Tuesday 27 December 2011

Soja sos

Kažu da smo u sosu.
Pa šta?

Ja mislim o tome.

Najgore je kada te niko ne tera.
Ali to je totalna dominacija hormona, gola strast. Bez lepka za snove.
Nalepnice za osmeh.

Ja mislim  o tome.
Pa šta.

Pa ništa. Videćemo se onda kada ogladniš, pored frižidera.
Pa šta ako smo u sosu? Namazani, ali ipak zajedno.

Pa ništa. Klizavi smo i tuđi.
Klizavi i tuđi.

Pa šta ako mislim o tome?
U sosu smo. Jer smo fini.

Krčkamo se na blagoj vatri dok ne izgoriš. Najgora je blaga vatra.
Ja se topim ti izgoriš. Sranje u državi, soja sos.
To.

Definisala si to.
Pa šta?

Osim što je totalno bezveze.

Wednesday 5 October 2011

Sve biće u redu

Ništa neće biti bitno ako sve bude u redu.
Ako me razumeš.
A ako me ne razumeš, onda je sve jasno.

Tuesday 21 June 2011

Priča za novine

Budilnik zvoni već nekoliko minuta sklonjen u fioku noćne komode dok se mladić sa negodovanjem i jastukom preko glave polako diže iz kreveta. Raščupana kosa i krmeljav pogled bili su dovoljni da ga odvuku u kupatilo. Sveže obrijan, uzima pištolj sa fotelje, prazni pepeljaru punu pikavaca, skida šešir i mantil sa ofingera u hodniku i istrčava iz stana. Lepo jutro. Crna kiša oprala je ulice preko noći, a crno sunce ogleda se u baricama na trotoaru. Tramvaj je stigao na vreme tako da niko na stanici nije imao vremena da primeti da mu je pištolj virio iz futrole. Sva sreća pa je u tramvaju bilo puno, pa se od gužve i sveopšteg guranja njegov veliki previd zakamuflirao u gorčinu svakodnevice. Imao je ozbiljan zadatak toga jutra, toliko ozbiljan da mu je šaka desne ruke podrhtavala do te mere da se to videlo na njegovom sveže obrijanom licu u vidu nekoliko svežih posekotina. Ništa što jeftina kolonjska voda ne može da reši. Hitar pogled na ručni časovnik, pa kroz prozor. Nervozno cupkanje nogom, škripa zubima i podrhtavanje šake. Trenutak istine se bliži. Na sledećoj stanici izlazi i tamo ga čeka, tamo ga čeka "ON". Nije amater, već je imao posla sa propalicama i lokalnim siledžijama. Zna kako da se nosi sa uličarima, sitnim lopovima ili dementnim ženama, ali sada nije znao šta ga čeka. Kako će ga prepoznati? Šta da radi? Kako da se postavi? Predstavi? Ma, biće sve u redu.
Na stanici ga je stvarno neko čekao. Brkati gospodin sa ogromnom kesom spuštenom na ugljenisani trotoar.
Niste morali da je spuštate na zemlju, isprljala se, rekao je oštrim, što dubljim glasom, dok je izlazio iz tramvaja.
To nije vaš problem, dobio je hitar i odlučan odgovor.
Da li je sve tu? Mogu li da pogledam?
Naravno da ne. Smatrate me za budalu? Da gledate na sred ulice, kakva neozbiljnost!
U tom trenutku naš mladić hitro vadi pištolj iz nezakopčane futrole i uz trzaj ispaljuje dva metka u misterioznog čoveka sa brkovima. Uzima kesu i otrčava u senku najbliže sporedne ulice.

Koje smeće. Nikada, ali nikada neću moći da napišem nešto istinski dobro, nešto, nešto što će možda objaviti neke novine ili će se pročitati na radiju. Oh, da li je moguće da nisam u stanju da se fokusiram, da pronađem sebe u nekoj od ovih priča? Sramota me je, sa mnom je gotovo. Ubiću se!

Mladi pisac je tragično zgužvao papir sa pokušajem poslednje priče koju je pokušao da napiše za konkurs dnevnih novina. Rok ističe sutra, a kanta prepuna zgužvanih papira bacala ga je u depresiju.

