Sunday 28 March 2010

Pajac sa obrazom

I onda tu dođem ja. Napunim obraze vazduhom do granice bole, znate ono kada ne može više, e tako. Nadvuam se. raširim ruke, isravim kičmu i sa stisnutim pesnicama i metlom u dupetu, krenem da se gegam. Kao pingvin. A oni se smeju i meni je to jedino bitno. Možda sada zvuči malo lažno, ali jeste tako.
 Često me natera da izađem napolje. Na vazduh. Voli da komanduje. Ako joj se šeta, ja znam da ćemo otići u šetnju, koji god meni bili planovi.
To ume malo da iritira, taj stav gde sam ja marginalizovan do te mere da se moja uloga svodi na zadovoljavanje njenih povremenih potreba. Napeta je, ima mnogo obaveza i sve to, ali ne moram baš uvek ja da budem taj koji će da trpi udarce u pleksus, onda kada se najmanje nadam. Figurativno, naravno. Haha, pa ne znam šta smem da kažem. Te stvari se tumače zar ne?
Pa da. Inače, mnogo mi je čudno da pričam o svemu ovome, nisam navikao. Ne radim ništa. Danima. Sednem i klikćem na kompu rifreš, rifreš, rifreš. Ume da umori, depresija i sve to. Ne prava, naravno, ona autosugestivna. Ne znam. Ako se osećam depresivno pa još to i negiram, ali na taj način da kao ja to želim, ali nije zapravo, već samo onako, to je verovatno još veći problem. Naravno ništa što ne može da se reši tek tako verovatno ne treba da se definiše kao problem, već kao neko stanje stvari. Sve u svemu, ja mislim da sam potpuno okej prema njoj. Znam da ne umem na pravi način da kažem ono što osećam, ali mi je super što ona to shvata, pa nekim trenutnim nepisanim pravilom ona mene razume, ali isto tako i ja nju. Mnogo je kruta. Stegnuta. Totalni manijak što se kontrole tiče. Isuviše joj je stalo do stvari, do nekih viših ili nižih ciljeva da ponekad zaboravi na ljude. Brinem se za nju, a najsmešnije je što se i ona brine za mene. I mi tako, brinemo. Ne umem ovo da radim.

Recimo, ja se zatvorim u stan i ne izlazim nedeljama. Ne bih uopšte imao potrebu da izlazim da me ona ne natera. Sedim, pokušavam da pišem, uglavnom dangubim besmisleno. Besmisleno. Čudna reč. Besmisleno kome? I tako, pokušavam da pišem. Desi mi se jednom u par meseci da stvarno mogu da pišem čitav dan. To su lepi momenti, ali toliko retki da je nervoza koja se gomila između tih eksplozija inspiracije najčešće nepodnošljiva. Onda osetim kako krenem da trokiram, kako je svaka treća reč ponovo usiljena, svaka druga. Pa se istresem na njoj. Što je ona kriva što se meni ne pali lampica onoliko često koliko bih želeo? Fora je da ne čekam, nego da naučim sam to da radim, ali to su već problemi neke druge prirode.

Ona misli kako trošim život na nebitne stvari. Trošiti život je zanimljiva formulacija. Ja smatram da sam dosta dobrog uradio do sada. Ona je ta koja stvara konkretno, a ja sam taj koji teži nekom postizanju univerzalne sreće i zadovoljstva alternativnim metodama. Ne zato što ne mogu na klasičan način isto da postignem, već zato što se to ne može postići na klasičan način. Tu se vraćamo na onu priču sa početka. Onu gde ja naduvam obraze i deca su srećna. To su bitne stvari, razumete?

Svež vazduh

- Izađi malo napolje. Udahni svež vazduh.
- Pih, prokleti idealista. Nadobudna feministkinja. Izađi ti napolje, kolaborantu jedan nijedan.
- Lažni moralista. Tvoja feministkinja ide da ti spremi doručak, svinjo jedna. 
- Lepše je kad se kaže prase, nekako je isto, a manje uvredljivo. Možda.
- Slušaj, izađi napolje. Sediš tu danima, nije zdravo. 
- Pišem, pusti me! 
- Pročitaj šta pišeš. Tvoje priče su zatvorene između 4 zida. Pišeš o lažnom sebi, lažnoj meni. Pišeš o tužnim ljudima, ljudima zatvorenim u ćelije koje si sam zaključao. Zašto ne bi isti razgovor bio recimo, recimo u parku.
- To je ta potreba za nepotrebnim detaljisanjem. Kao da je bitno gde su. Važne su reči. Važno je ono što će on njoj da kaže i ono što će ona njemu reći i kako će oboje to razumeti, protumačiti. Meni je bitan taj spoj, taj odnos između ljudi koji je različit kod svakoga. 
- Da, ali nemaš pojma. Izvini molim te, ali ne može više da upali običan dijalog. Daj, izvedi ih malo napolje. Da udahnu svež vazduh.
- Jao bre ti i tvoj vazduh, idi malo prošetaj se, organizuj neki protest da naprave ergonomske metle ili četke za ribanje.
- Mica moja duhovita. Ozbiljno ti kažem. Stvaraš nepotrebno depresivnu atmosferu koja će te pojesti. Poješće te.
- Poješće me pošto ja očigledno nemam ništa da pojedem. Hajde marš u kuhinju napravi sendvič!
- Odmah gazda. A ti diži to dupe, idemo napolje.
- Da pretpostavim, na vazduh a?
- Mhm na vazduh. Svež!
- Ajde de, poneću sveščicu, da malo i lažni mi vide sveta.
- To je sve što se traži.

