Friday 21 January 2011

Beatrisa

Mlada Beatrisa ove jeseni krenula je u prvi razred gimnazije. Želela je da se uklopi i da bude omiljena u društvu, te pošto je sebe uvek smatrala drugačijom od ostalih, rešila je da se ofarba u crveno, kako bi još više štrčala i tako se uklopila. Tinejdžerski, nema šta. Plan joj je divno prošao jer su sve devojke bile oduševljene njenim hrabirm iskorakom i stalno su je zvale da zajedno izlaze na trg u šetnju, u park, na balove i igranke. Otac joj je kupio belu čipkanu haljinu, baš onu koju je želela i bila je divna.
Njen otac, inače poznati poslastičar iz stare porodice poslastičara, nije imao nikoga na svetu osim nje, njegove male Beatrise. Voleo je beskrajno i beskompromisno, ali od kada je krenula u gimnaziju, nikako nije mogao da pronađe miran san. Plašio se da će, zbog njene razuzdane prirode koju je inače nasledila od majke, završiti kao obična lutkica oko vrata nekom od savremenih plemića koji nisu marili ni za moral, čast ili nešto treće.
Često je posmatrao kada izađe sa prijateljicama u park. Ogroman, prostran, sa redovima četinara i širokim stazama. Tamo se nalazila sa jednim skorojevićem napuderisanog lica. Sitnog plemića sa lažnim mladežom i sedom perikom, u lakiranim cipelicama i smešnim haljinama. Držala ga je za ruku dok se on, vidno stariji od nje, šepurio kao kakav petao podignute glave. Nije mogao da razume devojke koje su, sve kao jedna, vodeći se istom logikom, služile tim mladićima, tim ljudima, kao igračke koje će prošetati parkom. Na desetine, stotine devojaka, mladih, baš kao njegova Beatrisa, šetale su se tim istim parkom, polako, u stopu sa svojim nazovi mladićima. Drhtao je od gneva i straha, ali nikada joj to nije rekao jer nije želeo da se meša u njen život na taj način.
Odnos koji ima sa njom od kada joj je majka preminula je nešto, za njega sveto. Sve mu je govorila i u svakom trenutku mu se poveravala. Nije morao da je proverava, ona bi mu uvek sve ispričala. Ali je ipak jeste proveravao i jeste se plašio, o kako se samo plašio za nju.
Jedne večeri otišla je na veliki bal kod grofa. Znao je da ne ide samo sa drugaricama i to mu nije dalo mira. Dogovor je bio da je ne čeka budan, jer će se vratiti u zoru. Naravno, satima nije mogao da zaspi, prevrćući se sa kraja na kraj kreveta, nabijajući glavu u jastuk, znojeći se i iščekujući najgore za jutro. Bilo je prilično kasno kada je ustao iz kreveta. Gluvo doba noći, dva ili tri sata posle ponoći. Obukao se i krenuo ka  groblju. Pošto se prekrstio na ulazu u crkveno dvorište, otišao je do groba svoga oca. Bio je mrak i samo slabo ulično osvetljenje koje je dopiralo sa prilično udaljene ulice, bacalo je nekakvu svetlost na tlo. Pozdravio je oca, kao da je živ i ispričao mu soju muku. Onda je pročitao natpis na nadgrobnom spomeniku koji ga je potpuno smirio. Vratio se u krevet i momentalno zaspao bez briga.