Mora da bude nešto posebno! Nešto potpuno, potpuno novo, ali zamaskirano u više slojeva već oprobanih žanrova. Potrebna mi je mlada devojka koja je odrasla bez roditelja, sa rođacima koji je maltretiraju, ona beži od kuće iz predgrađa donjeg Novog Vršca za svoj 18. rođendan i upoznaje Vladisrba, drumskog razbojnika na letećem motoru koji je prvobitno kidnapuje, ukravši joj sve kredite koje je uspela da prikupi tokom višegodišnjeg prikupljanja novca za planirani beg, ali je kasnije polako pušta u svoj svet, pokazavši joj svoje skrovište iza jonskog vodopada, u grafitnoj dolini električnog zaborava. Ubrzo postaju ljubavnici i saučesnici u kriminalu. Nekoliko uspešnih akcija i ona u potpunosti menja svoj karakter. Od naivne, nevine devojčice pretvara se u kivnu, ludo zaljubljenu ženu, željnu razvrata i bluda. Njih dvoje dane provode u pljačkanju i seksu, sve do kobne noći kada svetlost mraka postane toliko jaka da probudi mrtve. Naime, radijacija je toliko iskristalisala zemljinu koru da sunčevi zraci u određenoj meri zapravo prolaze kroz nju, stvarajući prividnu atmosferu večnog svetla. Ogromne migracije pred hordama zombija ugroze ušuškanost naših golupččića i ubrzo njihovo ljubavno gnezdo postaje utočište za stotine izbeglica iz grada. Blagostanje ne traje dugo i svađe među ljudima su sve češće, tako da Vladisrb i Malina (mogla bi tako da se zove) ubrzo napuštaju svoje skrovište, svesni da toliki stepen agresije ne može da izađe na dobro, naročito zato što jonski vodopadi ne trpe samovolju. Hitaju prema severnoj ćeliji nove gigaSubotice gde ih čeka svemirska stanica i eventualno izbavljenje iz ovog košmara. Odlučuju se za put kroz olujne pustinje Slobodne Bačke koji je opasan, ali znatno kraći. Na putu do tamo Vladisrb će prevariti Malinu sa dve kiborg mašine za zadovoljavanje. Malina će to saznati i otrovaće se prekomernom dozom pilula za regulisanje pritiska i, i...

Koje govno. Ubiću se! Ne postoji teoretska šansa da napišem nešto do jutra. Zašto nikada nisam u stanju da završim započeto?

Uhvatio se za glavu i zapalio poslednju cigaretu. Prepuna pepeljara puna spaljenih nedogorelih opušaka pulsirala je na slabom svetlu sobne lampe njegove sobe. Uhvatio se za glavu čupajući masnu kosu i cupkajući nogom poželeo je da iskoči iz kože. Nije želeo još jednu tužnu priču o promašenim ljubavima. Nije želeo još jednu bljutavu razvodnjenu limunadu koja je više nego išta služila kao sunđer za njegovu neutešnu dušu. Želeo je hit. Akcioni triler, međuratnu palp avanturu u alternativnom svemiru, sa dinosaurusima, magijom i lava-ljudima. Želeo je pažnju. Pažnju mase, u nadi da kada bude imao afirmaciju grada, nacije ili sveta, možda privući i deo njene pažnje. Pogrešni motivi, lažni motivi, lažan život i lažna nada. Laž je nešto sa čime se odavno pomirio. Potrebno je tako malo. Tako malo, samo jedna prava iskra, znao je to. Uhvatiti momenat za gušu i onda ga cediti i cediti i cediti do iznemoglosti. To je bio plan. Plan koji nikako da se ostvari.

Gledao je neki film na televiziji pre par noći gde jedna devojka, žena, nije baš sigurna šta želi da uradi sa sobom i sa svojim životom i onda tako pita poznanike kakav je njihov plan. Na svaki njihov odgovor postavljala bi to jedno jedino pitanje "I šta onda?" I šta onda? To ga je toliko deprimiralo da nije smeo dublje da se upušta u razmišljanje. Šta da jebeno radi posle objavljivanja te glupe priče u novinama? Da joj odmah javi? Da sačeka malo pa da joj javi? Da joj već sada pošalje pismo gde će joj ispričati svoje planove? Da čeka da je slučajno sretne pa da je pita, ili da se možda nada da će ona pokrenuti tu priču? Da čeka da mu se ona javi kada nekako sazna? Da... Pa čak i kada se i to sve ostvari, šta onda? Uh, šta jebeno onda? Bravo, svaka čast, uspeo si u životu. Lupio je pensicama o sto i prosuo malo kafe iz šolje koja se slila do pepeljare i napravila mulj od pepela okolo. Počeo je da razmazuje tu masu, dosipa pepeo i zgušnjava je u neku supstancu koja je otelotvorenje svega zlog u konzumentskom društvu. Malim prstom iscrtavao je spirale po stolu i papirima. Nepravilne spirale koje su počinjale i završavale se isto. Krajem gde više nije moglo dalje, uz konstantnu rotaciju.