Obavezna

Bila sam na poslu. On je i dalje spavao kada sam se vratila. Ne mogu da razumem to. Legli smo zajedno, a on spava 9 sati duže od mene. Nije mi jasno. Kaže kako voli san. Ja ga, kao, ne volim? I nije da mi smeta taj neki odnos gde sam mu ja nekakav roditelj. Opet, lepo bi bilo da znam da i od njega svet beneficira na neki način. Mnogo voli da se pravi pametan u trenucima kada  nema argumenata. Obožava žvaku kako je svet ovde radi njega, a ne on tu radi sveta. Kako osoba mora ubirati plodove prirode, prestati sa lažnim poboljšanjima komotnosti i destrukcijom same planete u cilju neke lične koristi. I onda se zavali u fotelju, upali kompjuter i klikće satima ispijajući kafu koju sam ja spremila, čitajući internet sadržaj koji je neko drugi napisao, razumete me? Ali ne žalim se, stvarno je to sve okej, mora da ima neku svoju žvaku kako bi ostao normalan jer, na kraju krajeva, nije on taj koji je u potpunosti odgovoran za svoju trenutnu situaciju. A ja moram da počnem da mislim i na sebe. Nervira me kada je dobar prema meni, osetim se još bespomoćnije da mu pomognem. Kaže mi kako volim da komandujem. Kako sam ja jedan veliki oficir u duši i volim da sve bude po nekom mom pravilu, počev od ćase za novčiće na kuhinjskom pultu preko nedeljne reorganizacije njegovog radnog stola, koji je  uzgred uvek u užasnom haosu, pa sve do nekih bitnih životnih pitanja kao što su odnos sa mojim roditeljima, stav koji zauzimam na poslu i tako dalje. Kaže mi kako ne treba toliko da podmećem svoja leđa zbog drugih, a ne shvata da je za mene najbitniji kolektivni uspeh. Bitan je cilj. I ubeđena sam da bi on isto uradio da je na mom mestu. Da je na svom mestu, samo da mu se pruži prilika. Ja opet o njemu, haha. On je jednalenja buba, ali dobra, u suštini. Šta je smešno? Pa kad jeste. Ume da bude nepromišljen, ali nikada grub. To ja volim da se napravim dama pa da ga nerviram, čisto malo onako. A na poslu mi je stvarno haos. Niko ništa ne radi kako teba, a rokovi moraju biti ispoštovani pošto je konzistentnost najvažnija. On kaže kako ću biti loša majka pošto moram sve da nadgledam i ispravljam. Kako ću ugušiti decu, ne bukvalno, naravno. Molim? Pa prvi put mi je, ne znam šta smem, a šta ne smem da kažem. Malo sam napeta. Da, juče. Juče, juče, jeste. Inače, što se tiče njegovih roditelja i društva, tu ne želim ni da počinjem priču. Bitno da je njemu tu ekipa sa kojom se druži, a ni sam više ne zna zašto. On kaže da zna, ali ja znam da ne zna. Sto posto, pazite šta sam rekla. Svi imaju koristi od njega, a on samo jaše na tom plimskom talasu, nesvestan svog potencijala. Kaže da mu se povraća kada mu ljudi trljaju te reči  u facu. Reči kao što su potencijal, talenat, lenjost... A stvarno je tako. Ja opet o njemu. Ko o čemu, ona o svemu. Njegove reči. Bila sam pre neki dan kod ginekologa. Dobro, nećemo o tome. Aha, razumem. Ne, ne, u redu je. Ne, naravno. Sledeći utorak? Važi. Vidimo se tada onda, oko 6.

