Thursday 27 November 2008

reci mi šta si video?
















Napolju je savršeno vreme za nešto. Unutra je zagušljivo i dosadno. Stari, nekada skupi digitalni good-for-nothing foto-aparat skuplja prašinu u fioci. Sveščica u koju ništa nisam zapisao skoro 2 godine je na polici. Olovka koju sam izgubio. Aparat nema baterije, sveska nema olovku. Iskopao sam neki diktafon. Sve neka pomagala. Zazvonio mi je telefon. Napolju vetar, niska temperatura, taman dovoljno da se vidi dah. Nije li to pametno uhvatiti na kameri? Nije li to pametno zapisati? Zar ne bi bilo sjajno kada bih to snimio na diktafon?

Važne stvari. Bitne. Nekako su uvek tu. Smetaju. Važne žvažne. Opet, i ove manje bitne se nekako nameću. Stil. Dosada na koju su ljudi navikli. Kakav stil? Zašto bi mene trebalo da bude briga za tuđu zatucanost? Za tuđe nerazumevanje. Tuđe je tuđe. Tuđini. Ako se osećam bolje nazivajuće sebe jednim otuđenikom onda neka bude tako, ali mislim da mi ta titula ipak ne stoji najbolje.

Prijatelji. Ljudi koji su tu kada ti trebaju. Ljudi koje ne želiš da cimaš kada ti trebaju zato što su ti isuviše dragi. Prijatelji. Ponavljanje reči, kao da na neki način uvećam prvobitno značenje. 

Sestra mi se javila pre par sati. Kaže da je kupila one rukavice bez prstiju. Narandžasto crne šare bez vrhova prstiju. Kaže da se šetala ulicom, kada je išla da kupi rukavice, i da je naišla na jednu ženu koja je počela da joj govori te neke čudne stvari. Da joj priča kako je poznavala njenog, našeg, dedu, i kako su njih dvoje bili zajedno i kako je ona zapravo njena baka. Inače, "ludnica" (zvuči malo oštro) je na svega par stotina metara od njenog stana tako da su ta presretanja na ulici česta pojava, pošto se pacijenti sa blažim oblikom "bolesti" slobodno šetaju gde god žele da idu. Ali nebitno je to, meni je bila interesantna ta sposobnost da neka žena izmisli takvu priču. I motivi? Očigledno je da samo želi da popriča sa nekim.

Priče. Ti doživljaji koje želim da znam. Doživljaji mojih poznanika, doživljaji mojih prijatelja. Doživljaji koji mi znače, ni sam ne znam zašto. Naracija. Glupost. Inspiracija je jedna laž koju ljudi upotrebljavaju kada žele da budu lenji. Kišni dani. Hladni dani. Dobri dani.

Tramvaj. Uvek se nađe neki ljubitelj tramvaja. Priča o tramvajima, priča o papagajima, priča o ovome ili onome. Sve je to samo priča. Sve je jedna priča kojoj nema kraja. Priča bez realnog početka u vremenu i bez nekog bitnog cilja. Priča veća od zvuka, od sreće, od života. Priča koja služi tu kako bi sakrila stvarnost, kako bi potrošila vreme, kako bi nadoknadila čulo vida. Priča koja nema smisla.

Povedi me sa sobom napolje, želim da ti snimim topli dah po ledenom vremenu na diktafonu. Kladim se da je to neki sasvim novi oblik tišine. Snimiti zvuk slike toplog daha, koja besmislica. Gomila gluposti. 

Zbog čega ne volim stereotipe? Toliko je popularno mrzeti ih da mi je prosto neprijatno što ih ja ne volim. Ispričaj mi priču. Molim te. Želeo bih da čujem jednu. Tvoju. Ako želiš. 