"Sve se vrti u krug" - ispade mu iz usta, manje više nekontrolisano. "Sve je jedan veliki krug!"

Uzeo je olovku i energično počeo da ispisuje redove i redove. Pisao je o amebi koja sanja zmajeve, koja sanja vatru, balone i oblake. Amebi koja tone u san nezadovoljna svojim monotonim životom, ali se budi puna radosti zbog snova o slobodi. Iako je bila okružena milijardama mikroorganizama, ona je imala viziju progresa i nije prihvatala jednostavnost življenja koje joj je silom prilika nametnuto. Nije želela da bude deo lanca života, lanca ishrane, lanca jebenog katanca. Želela je više. I kako je svakoga dana Zemlja pravila krug oko Sunca, ameba je čekala divan san, da zaboravi na patnju života. U isto vreme, u drugom vremenu i potpuno nepovezano, živeo je jedan čovek koji nije verovao u revoluciju. Revolucija kao takva za njega je predstavaljala jednu notornu glupost, u svakom smislu reči. Zemlja se okreće oko Sunca? BEZVEZE! Pa to je onda jedan besmileni put koji obesmišljava i samu suštinu postojanja svega na Zemlji. Takođe, bio je veoma protiv revolucija na samoj planeti, pa zbog prezira prema samoj reči, verovatno je pronašao razloge da mrzi kosmos. Dan i noć za njega su bili samo još jedna zavera američke vlade te je iz protesta danju spavao, a noću ostajao budan. Kupovao je novine, ali je uvek čitao one od pre tri dana, kako bi dao svetu vremena da se smiri. Kaže, vremenom se čovek navikne i čitav život živi u raskoraku sa realnim vremenom. Tri dana možda deluje malo, ali je sasvim dovoljno. Imao je veliki problem da natera ženu da se prilagodi njegovom načinu života, naročito za vreme ravnodnevica, u periodu kada je trebalo pomerati sat napred ili nazad. Njegova žena bila je jedna veoma tačna žena koja nikada u životu, sve do promene režima življenja, nije nigde kasnila. Nikako nije mogao da je nauči da pokuša da zaboravi da je u vremenskom raskoraku. Ona mu je činila, ali je uvek zapravo znala tačan datum. Pokušavao je eksperimente gde bi sve satove u stanu  potpuno promenio, recimo za 5 sati i 13 minuta i onda bi pokušavao tako da živi mesecima. Njegova žena to jednostavno nije mogla da podnese i uvek bi uspevala da ga izmoli za milost i dozvoli joj da podesi tačno vreme. Deca su im odavno porasla i dobila sopstvenu decu i ona su porasla i u kući je imao gomilu kasetica na kojima je snimao unučad. Naučio je da koristi programe za montažu slike i provodio je dane uživajući u kompiliranju idealnih, vremenski savršenog trajanja, snimaka. Bili su zabavni, vešto snimljeni i što je najbitnije, vanvremenski. Mogao je da posmatra svoju decu i njihovu decu, onakve kakvi su bili onda kada je hteo da ih gleda.

Uh, ovo ne vodi nikuda. Ustao je istavio glavu u frižider. Dok je tako blejao između paštete i majoneza, rešio je da odustane. Vadeći glavu napolje uhvati prezrivi pogled gospodina punomasnog jogurta, te brže bolje zatvori vrata frižidera i leže da spava.

Friday 17 June 2011

istina je da sam se ponovo zaljubio u papir.

Tuesday 10 May 2011

Početak

U suštini, to je prilično jednostavno. Kao monotona melodija koju ne možeš da prestaneš da vrtiš u glavi.
Nije bitno da li je trenutak pravi ili lažan, da li uopšte želiš ili osećaš da bi trebalo, činjenica je da je lako. Prašina se skuplja svuda, ali je uvek ima najviše na onim mestima kojima posvećuješ najmanje pažnje. Negovana prašina koju bez razmišljanja očistiš u nekoliko hitriih zamaha rukom. U suštini.

Jednostavnost mi nikada nije bila bliska. Nikada nisam imao dovoljno hrabrosti da se upustim u proučavanje njenih vrlina, koje su, istina, svima dobro poznate. Kao kapi kiše posle pljuska. Cirkularno, oštro, jasno i nedvosmisleno. Sada razumem.