Vulkanizerka

- I onda se pojavi sunce, greje ti lice kroz staklo, mršti oči.
- Gospodin naracija. Bitno da on sve ispriča.
- Gospođica verbalni šamar ponovo u akciji, a?
- Ma izvoli, pričaj, kao da je od tišine ikada išta dobro bilo. I ne počinji mi sada sa pametovanjem kako jeste!
- Pa kad jeste.
- Buuu "pa kad jeste..." hu hu hu! Sami smo, prekini da se pretvaraš.
- Zašto bih se pre...
- Jao evo ga opet! Jaoooo... Pa ti si nesnosan!
- Ha ha, smešna si kad tako kreneš da mlatiš rukama iznad glave, kao neka vetrenjača.
- Dečko, nije ništa smešno ovde, razumeš. Prekini da me imitiraš, haha, prekini, spusti ruke dole budalo jedna!
- Evo ga, evo ga, evo ga, to je bio osmeh, video sam ga ne laži me sad. Džabe se sad mrštiš. Hajde hajde, da vidim!
- Heee, ma beži bre, ludaku, teraj se u pizdu materinu.
- Hamhmhaha bhahabbham a vrati se! Hej! Hajde, neću više, hajde vrati se.


Nije da je ne volim, ali je stvarno mnogo vulgarna.

Friday 19 March 2010

heroj (2)

-Dodaj plavu od 4.
-Neću, treba meni, traži sam.

U kutiji sa lego kockama rovareći u potrazi za delom koji fali, setio se plana.

-Znaš, plan je gotov.
-A da, rekao si preko telefona.
-Tu mi je štek, unutra je, sad ću da ti pokažem.
-Marko, to će biti zajednički plan, je l' tako?

Iz tišine vrištala je neprijatna neodlučnost. Nije znao da li je Dušan dovoljno pouzdan da mu poveri baš sve.
Opet, Dušan mu je najbolji drug i zasigurno nije bilo alternative.

-Da! Naravno...
-Pa hajde onda, pokaži mi, ioanko su dosadni roboti.

Iz šteka, metalne kutijice koju je poneo sa sobom, Marko je izvadio mapu, papir ispresavijan u kvadratić. Odvio ga je i položio na tepih.  Uperio je prstom.
-Ovde. Tu mi čekamo. A ovamo će oni proći, oko pola 2, tako nešto.
-Aha. A šta je ovo?
-To je zaseda. Tu sam već ostavio svu potrebnu opremu.
-Koju opremu?
-Tajnu opremu.
-Dobro. A šta ćemo posle?
-Kad posle?
-Pa posle misije. Šta ako ne uspemo?
-Moramo uspeti. Imamo tajni plan. Spasićemo svet.

Onakvi kakvi jesmo

Hodam preko puta.
Bez pogleda.
Vidim obris.
Čujem korak, jasno.

Buka grada, nebitna.
Gledaš izlog. Stanem.
Zabaciš kosu pozadi.
Zadrhtim, naježen..

Naočare. Gledaš?
Na staklu, glupost.
Znam da gledaš. Mora biti!

I uvek završimo ovako.
Bez dodira.
Paralelni kakvi jesmo.

Tuesday 16 March 2010

Pesma o banderi

vraćam se danas kući, peške, kad mi pade na pamet ideja za pesmu. možda je to više kao neki motiv, ne znam.
sve u svemu, u pitanju je neodlučnost. imaj jedan poremećaj u mozgu koji ljudima utiče na centar za orjentaciju pa su neodlučni. Mislim da isuviše frljam terminima i nemam pojma o čemu pričam, sada ću prvo malo da izvikipedišem, pa da probam da napišem koncept za pesmu. inspirasno, jelte, šetnjom.

i nisam bio previše zainteresovan da tražim, te nisam našao, ali nema veze.

tu je ta ideja da kada ja hodam i ispred mene je bandera, pošto sam neodlučan, ne mogu da presečem i kažem sa koje strane ću je zaobići. hodam pravo prema njoj i razmišljam da li levo ili desno i tako udarim u nju, zaboli me pa nastavim da hodam. i fora je što je na svakih iks metara ista takva bandera i svaka boli, a svaka je vrlo verovatno jedna te ista. eto, to je ideja.

a sada mogu i da probam da napišem pesmu, iako mi je stvarno glupo to da radim sada, pošto sam upravo rekao sve što sam zapravo hteo.

a možda ideja za kratku priču? možda bi ipak kratka priča bila bolja od ove dosadne usiljene pesme. Da.

nema veze, ajde sada pesma za početak.

-

i nisam bio previše zainteresovan da tražim, te nisam našao, ali nema veze.


Znaš, to baš i nije neka fora.

Wednesday 10 March 2010

Kod Nađe

Juče je polomila prst kod Nađe tako što joj je Nađina mama dok je ulazila u sobu slučajno priklještila vratima.
Rešila je da više nikada ne kroči u tu kuću pošto ju je bilo mnogo sramota. Pege su joj se bile zacrvenele od bola i suze pokapale omiljenu bluzu.
Onda je zazvonio telefon. Ona. Zaboravila je roze rajf i zove je da dođe da uzme.
Jedva dočekavši otrčala iz sobei.
Kada je baka upitala gde žuri, rekla je - kod Nađe.