Srećna sreda

Ja sam čovek kome se stvari retko dešavaju. Posle posla izlazim u Petrućijevu Kasinu, bar u bočnoj ulici nedaleko od zgrade moje korporacije. Zgrade koja uveče deluje kao da je iz neke Lavkraftove priče, naročito izlaz za zaposlene. Visok lučni toranj sa zastakljenim poslednjim spratom, masivni stubovi, isuviše sitni prozori i jedna jedina vrata. Sitna vrata izdignuta na svega par stepenika od večito vlažnog trotoara jer peru ulice desetak minuta pre kraja mog radnog vremena. Elem, Kasina sigurno nije omiljeni bar vaše majke. Do šanka vode stepenice tapacirane crvenom trakom koja je odavno poprimila boju koju nisam u stanju da okarakterišem postojećom. Nekoliko metara pod zemljom, zapah ustajalog dima i muškog znoja nadjačava sveprisutni jeftin bugarski parfem kojim Petrući časti svoje dame. Prigušena svetla i jedan bilijarski sto, barske stolice i Ogijev bezubi osmeh za šankom. Neke ženske u levom separeu se kikoću sa Petrućijem, sigurno ih je već počastio nečim, da ih razveseli. Naručujem burbon, iako znam da će mi Ogi sipati viski koji vraški podseća na vinjak. Naručujem burbon jer mi je to fazon ovih dana, slaže se uz mantil koji sam nabavio na rasprodaji prošlog meseca pa zato, osećam se lepše.
A ekipa mi je sjajna, sve sama klasa. Miki, Jezivi i Stef, tri mangupa sa posla i sveprisutni Gorčin, dežuran za šankom. Gorčina znam iz škole, tada je bio prilično popularan, sećam se da je furao sa devojkom u koju sam u to vreme mislio da sam smrtno zaljubljen. Imao je zalizanu kosu i još tada, opasan ožiljak preko usne i levog obraza. Bio je, što bi rekli, opasan. Počeli smo da se družimo prošle godine, kada sam dobio posao u firmi i kada sam prvi put sišao ovde dole, u leglo zaraze i tužnog bluda. Tada je još uvek imao malo dostojanstva pa je ranije večernje sate provodio igrajući bilijar, navatavajući neke od Petrućijevih devojaka, ali se još tada, do jutra uvek voštio od neke rakije mučenice. Jednom prilikom me je izazvao na partiju bilijara, kada je primetio da ga posmatram. Pobedio je, a ja sam ispoštovao opkladu i plaćao mu ture celo veče. Od tada pijemo zajedno. On se mene zapravo ni ne seća iz škole. Možda je tako najbolje. Miki i Jezivi su stara banda. Uigrana ekipa sitnih prevaranata što rade na utovaru robe. Dane provode u motanju duvana, komentarima dnevnih vesti i ogovaranju sekretarica sa dvadeset sedmog sprata. Nikada ih nisam video razdvojene. Stef je posebna priča. Momak od nekih dvadeset i tri-četiri godine, krhke građe i tuberkuloznog lica. Bio sam ubeđen da je na nečemu dok ga nisam bolje upoznao. Najčešće ćuti i čkilji zlobnim očima, dok levom šakom gladi minđušu na nozdrvi kojom se iz nekog razloga ponosi. Radi u mom sektoru, na šestom spratu, i važi za jednog od čudaka. Verovatno zato što je zgrada prepuna budala, ne znam.
Bila je treća sreda u mesecu, takozvana "srećna sreda", najpopularnije veče u Kasini gde posle ponoći sav šljam koji je naručio preko 5 pića učestvuje u velikoj nagradnoj igri. Prva nagrada je besplatan celovečernji provod sa jednom od Petrućijevih devojaka, a druga, utešna, otvoren račun. Petrući pobednike bira izvlačeći im imena, ni manje ni više, nego iz svog masnog šešira što me uvek rasrdi jer razmišljam o raznim mogućnostima za nameštanje rezultata. Naravno da je opet neki levak izvučen. Naravno. A i nije me briga toliko, dovoljno sam već naduven da mi je svejedno. Uostalom, devojke su mu toliko jeftine da često pomislim kako bih se više obradovao drugoj, a ne prvoj "nagradi". Štagod. Miki i Stef su igrali bilijar dok smo Jezivi i ja pričali o standardnim temama, situacija u zemlji, plate, tuga, glad, gradski prevoz, štagod. Prilazi nam Lidija i žicka za pljugu. Jezivi joj sa smeškom daje, ona mu šalje poljubac. Lidiju svi sasvim dobro znaju ovde u podzemlju. Lice joj je odavno utrnulo od Ogijevog džina i sada baulja od stola do stola u nadi da će se ogrebati za još koje piće i pljugu. Odmah sam primetio da je Jezivi želi za sebe. Sklanjam se u stranu jer ne mogu više da izdržim. Često mi se dešavaju ti nagli prekidi koncentracije. Koncetracija, kako smešno, čovek bi se zapitao kakva je to koncentracija potrebna da bi sedeo u baru i cirkao jeftin alkohol. Opet, to mi se dešava. Puknem. Ne mogu više da sedim i moram napolje. Sutra ću ionako verovatno ponovo biti tu. Zaboravio sam Gorčina. Hah, kao da je bitno, svejedno se neće snaći sam, ne moramo da se ne snalazimo zajedno. Nemam para za taksi. Ulica je puna mašinskog dima i isparenja iz šahtova. Hladno je. Zavlačim bradu u mantil i brzim korakom idem, nadam se, u krevet. Toliko o srećnoj sredi i stvarima. Nikada se ništa  dešava. Evo je i magla.