Ali, nije li, nije li to baš ono što sam oduvek želeo? Šta onda? Šta posle želje?
Početak.

Friday 21 January 2011

Beatrisa

Mlada Beatrisa ove jeseni krenula je u prvi razred gimnazije. Želela je da se uklopi i da bude omiljena u društvu, te pošto je sebe uvek smatrala drugačijom od ostalih, rešila je da se ofarba u crveno, kako bi još više štrčala i tako se uklopila. Tinejdžerski, nema šta. Plan joj je divno prošao jer su sve devojke bile oduševljene njenim hrabirm iskorakom i stalno su je zvale da zajedno izlaze na trg u šetnju, u park, na balove i igranke. Otac joj je kupio belu čipkanu haljinu, baš onu koju je želela i bila je divna.
Njen otac, inače poznati poslastičar iz stare porodice poslastičara, nije imao nikoga na svetu osim nje, njegove male Beatrise. Voleo je beskrajno i beskompromisno, ali od kada je krenula u gimnaziju, nikako nije mogao da pronađe miran san. Plašio se da će, zbog njene razuzdane prirode koju je inače nasledila od majke, završiti kao obična lutkica oko vrata nekom od savremenih plemića koji nisu marili ni za moral, čast ili nešto treće.
Često je posmatrao kada izađe sa prijateljicama u park. Ogroman, prostran, sa redovima četinara i širokim stazama. Tamo se nalazila sa jednim skorojevićem napuderisanog lica. Sitnog plemića sa lažnim mladežom i sedom perikom, u lakiranim cipelicama i smešnim haljinama. Držala ga je za ruku dok se on, vidno stariji od nje, šepurio kao kakav petao podignute glave. Nije mogao da razume devojke koje su, sve kao jedna, vodeći se istom logikom, služile tim mladićima, tim ljudima, kao igračke koje će prošetati parkom. Na desetine, stotine devojaka, mladih, baš kao njegova Beatrisa, šetale su se tim istim parkom, polako, u stopu sa svojim nazovi mladićima. Drhtao je od gneva i straha, ali nikada joj to nije rekao jer nije želeo da se meša u njen život na taj način.
Odnos koji ima sa njom od kada joj je majka preminula je nešto, za njega sveto. Sve mu je govorila i u svakom trenutku mu se poveravala. Nije morao da je proverava, ona bi mu uvek sve ispričala. Ali je ipak jeste proveravao i jeste se plašio, o kako se samo plašio za nju.
Jedne večeri otišla je na veliki bal kod grofa. Znao je da ne ide samo sa drugaricama i to mu nije dalo mira. Dogovor je bio da je ne čeka budan, jer će se vratiti u zoru. Naravno, satima nije mogao da zaspi, prevrćući se sa kraja na kraj kreveta, nabijajući glavu u jastuk, znojeći se i iščekujući najgore za jutro. Bilo je prilično kasno kada je ustao iz kreveta. Gluvo doba noći, dva ili tri sata posle ponoći. Obukao se i krenuo ka  groblju. Pošto se prekrstio na ulazu u crkveno dvorište, otišao je do groba svoga oca. Bio je mrak i samo slabo ulično osvetljenje koje je dopiralo sa prilično udaljene ulice, bacalo je nekakvu svetlost na tlo. Pozdravio je oca, kao da je živ i ispričao mu soju muku. Onda je pročitao natpis na nadgrobnom spomeniku koji ga je potpuno smirio. Vratio se u krevet i momentalno zaspao bez briga.

