Wednesday 21 April 2010

7 novih zlih

Imam 7 današnjih pesama na zlim pesmama.
http://zlepesme.blogspot.com/

Trenutno sam baš zadovoljan njima. Kasnije možda neću biti, ali sada jesam.
Eto.

Tuesday 6 April 2010

Možda

A ti si pričala o januaru, mesecu toliko fiktivnom da sam morao pomisliti da ga spominješ kako bi, prvo sakrila stvaran mesec koji je zapravo bitan jer se pomalo stidiš, a kao drugo, izmenila si avgust zato što je to nešto samo naše. Glupi avgust, čak ni ja ne želim da ga imenujem kako treba. Trenutak u svemiru ništa manje običan od bilo kog drugog, ali opet, magičan taman toliko da nas dvoje osećamo neprijatnost prilikom spominjanja istog. Koje godine? Uveravam vas da koja god godina bude spomenuta od strane mene, to može biti i prava i lažna godina, a motivi su isti. Kao da je i bitno za bilo koga osim za nas koji je to bio mesec, da li je padala kiša ili mrak, da li smo ušli u pekaru sa zelenom ili crvenom svetlećom reklamom ispred ulaza i jeli loš žu-žu ili bajate pogačice sa jogurtom ili bez ičega, zato što smo kasnije planirali da odemo na pivo, vino ili možda milk šejk, u kafić, kafanu, restoran ili možda park. To stvarno nije bitno. Meni jeste, a mislim da je i tebi, ali stvarno nikome drugom izmena sitnih detalja neće predstavljati nekakav bitan obrt u samom spletu događaja koji se jesu ili nisu odigrali. Spletu događaja koje sam ja žeeo, koje si ti želela, onako kako ih ja vidim ili kako ih ti zamišljaš, ili pak onako kako sada mislimo da je tada trebalo da se ponašamo kako bi kasnijim vremenskim osvrtom bili zadovoljniji ishodom.

Smešno je uopšte i misliti o tome na neki način koji je drugačiji od onoga koji je bio kada je to bilo potrebno. Neko od nas se nasmešio, neko možda nije. Ja sam možda poželeo da uhvatim tvoju ruku dok su nam se ramena dodirivala na ulici, možda sam poželeo, ali da li sam ili nisam to uradio, znamo samo mi. Znaš samo ti. Napišem li sada ovde da sam te dodirnuo, ili da te nisam dodirnuo, nedvosmisleno bi značilo da ću lagati ili reći istinu, ukoliko ne želim da kažem istinu zbog nekog lažnog osećaja čuvanja naše, sada već nepostojeće intime, baš zbog prisustva potencijalne konfuzije koju uvod u samo pojašnjavanje stvari može da stvori.

Pričao sam vožnji vozom, koji je mogao biti i autobus ili možda crveni automobil moje majke. Pričao sam o neizvesnosti koja mi je golicala dlanove kada je trebalo da ti kažem zbogom, ili možda ipak nisam pričao o toj neizvesnosti? Lažem, jesam. Ili lažem da jesam, možda nisam pričao nego samo pomislio, ili jednostavno nisam ni pomislio nego sam želeo da pomislim, ali to niko neće znati osim mene.  Prokomentarisali smo kako su niske zgrade lepe, zato što čuvaju ono evropsko u nama, u smislu umerenosti, kulture i uopšte načinu ophođenja prema ljudima, stvarima i svemu ostalom. Dublje razmatranje toga verovatno dovodi do nekih potpuno drugačijih zaključaka, ali naše površno čavrljanje bilo je izuzetno slatko u tom trenutku, ili možda nije, a ja samo želim da mislim da jeste, ili ga nije ni bilo, ali ja sada pišem kako jeste, no možda smo samo ćutali, hodali i odbrojavali minute našeg neprijatnog susreta zbog prevelike tenzije koja je postojala, ili možda nije među nama. Ti si želela da te poljubim, ili možda nisi, ja to ne mogu da znam, iako bih verovatno želeo kada bih bio siguran da je mogućnost za to postojala, a ja sam isto možda poželeo da te poljubim, ili nisam, ili jesam a nisam imao hrabrosti, zbog nesigurnosti.

Onda sam te poljubio, dok smo sedeli i pili piće, ili jeli tortu, okruženi petougaonim ili osmouganim ogledalima i okruglim ili četvrtastim stolovima. Ili možda nisam. Ali sam želeo, o da, kako sam želeo. Ili možda jesam. Jesam.