Monday 17 November 2008

4 na 4

-Ti shvataš da je ona u parvu?
-Pa to sam i ja skapirao, sad ću da ti kažem šta sam uradio sve. Rešio sam da umesto nekog restorana napravim kao piknik na reci. Postavio sam sto, Marta je sredila da sve bude kako treba, naručio da bude tačno na vreme gotovo i dostavljeno,  unajmio konobara.  
-Zadovoljan sam.
-Čak sam se setio i našao nekog violinistu na ulici, nije neki, ali računao sam da nije bitno kako svira, bitan je sam čin. Marta mi se stvarno našla, bila je tamo sve vreme i samo nestala kada je videla da dolazimo.
-I?
-Dovezao sam nas do obale, skinuo joj povez sa očiju, jeli smo, sve je bilo super, smejala se, vino, sećanja, čak smo i tebe pominjali...
-Carski.
-I onda ona meni kaže kako joj posvećujem premalo pažnje! Ej! Ne ide mi u glavu stvarno. Kada se trudim onda se ponašam veštački a kada se ne trudim onda sam stoka. 
-Veštački? Pobogu.
-Zna ona tačno šta me nervira i onda kada joj treba samo krene... Ali dobro.
-Žene.
-Da.
-Znaš... ja sam budala.
-Znam.
-Imam želju da pričam sa tobom, ali ne i da ti zapravo kažem bilo šta, razumeš?
-Pa...
-Pa? Pa razumeš?
-Mhm.
-Nije kao da ona ne vidi, nije kao da se ja pravim blesav, nego jednostavno sam budala.
-Pa šta želiš?
-Ne znam. Stvarno.
-Mislim, očigledno je da znam, ali razumeš, način na koji... Nijedan mi se scenario ne dopada. Hoću da je sve već gotovo, da to postoji već godinama, kao što bi i trebalo. Kao što bi i trebalo, jer to je ono što je trebalo da bude, zar ne?
-Da, svakako.
-Slušaš me ili te smaram?
-Slušam, slušam, a i smaraš me.
-Znaš da ne volim da pričam o ovim stvarima, ali zašto mi onda ona šalje sve te signale? Sve te proklete signale, te neke sitnice koje je počela da radi, kojih nije bilo ranije?
-Kao recimo?
-Pa nebitno je, kao način na koji me gleda u poslednje vreme. Kako me dodiruje, kako me hvata za ruku, kako mi prolazi rukom kroz kosu. ZAŠTO? Mislim, ona mora da zna, više puta je bilo očigledno sa moje strane, ali ja sam se bio pomirio... Ali ona je počela da me zove svaki dan, potpuno bezveze, onako iz dosade, da ćaska. Zove me napolje, svuda. To me ubija.
-Stani.
-Ne mogu da stanem, razumeš li ti šta ona meni radi? Ja sam to uspeo da zakopam, i onda je ona došla i samo oduvala sve, sve. Jednim potezom ruke. Go sam. Ne znam šta dalje, stvarno ne znam.
-Smiri se, popij čaj, ne razmem šta želiš. Pazi meni je sve jasno. Ti si pička. Brate, skupi hrabrosti i jebeno reci šta misliš, i kako stoje stvari i gotovo.
-Ja sam pička i stvarno ne znam kako da jebeno skupim jebenu hrabrost sa njom. Ona je ona. Ona nije neka tamo, ona je ona i nemoj mi sad sa tim mačo proseravanjima. 
-Ne znam šta da ti kažem. Mislim, rekao sam ti već.
-Ma...
-Pusti to sad, reci mi šta si uradio za salu?
-Ma ništa, kažu da može samo vikendom. Bio sam da je vidim, mala je, ali savršena.
-Pa šta da radimo? Vidim ja da neće biti ništa ove zime.
-Kako stoje stvari verovatno neće. 
-Šteta. Baš sam se naložio bio.
-Videćemo šta kažu ostali. Možda da tražimo drugu ekipu koja može vikendom? Sala je taman za 4 na 4 na dva koša.
-Ne znam. Možda. 
-Idemo večeras?
-Gde?
-Ma mislio sam bleja neka u parku, pa da vidimo da zovemo nekoga da upadnemo negde?
-Jebeš to, ajde bre na neki rejv, neko ludilo, malo da se naskačemo.
-Nisam raspoložen stvarno.
-Ti si rođen neraspoložen.
-Jebi se.
-Vidi ga. Ja se nudim da se žrtvujem za tebe, da te vodim da se malo iživiš, da skreneš misli, a ti tako.
-Ma nije potrebno, ok sam samo malo sluđen.
-OK, ja samo znam da te nikad nisam video ovakvog.
-Dobro de, ajde može glupi rejv.
-Aj sad ću da vidim sa ostalima...