Srećna sreda

Ja sam čovek kome se stvari retko dešavaju. Posle posla izlazim u Petrućijevu Kasinu, bar u bočnoj ulici nedaleko od zgrade moje korporacije. Zgrade koja uveče deluje kao da je iz neke Lavkraftove priče, naročito izlaz za zaposlene. Visok lučni toranj sa zastakljenim poslednjim spratom, masivni stubovi, isuviše sitni prozori i jedna jedina vrata. Sitna vrata izdignuta na svega par stepenika od večito vlažnog trotoara jer peru ulice desetak minuta pre kraja mog radnog vremena. Elem, Kasina sigurno nije omiljeni bar vaše majke. Do šanka vode stepenice tapacirane crvenom trakom koja je odavno poprimila boju koju nisam u stanju da okarakterišem postojećom. Nekoliko metara pod zemljom, zapah ustajalog dima i muškog znoja nadjačava sveprisutni jeftin bugarski parfem kojim Petrući časti svoje dame. Prigušena svetla i jedan bilijarski sto, barske stolice i Ogijev bezubi osmeh za šankom. Neke ženske u levom separeu se kikoću sa Petrućijem, sigurno ih je već počastio nečim, da ih razveseli. Naručujem burbon, iako znam da će mi Ogi sipati viski koji vraški podseća na vinjak. Naručujem burbon jer mi je to fazon ovih dana, slaže se uz mantil koji sam nabavio na rasprodaji prošlog meseca pa zato, osećam se lepše.
A ekipa mi je sjajna, sve sama klasa. Miki, Jezivi i Stef, tri mangupa sa posla i sveprisutni Gorčin, dežuran za šankom. Gorčina znam iz škole, tada je bio prilično popularan, sećam se da je furao sa devojkom u koju sam u to vreme mislio da sam smrtno zaljubljen. Imao je zalizanu kosu i još tada, opasan ožiljak preko usne i levog obraza. Bio je, što bi rekli, opasan. Počeli smo da se družimo prošle godine, kada sam dobio posao u firmi i kada sam prvi put sišao ovde dole, u leglo zaraze i tužnog bluda. Tada je još uvek imao malo dostojanstva pa je ranije večernje sate provodio igrajući bilijar, navatavajući neke od Petrućijevih devojaka, ali se još tada, do jutra uvek voštio od neke rakije mučenice. Jednom prilikom me je izazvao na partiju bilijara, kada je primetio da ga posmatram. Pobedio je, a ja sam ispoštovao opkladu i plaćao mu ture celo veče. Od tada pijemo zajedno. On se mene zapravo ni ne seća iz škole. Možda je tako najbolje. Miki i Jezivi su stara banda. Uigrana ekipa sitnih prevaranata što rade na utovaru robe. Dane provode u motanju duvana, komentarima dnevnih vesti i ogovaranju sekretarica sa dvadeset sedmog sprata. Nikada ih nisam video razdvojene. Stef je posebna priča. Momak od nekih dvadeset i tri-četiri godine, krhke građe i tuberkuloznog lica. Bio sam ubeđen da je na nečemu dok ga nisam bolje upoznao. Najčešće ćuti i čkilji zlobnim očima, dok levom šakom gladi minđušu na nozdrvi kojom se iz nekog razloga ponosi. Radi u mom sektoru, na šestom spratu, i važi za jednog od čudaka. Verovatno zato što je zgrada prepuna budala, ne znam.
Bila je treća sreda u mesecu, takozvana "srećna sreda", najpopularnije veče u Kasini gde posle ponoći sav šljam koji je naručio preko 5 pića učestvuje u velikoj nagradnoj igri. Prva nagrada je besplatan celovečernji provod sa jednom od Petrućijevih devojaka, a druga, utešna, otvoren račun. Petrući pobednike bira izvlačeći im imena, ni manje ni više, nego iz svog masnog šešira što me uvek rasrdi jer razmišljam o raznim mogućnostima za nameštanje rezultata. Naravno da je opet neki levak izvučen. Naravno. A i nije me briga toliko, dovoljno sam već naduven da mi je svejedno. Uostalom, devojke su mu toliko jeftine da često pomislim kako bih se više obradovao drugoj, a ne prvoj "nagradi". Štagod. Miki i Stef su igrali bilijar dok smo Jezivi i ja pričali o standardnim temama, situacija u zemlji, plate, tuga, glad, gradski prevoz, štagod. Prilazi nam Lidija i žicka za pljugu. Jezivi joj sa smeškom daje, ona mu šalje poljubac. Lidiju svi sasvim dobro znaju ovde u podzemlju. Lice joj je odavno utrnulo od Ogijevog džina i sada baulja od stola do stola u nadi da će se ogrebati za još koje piće i pljugu. Odmah sam primetio da je Jezivi želi za sebe. Sklanjam se u stranu jer ne mogu više da izdržim. Često mi se dešavaju ti nagli prekidi koncentracije. Koncetracija, kako smešno, čovek bi se zapitao kakva je to koncentracija potrebna da bi sedeo u baru i cirkao jeftin alkohol. Opet, to mi se dešava. Puknem. Ne mogu više da sedim i moram napolje. Sutra ću ionako verovatno ponovo biti tu. Zaboravio sam Gorčina. Hah, kao da je bitno, svejedno se neće snaći sam, ne moramo da se ne snalazimo zajedno. Nemam para za taksi. Ulica je puna mašinskog dima i isparenja iz šahtova. Hladno je. Zavlačim bradu u mantil i brzim korakom idem, nadam se, u krevet. Toliko o srećnoj sredi i stvarima. Nikada se ništa  dešava. Evo je i magla.

