Monday 14 January 2008

dan

okrenuo sam glavu. pogledi varaju kada pokušavaš da ih shvatiš.
na drugu stranu. sad na drugu stranu. obe su druge. vrtim glavom.
hladnoća dodira je često umela biti i nežnija.

levi zid je okrnjen. neko ga je udario nekada. trebalo mu je renoviranje. on to verovatno nije hteo, da ume da hoće.

kada sam pogledao na zid, desni zid... zgužvao sam još jedan list.
vlaga se osećala jače nego inače. moguće da je od ovog novopridošlog vetra.

sanjao sam hleb. krunio se i mrvio, a ja sam ga kupio sa poda.
prsti su mi bili crni, od ranije.

pucketanje prstima je delovalo kao dobra ideja. kao i lupkanje nogom o dotrajali brodski pod.

zviždukanje je došlo samo po sebi. prsti leve ruke bili su zauzeti, tako da sam se koristio desnom. uzeo olovku i na praznom list crta krugove. krugove i spirale. nepravilne. male, velike, krivudave i lelujave.

dobar je zvuk kada se prevuče nogom po prašnjavom drvenom podu. to sam i učinio. zvuk je bio savršen. povremeni pljesak rukama? da, to je odlično, samo ne prečesto, treba pisati terba pisati, treba pisati.

sve što vidim, sve što vidim, dve patke? plivaju u fontani. ljudi prolaze i bacaju im kokice. ovo im je verovatno poslednja slobodna vožnja.

usta su me zabolela od zviždukanja tako da sam prestao. pucketanje leve šake isto je postalo neprijatno. samo sam nogom povremeno prevlačio stopalo po podlozi, stvarajući zvuk i lomeći tišinu.

coktanje, kako god odvratno ta reč zvučala delovalo je primamljivo. manje naporno od zviždukanja. tapšanje šake o butinu je isto manje zahtevno od pucketanja prstima. O DA.

desna ruka pisala je sledeće:
"sedi, lezi, progovori.
prestani da sanjaš frule i klovnove sa tužnim liccima, belom ćelom i crvenim kovrdžavim uvojcima.
lalalalalalalala
saharoza koja povećava šanse za uspehom. odlično je prošlo po lošem vremenu.

jedan dva, dva jedan dva, koraci po kiši, jurnjava po kiši, pogledi na kiši, dodir na pljusku.
držanje za ruke. mokra kosa. vertikalne kapi. krupne kapi
drži se za ogradu. pašćeš ako pogledaš preko.

... ... . ........ .. ... ...
blah. nezadovoljan. prekini. da.s.t.alno radiš ovo kad.a pišeš
dosta. stani"


tišina je ponovo preuzela.
ruka je stala. noga takođe. suva su mi usta.
kosa gusta maštanja pusta.
dosta. skoči sa mosta.
rima prosta.
dosta dosta dosta dosta.

šta je ritam uopšte? može li se bilo šta bez njega?
verovatno ne.
sve ima svoj ritam.

Thursday 10 January 2008

Ko si ti?

Ko si ti? Senka čiji miris sanjam svake noći?
Zašto me mučiš svojim tihim šapatom koji mi se kao privid već isuviše dugo prikrada iza leđa?

Ko si ti?

Iako menjaš obličje znam da si oduvek bila samo jedna. Kako je moguće da nemam hrabrosti sebi da priznam?

Tvoji udarci su hitri i bolni. Svaki pogađa pravo u metu. Sam ih sebi nanosim mnogo pre nego što možeš postati svesna njihovog prisustva.

Tvoje reči me bole, iako nisu zlonamerne. Tvoj pogled me ubija, davajući mi nadu koje se nikada do sada nisam ovoliko plašio.

Kontradikcija tvojih dela i mojih shvatanja nikada nije potvrđena. uvek sam između ja koji odlučujem o svemu. Vrelina koja me obuhvati kada i samo pomislim o tome. Znaš, ja zapravo ni sada ne znam o čemu se tu radi. Imam predstavu, ali sam osećaj dolazi mnogo pre spoznaje samog imena. A onda ime nije ni bitno.

Nisam ni sanjao koliko mogu biti sam, koliko mi ta samoća može biti divna i odvratna, u isto vreme.

Voleo bih da znam više, voleo bih da umem bolje, da smem dalje, bliže.

Nikada do sada nisam shvatao da sam sve vreme osećao, iako to nisam hteo da prihvatim. Mislio sam da sam lutka koja tupo prima udarce. Sada znam bolje. I znam veoma dobro da nisi prva, a u momentima očaja ili ekstremne radosti želim da budeš poslednja.

