak sagovornik. Voleo sam Jasnu zato što je umela samnom. Nikada nisam morao da joj objašnjavam meni očigledne stvari, koje su, znao sam, bile veoma glupe i neprepoznatljive "normalnim" ljudima.

Kada bih govorio o "normalnim" ljudima, nisam to mislio pogrdno. Voleo sam ljude. I sam sam bio normalan. Isti kao i svi ostali. Isto tako i svi ti normalni ljudi bili su čudni sami za sebe, samo ja to kod većine nisam primećivao, isto kao što ni drugi verovatno to nisu primećivali kod mene. Takvo stanje stvari mi je odgovaralo.

-Hej Kiki, idem u krevet.
-mhm.
-Dolaziš?
-mhm.
-Kad?
-Evo sad ću, samo još malo da pročitam, ne mogu ovako na pola...

Jasna je zapravo imala glupu naviku da sebi određuje koliko će pročitati. Ako je zacrtala recimo da pričita do 245. strane, ona to mora da uradi. Nije mi to delovalo preterano praktično, ali ona je jednostavno bila takva. Ako bi baš želela da nastavi da čita, opet bi prestajala. Imala je pattern. To je održavalo u životu. Skinuo sam se u gaće i pokrio prekrivačem preko glave. Nadao se skorom snu.

Sunday 3 February 2008

sed sed

lepo bi bilo kada bih mogao da se fokusiram ida sa poletom uradim bilo šta. kukati zbog nesposobnosti ili nedostatka ideja može svako. ideja je ta koja mi sigurno ne fali. samo kada bih mogao da je oblikujem u nešto vidljivo okom, nešto prepoznatiljivo i prihvatljiva. makar malo. toliko da ne bude samo nešto pored čega će se prolaziti bez ikakve emocije.

teško je izboriti se sa prirodom. instinkti nam govore jedno a mi pokušavamo drugo. ko je još rekao da nisamo životinje? vodi nas nagon, a oni koji se suzdržavaju su oni koji postavljaju pravila.

kada bi svi bili gliste, kada bih pokušao da recitujem bodlera glistama, teško da bih uspeo da privučem bilo čiju pažnju. a gliste su gliste. pa da. isto tako su i ljudi ljudi. a konstantno menjanje definicije onoga što čovek jeste, što je žena, dovodi do neverovatne konfuzije koju je veoma teško dešifrovati zdravim razumom.

pohrlimo li pak alternativnim metodama zakrivljenja istine i sveopšte promene konzervativnog pogleda na prirodu i sve što se u njoj dešava, rizikujemo prekid niti koja je veza sa samima nama. istina koja je verovatno pogrešna može biti važnija od proživljavanja? istina koja sa sobom nosi nepovrat? nemogućnost ponovne spoznaje neznanja!

kako se odlučiti?

na kome je da donese konačnu odluku?

na onima koji su spoznali izbor pa ga nude onima koji to nisu? oni koji to nisu ako prihvate tu za njih, neobrađenu misao, mogu zapasti u crnilo koje je verovatno kobno po nespremne jadnike.

oni koji su spoznali posojanje izbora, nemaju pravo da donesu takvu odluku, odluku otvaranja očiju onih koji ih drže zatvorene. ALI KO ĆE AKO NE ONI? i zašto bi uopšte?

mogao sam pokušati ali me jednostavnost sopstvene neopredeljenosti sputava u postizanju bilo čega smilenog, te moji pokušaji da nadjačam sebe i sopstvene slabosti duha, ostaju samo blagi tragovi u snegu. samo tragovi u travi.

sneg ponovo padne preko, i otopi se, trava izraste. ono što ostaje iza, u veremenu, je ono što ne bi trebalo da postoji.

sećanja su prokletstvo koje nikako ne mogu da odbacim. progone me a ni sam nisam siguran na koji način.