Wednesday 19 January 2011

Tiha vatra

Sreo sam je  potpuno slučajno. Na nekoj žurci.
Došao sam kasno jer nisam mogao da spavam pa sam se naterao da ustanem iz kreveta i odem do kluba, a ona  je bila tu sa nekim društvom. Te večeri smo igrali zajedno i dopala mi se njena energija, njen pogled dok se smeši, a dopalo mi se i moje polu-opijeno, polu-umorno stanje i strob i šarena svetla i tada sam znao da ćemo se lepo slagati. Kretala se u ritmu, ali sporo, kao da je pazila da ne pretera. Možda ju je bio stid od mene, možda nije želela da se previše umara, a možda je jednostavno to bio njen stil, kao ona je kul. Zajedno smo se vraćali prevozom kada mi je rekla da misli da me je provalila. Tada mi to nije mnogo značilo jer sam već bio prilično odvaljen, ali je obećala je da će me zvati da ponovo idemo u zezanje. Kada sam izlazio iz tramvaja poljubila me je u obraz. Ja sam joj se nasmejao.
Te večeri sam lepo spavao.

Sreo sam je nekoliko dana kasnije, na ulici. Imala je svetlo plavu jaknu sa nekim slončićima, a kosa joj je slobodno padala preko očiju. Zagrlila me je kao da smo stari prijatelji i iz petnih žila se trudila da me na neki način ne razočara. To mi je imponovalo, ali skeptik u meni osećao je da će se situacija vremenom menjati.
Leto, a pre leta i proleće, je prošlo, a da nisam ni primetio.  Ja joj više nisam onaj isti ja, jer, sada se znamo. Ne. Sretali smo se sve ređe, a i tada kao da su se neki sporedni ljudi stalno gurali između nas. Teme za razgovor su skoro skroz presušile, a i one koje bi nam inače bile interesantne, kao da smo čuvali za neke druge ljude ili bolje prilike. Ubrzo je sve bilo jasno. Moglo je da prođe i nekoliko nedelja, možda čak i meseci, a da ne dobije potrebu da mi se javi. Druženja su se pretvorila u uzaludna dogovaranja o potencijalnim viđanjima, ali kao da smo oboje unapred znali da je to samo prazna priča, izgovor za odlaganje u nedogled.
Ja sam je često sanjao, ali stalno sa nekim osećajem krivice.

Sećam se da je bio decembar. Nisam se osećao najbolje, pa sam rešio da odem ranije iz nekog zezanja. Ona je bila tu sa njenim društvom i javio sam joj se kada sam odlazio. Napolju je  bilo oštro, imao sam veliku kapuljaču i kapu i nisam je čuo kada mi je dotrčala iza leđa i okačila za vrat. Bila je  nasmejana i puna energije. Rekla mi je kako je i njoj bilo mnogo dosadno i kako je shvatila da je prošlo isuviše vremena od kako smo samo nas dvoje bili zajedno. To je bila istina. Prošetali smo se do moje zgrade prisećajući se nekih ranijih druženja i smejali se, kao nekad.
Ispred zgrade sam rekao da ću je ispratiti još malo u njenom smeru, ali je odbila, jer je navodno bilo mnogo hladno. Stajali smo ispred znaka za zabranjeno parkiranje ukopani u zemlju. Onda su joj zasuzile oči. Rekla je da je to jer je isuviše osetljiva na ljudsku zlobu i nemar (kao pričali smo o prijateljstvima). Videlo se da joj je bilo mnogo hladno, ali je nastavljala da priča i priča i da plače i to je bilo to. To je bio trenutak kada je trebalo da je pozovem kod mene na čaj ili topli radijator, ali nisam. Sada više ne znam zašto, ali nisam. Ona je to sigurno osetila. Ponovo je odbila moju ponudu da je otpratim i otišla sama. Posmatrao sam je kako brzim, ali ukočenim hodom zalazi iza ugla, ne znajući šta da mislim.
Te noći se nisam baš naspavao.