Javi se

Mogu li da spustim glavu na tvoj stomak? Samo malo. Samo malo. Možeš, a i ne moraš da prođeš šakom kroz kosu. Ne moraš, ali ako želiš, mogla bi. Šta radiš sutra? Hajde da odemo negde. Misliš da je to u redu? Dopusti mi da makar na tren odmorim glavu na tvojim butinama. Teška je od čekanja. Teška je na ramenima. Spusti ruku na moja leđa. Želim da osetim toplinu tvoga dlana, kao onda. Kao ranije. Ranije. Javi se ponekad. Počinjem da ne volim neprijatne razogovre koje vodimo kada se ja ne javim tebi, a ne spavam zbog misli da si me potpuno zaboravila. Javi se.

Sunday 4 April 2010

Danas sam kod mojih. Roditelja, brata, dve babe i jednog dede. Svi su tu. Zameraju mi kako premalo dolazim.
Mama i baba spremile su fin ručak i čokoladnu tortu. Brat je pušio, pa se malo svađao oko toga treba li da puši za stolom ili ne. Jeli smo, a deda mi je zamerio kako i kada sam tu, slabo pričam šta mi se dešava. Moj odgovor da pričam mnogo više nego kada sam bio stalno tu bio je dovoljno ubedljiv da me ostave na miru, ali opet nedovoljno prihvatljiv za dedu da se pomiri sa činjenicom da ja ne pričam mnogo. A ručak je bio stvarno dobar. Naročito meni, pošto se mesecima hranim samo nekim instant proizvodima. Pričalo se o procesu pravljenja ručka, baba Zorka je pričala kako je po prvi put u životu gledala Žikinu dinastiju i kako joj je bilo interesantno. Postaje sve kontradiktornija godinama. Druga baba pričala je kako prati neku tursku seriju. Majka je uputila par dobronamernih kritika koje izuzetno iritiraju. Meni je rekla da jedem sporije, ocu da skine džemper da ga ne isfleka, pošto je nov, a bratu rekla da mora da jede čorbu, te kasnije kako mora da pojede više mesa nego što je želeo, iako je ona ta koja ga je naterala da pazi na ishranu. Baba je onda rekla kako želi da sluša onu pesmu "Maria" iz kraljeva mamba. Deda je prvo slučajno polomiojednu čašu i njen sadržaj prosuo po stoljnjaku, a kada je ustajao, zamalo nije oborio saksiju sa cvećem. Ja sam ispričao gde sam sve bio sinoć, pošto sam bio na par mesta. Naravno, nisam bio previše detaljan. Kada smo završili ručak, seli smo na neka mekša sedišta. Pomogao sam ocu da namesti klavijaturu tako da može da svira iz fotelje, pronašao je nekakvu rumba pratnju i svirao Mariju iz kraljeva mamba. Baba je bila zadovoljna, ali je tvrdila kako ne sme da pravi toliku pauzu na jednoj deonici. Otac i ja smo tvrdili da je dobro, te da ne mora da vrši korekcije. Baba i deda su se držali za ruke i zaljubljeno gledali u njihovog sina dok svira, druga baba je sekla tortu, a majka i brat su se negde izgubili. Ja sam tražio adapter za slušalice među gomilom kablova, kako bih omogućio da otac svira i ne smeta drugima, kada drugima smeta. Nisam našao, a i da sam našao, sećam se da je nešto gubio kontakt, tako da nema veze. Pojeli smo tortu. Onda je baba uzela malo da svira, a deda je hteo da peva neke ruske pesme, ali nije. Ja sam ubrzo otišao u svoju sobu, koja je sada zapravo babina soba. Brat je već bio u svojoj, pričao telefonom. Majka je prala sudove. Baba i deda su se zahvalili na ručku i otišli. Došao mi je drug kako bi se tucali. Onda sam ga odbacio do autobuske stanice, uglavnom zato što je trebalo da bacim neku veću količinu smeća kojom sam napunio gepek automobila. Brat je krenuo sa nama da kupi cigarete. Kako sam izlazio iz garaže video sam komšije u dvorištu kako mi mašu. Zatrubio sam. U drugom dvorištu ista slika. I njima sam trubnuo, dva puta. U trećem, na ogradi, dve drugarice su pričale sa nekim ko je bio na ulici. I njima sam zatrubio. Ostavio druga na stanici, kupili cigarete i bacili smeće. U povratku trubnuo drugu koji je i dalje čekao autobus, a niz ulicu i jednoj drugarici i njenom bratu koji su išli negde. Sunce je bilo prilično prijatno i nebo bez neprijatnih oblaka. U automobilu bilo je toplo.