Monday 7 January 2008

tup

već si to rekla, hiljadu puta.
na mnogo raznih načina, od kojih nijedan nije bio dobar.

a ja pričam. govorim ti. na hiljadu jezika, ali nijedan se ne čuje.
i to je ljubav. jel to ljubav? ovo je ljubav? ovo je ljubav. da, ljubav. ljubav?
kiša je padala glasno. zvuk mojih cipela se sakrio. kada sam otvorio vrata, bila si iznenađena, rekla si nešto, a ja sam pokušao, ali glasa nije bilo u meni.
znaš, pametnija si od mene. na pravi način. ti razumeš bolje.
ja shvatim tek kad se desi. nemoj me kriviti zbog toga.
moja noga.
a najgore od svega je što ne mogu da znam da li me čuješ.
mene niko ne čuje.
zašto onda ja slušam?
znaš kako glumci uvek deluju tako veseli, a kad ih upoznaš shvatiš da i oni imaju bore, noćne more...
moj dodir nestaje.
nisam u stanju da dodirnem. pipao sam zid. nije me osetio. moja šaka kao da je pipnula gomilu elektrona na površini.
tvoj dodir nije takav. ti razumeš. kako si naučila? kako umeš? kako naizgled nikada ne grešiš? kako i kada tuguješ, tuguješ onako kako samo glumci rade, ne veštački, već kao iz knjiga, nekako. sve što ti radiš je definicija toga.
ne osćaš moj dodir, ne čuješ moj glas, ali moje oči te sanjaju. danju. osetićeš ih na svojim ramenima možda za koji dan.

možda.


*inspirisano jednom pesmom jednog benda koji volim

Sunday 6 January 2008

besmisleno povrće

ljudi se menjaju. nisam želeo da se i meni to desi, ali verovatno je bilo neizbežno. možda je besmisleno osvrtati se na već učinjene postupke, ali to ipak činim. često.
siromašni duhom su oni koji pronalaze siromaštvo u duhu siromašnih. i gde sam ja u svemu tome?

šta sam ja? ja zapravo i nisam ja, već ljuštura napunjena osećanjima koje prima od mnogo ljudi. kada bih bio sam, ovakav kakav jesam, sigurno bih bio nepostojan.

isuviše vremena provodim sam. zabrinjavajuća je činjenica da ja mnogo volim samoću. kada sam isuviše u prisustvu drugih ljudi, na neki način se zasitim. to je verovatno loše.

voleo bih da umem sa ljudima. bilo kako. kad god pokušam, u najmanju ruku zabrljam.

nemam to nešto u sebi što drugi imaju. nemam tu moć da sam po sebi budem dopadljiv. nisam sposoban da funkcionišem bez drugih, a opet sa njima nisam funkcionalan.

ono što bi zapravo trebalo da bude neto što želim ovime da kažem jeste da mi strahovito smeta činjenica da sam svestan grešaka, ali da ih i dalje pravim. strašno je što iako ne želim, i ne samo to, već i ne mislim neke stvari, ja ih izgovaram u datom trenutku, bez aktivne saradnje razuma sa ustima.

to je kao kada deca u prvom razredu čupaju devojčice za kikice. želeli bi nešto, a rade potpuno suprotno. još kada sam vukao za kike, nisam to želeo, i patio sam zbog sebe, na neki način koji mi je jasan ali sam nesposoban da ga izgovorim. naravno da je to delimično i strah.

strah je stvarno veoma jak u meni. to sam rekao isuvše često da bi sada moglo da ostavi neki jači utisak. strah je taj koji mi ne dopušta da se ponašam onako kako bih želeo.

nisam više siguran šta želim da napišem. čini mi se da se toliko bojim da sam sebi pismeno predstavim istinu da jednostavno samo grebem po površini nekog eventualnog otvaranja.

vređam ljude. razne, mnoge, na ovaj ili onaj način. uglavnom to radim nesvesno.ono što je zanimljivo je to što patim zbog toga. zbog najmanje psovke nekome ja bukvalno izjedem sebe iznutra. glupo je, ali takav sam. sa greškom. nekad je slučaj, jednom sam dobio i potvrdu pa sam siguran da sam barem u tom slučaju u pravu, da patim zbog nečega što zapravo toj osobi nije ni delovalo kao uvreda, ili kao nešto sitno, preko čega se lako prelazi.

problem je taj što mislim da me ljudi stalno slušaju, i ne samo to, konstatno imam osećaj da ljudi razumeju sve što govorim. realnost je drugačija. nije problem u tome što me ne slušaju. problem je u tome što ne čuju ono što govorim, ili barem jedan od problema...
činjenicu da razumem sebe u ovom trenutku neću pokušavati da osporim pošto mi se čini kao zdravorazumska. ne krivim ljude zbog njihovog razumevanja mene. i ja da sam neko drugi sebe verovatno sigurno ne bih razumeo. barem u određenim situacijama.

ono što me muči jeste da kada pokušam da nešto bitno objasnim na način koji mi se čini prikladan, to jest razumljiv, to uradim smotano i ili zvuči kao neka debilna priča koju su svi već znali, ili jednostavno isuviše otegnem pa izgubim poentu.

kao sada, na primer.
o ovome neki drugi put.