Jastuci

Prošla si mi rukom kroz kosu dok sam čekao da provri voda za kafu i produžila do kupatila da namažeš ruke kremom. Kremom za ruke koju si mi ti kupila jer je ja nikada nisam imao kada si mi je tražila. Držim kafu u providnoj plastičnoj kutiji od smeđeg šećera sa crvenim kružnim poklopcem koji se šrafi i čuje se jedno klik kada dođe do kraja. Spremio sam nam šolje, za tobe onu sa klovnom jer je najviše voliš, a za mene onu sa Aston Martinom sa početka 20. veka. Smešno izgledaš u mom penjoaru tako raščupana. Posmatram te kako razmazuješ kremu trljajući šake i znam da ću sigurno prosuti kafu, barem malo.
Sedela si za kompjuterskim stolom kada sam ušao u sobu noseći dve šolje na kojima su se ocrtavali tragovi kafenih linija koje sam nespretno očistio salvetom nekoliko sekundi ranije. Uzela si je bez reči i prekrštenih nogu nastavila da čitaš nekakav blog udišući isparenja.

- Voleo bih da kupim projektor. Da ga stavim tu, i onda da bacam sliku na ovaj ovde zid, tako da mogu da gledam i sa ovog kauča, a eventualno bi moglo onda da se organizuje i neko češće i masovnije gledanje filmova kod mene.
- Mhm. To bi bilo strava.
- Da, i mislio sam, pošto su mi ove stolice dosta neudobne...
- Da, prilično su neupotrebljive za sedenje na duže staze.
- ... da, da, mislio sam da kupim neki kao tepih ili prostirku, ili tako nešto mekano što bih mogao da prostrem po podu i onda tu svi mogu da posedaju i gledaju. Jedino što mi je problem je što  bi se to nešto mnogo prljalo  ako bi mi služilo kao tepih, tako da mora da može da se nekako urola ili složi, pa da ga ćušnem ovde u stomak od kauča ili tako negde.
- Pa mogao bi to, ali zar ti nije lakše i praktičnije da kupiš neke jastuke za to? Videla sam baš pre neki dan neke super šarene, a i dosta su debeli pa bi bili udobni.
- Hm, jastuci? Ne znam...

Ali sam znao. Ne želim jastuke. Jastuci zauzimaju mnogo prostora, brzo se prljaju kada su na podu, a neki mekani tepih bi imao gornju i donju stranu i na kraju krajeva, na tepihu bi mogli i da ležimo. Potpuno je omašila poentu priče. Hoću da ležimo na mom novom mekanom tepihu pokriveni ćebetom i da gledamo neke stare francuske filmove sa mog nogo kul projektora i hoću da ona to shvati kada je pitam za mišljenje, a ne da mi priča o praktičnosti jastuka. Ne. Ali ona to ne razume, ili još gore, pravi se da ne razume. U svakom slučaju, zabada mi nož u srce i ovako i onako.

- Jastuci zvuče ok. Gde si videla te dobre? Koliko košta jastuk uopšte?
- Ne znam, nije mnogo, a i nije ti daleko. Blizu Đoletove gajbe.
- Aha, ok, hajde videću, ali prvo mi treba projektor, a to će malo da pričeka.
- Mhm. Inače, videla sam se juče sa Aleksadrom, sa Sani, znaš? Nisam ti rekla?
- Stvarno? Šta radi ona? Nisam je ni video ni čuo tipa 75 godina.
- Da, ni ja, i pazi znaš kako je htela da piše neke kratke priče za ekonomiste? Kao, lagana ljubavna proza za japije koja im je bliska terminološki i štagod?
- Pominjala mi je ona.
- Haha, nešto u fazonu...
- Čekaj, kao, upoznaju se dvoje u banci na šalteru haha i onda posle kratke diskusije o kursu eura reše da se kresnu iza bankomata?
- Hahaha, ne, ne kao pornić, više kao ljubavna priča, recimo sretnu se na berzi i on omađijan njenim pogledom reši da proda akcije neke svemirske kompanije, posao života, kako bi je izveo na najskuplje pićće u istoriji pića.
- Da, da, a ona pošto je svesna koliku je žrtvu podneo reši da se uda za njega, čim inflacija padne za 5% jer sada nije isplativno započinjanje porodičnog života, a i cena kvadrata u centru grada je previsoka, te se očekuje nagli pad sa početkom decentralizacije "via grad to selo".
- Tako nešto hihi. Ja sam joj rekla da počne da piše blog.
- Ti i tvoji blogovi, jebali te više blogovi, ko to čita?
- Pa da vidi neku inicijalnu reakciju na mikronivou, ali znaš ti nju.
- Šta, plaši se da joj neko ne ukrade tekstove, ili, još gore, IDEJU!
- Pa da, manje više njen difolt fazon.
- Sećaš se kako sam hteo da pišem ljubavnu priču u C++ -u?
- Da, odmah sam se setila toga kada je Sani pomenula njene ekonomske bestselere.
- A znaš...
- Čekaj, pusti me sekund molim te, da prokomentarišem ovaj tekst. Odlična studija. Bitno mi je.

