Tuesday 25 March 2008

Kiki i ja 9

- Utišaj malo. Sećaš se kada smo poslednji put bili kod Marine?
- Ne.
- E pa da, ali pazi, tada si mi rekao neke stvari, nisi ih ranije spominjao...
- Ja? Kakve stvari? Ne sećam se!
- Pa slušaj, logično je da se ne sećaš, ni ja se ne bih sećala da sam bila toliko...
- Da, da, znam. Jebiga, ali stvarno se ne sećam. Šta sam ti rekao?
- Nešto što nisam očekivala.
- Dobro? Loše?
- Pa, nešto baš onako tvoje.
- Moje?
- Da. I od onda mislim o tome, i teško mi je stvarno, a najgore je što znam da nisi svestan da si to pričao.
- Nisi svesna koliko sam zbunjen. Ali stvarno nemam ni najmanju predstavu šta sam mogao da kažem.
- Znam, znam, ne opterećuj se.
- Pa hoćeš li mi reći?
- Nisam sigurna.
- Što si mi onda pominjala?
- Pa, mislila sam... nemam pojma, ali plašim se da će pogrešno zvučati ako izgovorim sada, terba još malo da razmislim.
- OK. samo što se sad osećam kao neko zamorče, kao da posmatraš svaki moj pokret i svaka moja radnja može da utiče na tu tvoju odluku, kakva god ona bila...
- Nemaoj. Veruj mi nije to. Opusti se, hajde da nam bude lepo.
- Važi, pojačaj sada, sledeća je tvoja pesma...

Monday 10 March 2008

Kiki i ja 8

Pošto sam znao da je Jasna sa drugaricom, i da joj nije dosadno, rešio sam da sam obavim još neke sitnice. Prvo, napunio sam benzin, pošto, naravno da je rezervoar bio skoro na nuli, posle toga, otišao sam do prodavnice i napunio gepek raznim "iznenađenjima". To su uglavnom bili sokići na slamčicu, Jasnin omiljeni keks, 2 flaše vode, toalet papir, nekoliko kiflica, nekakve grickalice... Ona nije volela čips tako da ga nisam kupovao, zapravo, ne sećam se ni kada sam ga poslednji put jeo. Kupio sam još i čokoladno mleko, žvake, bombone(one staklene i one gumene) i ne sećam se tačno šta još. Znao sam da se više od pola ove moje besmislene kupovine neće iskoristiti, naročito ne danas, ali neka, biće lepo iznenađenje. Inače, baš kada sam stavljao sve ovo u prtljažnik setio sam se prve stvari koju sam zaboravio. Pletena korpa, da se osećamo kao na pravom pikniku. Nema veze. Tada mi je zazvonio telefon, naravno da je bila ona. Rekao sam joj da izađe na ulicu, pošto dolazim za 3 minuta. Rekla je da će sići za 7. Znala je da sam na 10 minuta od nje, ali sam i ja isto tako znao da će od trenutka kada krene, njoj trebati još najmanje 5 dok izađe napolje. Sva sreća pa smo oboje znali da sam je lagao za još 5 minuta...
Kada sam stigao, ona je već čekala, tako da je samo utrčala u auto i mogli smo da krenemo...

- PUŠTAJ CD! - čulo se dok je uskakala unutra.

Kiki i ja 7

Oduvek sam se čudio stepeništu u našoj zgradi. Bilo je nekako i široko i usko i kao iskošeno. Zgrada je stara, ali stepenište to izgleda nije preterano primećivalo. Dok sam se spuštao do prizemlja bio sam zadovoljan zveckanjem raznoraznih predmeta u ruksaku. Bio sam uveren da će danas biti lep dan. Prijatan i jedan od onih koji ima baš onoliko sitnica koje ostanu u pamćenju, baš onoliko sitnica koje ti zapravo govore koliko je život lep. Najlepše su uspomene koje to postanu tek pošto prođe neko vreme. Stvari koje su zapravo iritirajuće na neki način u trenutku dešavanja, ali su baš lepe kada ih se setiš. Ne zbog njih samih, već zbog osobe sa kojom su proživljene. Znao sam, osećao sam, da će se gomila sranja dogoditi. Pokvariće se auto, Jasni će se povraćati, u drumskoj kafani naplatiće nam pet puta više nego što je u meniju, Jasna će naravno krenuti da se svađa sa njima, objašnjavajući osnovni red ili štagod, ja ću se nervirati pošto će mi biti važnije da nastavimo sa putem, pošto će mi biti važnije da se ona ne nervira, pošto ću se jednostavno nervirati. Onda će se jasna nadrkati na mene zato što ne umem da se branim i da držim do sebe. "Ne možeš da budeš tako indiferentan, ne možeš da budeš tako fin blablabla" sigurno će tako nešto govoriti. Ja ću onda krenuti da joj objašnjavam zbog čega sam takav, i zašto mislim da je to dobro. U tom trenutku će nam, recimo, nestati goriva pa ćemo stopirati ili zvati šlep službu ili moliti nekoga da nam nekako donese malo benzina da stignemo do sledeće benzinske pumpe. Naravno, tek tada shvatiću da nisam poneo saobraćajnu dozvolu ili tako nešto pa ću se još više iznervirati. Doćićemo u Vršac sa par sati kašnjenja, prošetaćemo se, u tušini, tenzija će opasti, neki komarci sisaće našu krv, Kiki će izvaditi autan iz tašnice i dati mi da se namažem. "Namaži i noge", reći će brižno. Onda ćemo izvaditi ćebe iz kola i sesti na neku travu koja će biti vlažna, toliko vlažna da će nam i kroz ćebe pozadine biti vlažne. Kiki će početi da paniči a ja ću je zagrliti i kotrljaćemo se po travi, skroz mokri i prljavi. Ona će ubrzo prestati da pruža otpor i prepustiće se uživanju. Ležaćemo na leđima i čekati zvezde. Verovatno će se tada osetiti jak smrad neke balege, što će biti smešno i neprijatno u isto vreme, tako da ćemo se smejati i smejati i smejati. Onda će Jasni biti hladno, pogledaćemo na sat i polako krenuti prema kolima. Otići ćemo u neku poslastičarnicu u centru Vršca i pojesti najbajatijui krempitu. Onda ćemo otići na piće u neki kafić koji deluje fino. Popićemo po tamno pivo, i onda će Jasna reći kako moramo da krenemo. Put do kuće biće tih. Pun gomile sitnica koje su nam kvarile plan, pun sitnica koje su nam ispunile dan, pun sitnica koje ćemo sa osmehom pamtiti do kraja života. Ući ćemo u stan oko 2, Jasna će promrljati nešto o tome kako mora da rano ustaje sutra, ja ću samo opipati stolicu da vidim da li se osušila, i zaspaćemo. Kada sam došao do kola shvatio sam da nisam zaboravio ključeve. Bilo mi je drago. Eto, nije sve počelo onako kako sam mislio. Kroz stomak prozujala mi je konfeta zadovoljstva.