Wednesday 19 January 2011

Tiha vatra

Sreo sam je  potpuno slučajno. Na nekoj žurci.
Došao sam kasno jer nisam mogao da spavam pa sam se naterao da ustanem iz kreveta i odem do kluba, a ona  je bila tu sa nekim društvom. Te večeri smo igrali zajedno i dopala mi se njena energija, njen pogled dok se smeši, a dopalo mi se i moje polu-opijeno, polu-umorno stanje i strob i šarena svetla i tada sam znao da ćemo se lepo slagati. Kretala se u ritmu, ali sporo, kao da je pazila da ne pretera. Možda ju je bio stid od mene, možda nije želela da se previše umara, a možda je jednostavno to bio njen stil, kao ona je kul. Zajedno smo se vraćali prevozom kada mi je rekla da misli da me je provalila. Tada mi to nije mnogo značilo jer sam već bio prilično odvaljen, ali je obećala je da će me zvati da ponovo idemo u zezanje. Kada sam izlazio iz tramvaja poljubila me je u obraz. Ja sam joj se nasmejao.
Te večeri sam lepo spavao.

Sreo sam je nekoliko dana kasnije, na ulici. Imala je svetlo plavu jaknu sa nekim slončićima, a kosa joj je slobodno padala preko očiju. Zagrlila me je kao da smo stari prijatelji i iz petnih žila se trudila da me na neki način ne razočara. To mi je imponovalo, ali skeptik u meni osećao je da će se situacija vremenom menjati.
Leto, a pre leta i proleće, je prošlo, a da nisam ni primetio.  Ja joj više nisam onaj isti ja, jer, sada se znamo. Ne. Sretali smo se sve ređe, a i tada kao da su se neki sporedni ljudi stalno gurali između nas. Teme za razgovor su skoro skroz presušile, a i one koje bi nam inače bile interesantne, kao da smo čuvali za neke druge ljude ili bolje prilike. Ubrzo je sve bilo jasno. Moglo je da prođe i nekoliko nedelja, možda čak i meseci, a da ne dobije potrebu da mi se javi. Druženja su se pretvorila u uzaludna dogovaranja o potencijalnim viđanjima, ali kao da smo oboje unapred znali da je to samo prazna priča, izgovor za odlaganje u nedogled.
Ja sam je često sanjao, ali stalno sa nekim osećajem krivice.

Sećam se da je bio decembar. Nisam se osećao najbolje, pa sam rešio da odem ranije iz nekog zezanja. Ona je bila tu sa njenim društvom i javio sam joj se kada sam odlazio. Napolju je  bilo oštro, imao sam veliku kapuljaču i kapu i nisam je čuo kada mi je dotrčala iza leđa i okačila za vrat. Bila je  nasmejana i puna energije. Rekla mi je kako je i njoj bilo mnogo dosadno i kako je shvatila da je prošlo isuviše vremena od kako smo samo nas dvoje bili zajedno. To je bila istina. Prošetali smo se do moje zgrade prisećajući se nekih ranijih druženja i smejali se, kao nekad.
Ispred zgrade sam rekao da ću je ispratiti još malo u njenom smeru, ali je odbila, jer je navodno bilo mnogo hladno. Stajali smo ispred znaka za zabranjeno parkiranje ukopani u zemlju. Onda su joj zasuzile oči. Rekla je da je to jer je isuviše osetljiva na ljudsku zlobu i nemar (kao pričali smo o prijateljstvima). Videlo se da joj je bilo mnogo hladno, ali je nastavljala da priča i priča i da plače i to je bilo to. To je bio trenutak kada je trebalo da je pozovem kod mene na čaj ili topli radijator, ali nisam. Sada više ne znam zašto, ali nisam. Ona je to sigurno osetila. Ponovo je odbila moju ponudu da je otpratim i otišla sama. Posmatrao sam je kako brzim, ali ukočenim hodom zalazi iza ugla, ne znajući šta da mislim.
Te noći se nisam baš naspavao.