Osećam se užasno u ovakvim situacijama. Želim da iskočim iz kože od količine apsolutnog nemanja pojma šta da radim u datom trenutku. Sedim tu i čekam je da otkuca njen komentar , blenem u tačku na njenom potiljku i hoću da se ubijem. Kad uopšte misli da krene svojoj kući? Razvlači se tu ceo dan i šta? Ništa. ubiću se.

- E idem ja da legnem malo, nisam lepo spavao sinoć.
- Važi, važi sad ću ja da krenem kući samo da završim, da pogledam još nešto.
- Okej.

Ubiću se.

Thursday 13 January 2011

Distanca

Dva puža živela su, svaki u svojoj kućici, na dve trećine do vrha zelenog brda iznad mirišljave doline. Na pet (češće tri, a ponekad i sedam) metara ispod njih, živela je mlada gospođica krtica Olga koja je svakog leta redovno izlazila na površinu iz svog vertikalno prostranog, ali generalno prilično klaustrofobičnog krtičnjaka, kako bi održavala redovne komšijske odnose sa okolnim stanovništvom i malo osunčala svoj bledosmeđi ten. Puževi su, iako braća, bili prilično različiti, ali to nije bilo toliko očigledno ostatku komšiluka pošto su izuzetno ličili jedan na drugog i pritom vodili dosta povučen i miran život, naročito uzevši u obzir prirodu njihove sličnosti. Naime, oni su važili za naočite osobenjake, koji su posle smrti njihovih roditelja (u sada već istorijskoj petojulskoj kosidbi) jednostavno prekinuli svaki odnos sa ostatkom brdske zajednice. Petar, brat sa slabijim vidom (ali to niko osim njih dvojice nije znao) je razveden već dve ipo godine, ogorčen na život i ženu - čuvenu Milicu beskućnicu, kojoj plaća alimentaciju u vidu precenjenog apartmana na belom potočiću pošto je od golać soja i posle razvoda nije imala gde da živi sa iritantnim detetom za koje ponekad sumnja da je uopšte njegovo. Za sebe smatra da je probao sve što život može da mu pruži i opekao se na svakom koraku te je rešio da ostatak svojih dana provede u miru i komforu sopstvene kućice, posmatrajući nebo i gravirajući unutrašnjost zidova svojim filozofskim recitalom na kome radi već 4 godine svakog dana (jedan od glavnih krivaca za raspad braka). Zoran je, sa druge strane, iako likom veoma sličan bratu, imao savršen vid(ali to niko osim njih dvojice nije znao). Toliko savršen da je mogao da vidi sve do dna brda, a ponekad i do samog vrha, kada bi to položaj sunca dozvoljavao. Kao i njegov brat, važio je za namćora, asocijalnog drndoša i izgnanika iz društva, ali iako je to bila itekako istinita tvrdnja, za razliku od Petra, Zoran je jednostavno bio izuzetno stidljive, povučene i krhke prirode. Sklon raznim bolestima i čestom padu imuniteta, bio je primoran da dosta vremena provodi u kućici, te samo povremeno proviruje napolje, kako bi uživao u lepoti krajolika. Bio je zaljubljen u Olgu poslednje 3 godine. Prvi put je video kada je sunčala dlakavi trbuh u jeku letnje sezone, svega nekoliko stopa od njegove kućice. Bila je, kao i svaka krtica, prilično obnevidela i kada je pomolio glavu napolje pitala ga je da joj opiše okolinu. Niko nikada nije bio tako dobronamerno direktan prema njemu te je, uživevši se u ulogu, proveo čitavih trideset sedam minuta opisujući joj svaku travku, svaki cvet. Od kada se vratila pod zemlju toga dana, nije progovorio reč sa njom, jer mu se više nije obraćala. Nije ni on njoj, jer posle šesnaestog puta, kada je pomolio glavu napolje, a ona se sunčala u neposrednoj blizini i nije mu se javila, odlučio je da misli da je ona potpuno nezainteresovana. Istina je bila da ga jadna gospođica Olga, jednostavno nije videla, a želela je da  ga sretne, jer on je bio prvi koji joj je tako detaljno i živo opisao okolinu. Svejedno, Zoran, postiđen, uvređen i sa bolom u srcu, rešio je da se do daljnjeg drži na distanci.