Jastuci

Prošla si mi rukom kroz kosu dok sam čekao da provri voda za kafu i produžila do kupatila da namažeš ruke kremom. Kremom za ruke koju si mi ti kupila jer je ja nikada nisam imao kada si mi je tražila. Držim kafu u providnoj plastičnoj kutiji od smeđeg šećera sa crvenim kružnim poklopcem koji se šrafi i čuje se jedno klik kada dođe do kraja. Spremio sam nam šolje, za tobe onu sa klovnom jer je najviše voliš, a za mene onu sa Aston Martinom sa početka 20. veka. Smešno izgledaš u mom penjoaru tako raščupana. Posmatram te kako razmazuješ kremu trljajući šake i znam da ću sigurno prosuti kafu, barem malo.
Sedela si za kompjuterskim stolom kada sam ušao u sobu noseći dve šolje na kojima su se ocrtavali tragovi kafenih linija koje sam nespretno očistio salvetom nekoliko sekundi ranije. Uzela si je bez reči i prekrštenih nogu nastavila da čitaš nekakav blog udišući isparenja.

- Voleo bih da kupim projektor. Da ga stavim tu, i onda da bacam sliku na ovaj ovde zid, tako da mogu da gledam i sa ovog kauča, a eventualno bi moglo onda da se organizuje i neko češće i masovnije gledanje filmova kod mene.
- Mhm. To bi bilo strava.
- Da, i mislio sam, pošto su mi ove stolice dosta neudobne...
- Da, prilično su neupotrebljive za sedenje na duže staze.
- ... da, da, mislio sam da kupim neki kao tepih ili prostirku, ili tako nešto mekano što bih mogao da prostrem po podu i onda tu svi mogu da posedaju i gledaju. Jedino što mi je problem je što  bi se to nešto mnogo prljalo  ako bi mi služilo kao tepih, tako da mora da može da se nekako urola ili složi, pa da ga ćušnem ovde u stomak od kauča ili tako negde.
- Pa mogao bi to, ali zar ti nije lakše i praktičnije da kupiš neke jastuke za to? Videla sam baš pre neki dan neke super šarene, a i dosta su debeli pa bi bili udobni.
- Hm, jastuci? Ne znam...

Ali sam znao. Ne želim jastuke. Jastuci zauzimaju mnogo prostora, brzo se prljaju kada su na podu, a neki mekani tepih bi imao gornju i donju stranu i na kraju krajeva, na tepihu bi mogli i da ležimo. Potpuno je omašila poentu priče. Hoću da ležimo na mom novom mekanom tepihu pokriveni ćebetom i da gledamo neke stare francuske filmove sa mog nogo kul projektora i hoću da ona to shvati kada je pitam za mišljenje, a ne da mi priča o praktičnosti jastuka. Ne. Ali ona to ne razume, ili još gore, pravi se da ne razume. U svakom slučaju, zabada mi nož u srce i ovako i onako.

- Jastuci zvuče ok. Gde si videla te dobre? Koliko košta jastuk uopšte?
- Ne znam, nije mnogo, a i nije ti daleko. Blizu Đoletove gajbe.
- Aha, ok, hajde videću, ali prvo mi treba projektor, a to će malo da pričeka.
- Mhm. Inače, videla sam se juče sa Aleksadrom, sa Sani, znaš? Nisam ti rekla?
- Stvarno? Šta radi ona? Nisam je ni video ni čuo tipa 75 godina.
- Da, ni ja, i pazi znaš kako je htela da piše neke kratke priče za ekonomiste? Kao, lagana ljubavna proza za japije koja im je bliska terminološki i štagod?
- Pominjala mi je ona.
- Haha, nešto u fazonu...
- Čekaj, kao, upoznaju se dvoje u banci na šalteru haha i onda posle kratke diskusije o kursu eura reše da se kresnu iza bankomata?
- Hahaha, ne, ne kao pornić, više kao ljubavna priča, recimo sretnu se na berzi i on omađijan njenim pogledom reši da proda akcije neke svemirske kompanije, posao života, kako bi je izveo na najskuplje pićće u istoriji pića.
- Da, da, a ona pošto je svesna koliku je žrtvu podneo reši da se uda za njega, čim inflacija padne za 5% jer sada nije isplativno započinjanje porodičnog života, a i cena kvadrata u centru grada je previsoka, te se očekuje nagli pad sa početkom decentralizacije "via grad to selo".
- Tako nešto hihi. Ja sam joj rekla da počne da piše blog.
- Ti i tvoji blogovi, jebali te više blogovi, ko to čita?
- Pa da vidi neku inicijalnu reakciju na mikronivou, ali znaš ti nju.
- Šta, plaši se da joj neko ne ukrade tekstove, ili, još gore, IDEJU!
- Pa da, manje više njen difolt fazon.
- Sećaš se kako sam hteo da pišem ljubavnu priču u C++ -u?
- Da, odmah sam se setila toga kada je Sani pomenula njene ekonomske bestselere.
- A znaš...
- Čekaj, pusti me sekund molim te, da prokomentarišem ovaj tekst. Odlična studija. Bitno mi je.

Osećam se užasno u ovakvim situacijama. Želim da iskočim iz kože od količine apsolutnog nemanja pojma šta da radim u datom trenutku. Sedim tu i čekam je da otkuca njen komentar , blenem u tačku na njenom potiljku i hoću da se ubijem. Kad uopšte misli da krene svojoj kući? Razvlači se tu ceo dan i šta? Ništa. ubiću se.

- E idem ja da legnem malo, nisam lepo spavao sinoć.
- Važi, važi sad ću ja da krenem kući samo da završim, da pogledam još nešto.
- Okej.

Ubiću se.

Thursday 13 January 2011

Distanca

Dva puža živela su, svaki u svojoj kućici, na dve trećine do vrha zelenog brda iznad mirišljave doline. Na pet (češće tri, a ponekad i sedam) metara ispod njih, živela je mlada gospođica krtica Olga koja je svakog leta redovno izlazila na površinu iz svog vertikalno prostranog, ali generalno prilično klaustrofobičnog krtičnjaka, kako bi održavala redovne komšijske odnose sa okolnim stanovništvom i malo osunčala svoj bledosmeđi ten. Puževi su, iako braća, bili prilično različiti, ali to nije bilo toliko očigledno ostatku komšiluka pošto su izuzetno ličili jedan na drugog i pritom vodili dosta povučen i miran život, naročito uzevši u obzir prirodu njihove sličnosti. Naime, oni su važili za naočite osobenjake, koji su posle smrti njihovih roditelja (u sada već istorijskoj petojulskoj kosidbi) jednostavno prekinuli svaki odnos sa ostatkom brdske zajednice. Petar, brat sa slabijim vidom (ali to niko osim njih dvojice nije znao) je razveden već dve ipo godine, ogorčen na život i ženu - čuvenu Milicu beskućnicu, kojoj plaća alimentaciju u vidu precenjenog apartmana na belom potočiću pošto je od golać soja i posle razvoda nije imala gde da živi sa iritantnim detetom za koje ponekad sumnja da je uopšte njegovo. Za sebe smatra da je probao sve što život može da mu pruži i opekao se na svakom koraku te je rešio da ostatak svojih dana provede u miru i komforu sopstvene kućice, posmatrajući nebo i gravirajući unutrašnjost zidova svojim filozofskim recitalom na kome radi već 4 godine svakog dana (jedan od glavnih krivaca za raspad braka). Zoran je, sa druge strane, iako likom veoma sličan bratu, imao savršen vid(ali to niko osim njih dvojice nije znao). Toliko savršen da je mogao da vidi sve do dna brda, a ponekad i do samog vrha, kada bi to položaj sunca dozvoljavao. Kao i njegov brat, važio je za namćora, asocijalnog drndoša i izgnanika iz društva, ali iako je to bila itekako istinita tvrdnja, za razliku od Petra, Zoran je jednostavno bio izuzetno stidljive, povučene i krhke prirode. Sklon raznim bolestima i čestom padu imuniteta, bio je primoran da dosta vremena provodi u kućici, te samo povremeno proviruje napolje, kako bi uživao u lepoti krajolika. Bio je zaljubljen u Olgu poslednje 3 godine. Prvi put je video kada je sunčala dlakavi trbuh u jeku letnje sezone, svega nekoliko stopa od njegove kućice. Bila je, kao i svaka krtica, prilično obnevidela i kada je pomolio glavu napolje pitala ga je da joj opiše okolinu. Niko nikada nije bio tako dobronamerno direktan prema njemu te je, uživevši se u ulogu, proveo čitavih trideset sedam minuta opisujući joj svaku travku, svaki cvet. Od kada se vratila pod zemlju toga dana, nije progovorio reč sa njom, jer mu se više nije obraćala. Nije ni on njoj, jer posle šesnaestog puta, kada je pomolio glavu napolje, a ona se sunčala u neposrednoj blizini i nije mu se javila, odlučio je da misli da je ona potpuno nezainteresovana. Istina je bila da ga jadna gospođica Olga, jednostavno nije videla, a želela je da  ga sretne, jer on je bio prvi koji joj je tako detaljno i živo opisao okolinu. Svejedno, Zoran, postiđen, uvređen i sa bolom u srcu, rešio je da se do daljnjeg drži na distanci.