Tuesday 21 June 2011

Priča za novine

Budilnik zvoni već nekoliko minuta sklonjen u fioku noćne komode dok se mladić sa negodovanjem i jastukom preko glave polako diže iz kreveta. Raščupana kosa i krmeljav pogled bili su dovoljni da ga odvuku u kupatilo. Sveže obrijan, uzima pištolj sa fotelje, prazni pepeljaru punu pikavaca, skida šešir i mantil sa ofingera u hodniku i istrčava iz stana. Lepo jutro. Crna kiša oprala je ulice preko noći, a crno sunce ogleda se u baricama na trotoaru. Tramvaj je stigao na vreme tako da niko na stanici nije imao vremena da primeti da mu je pištolj virio iz futrole. Sva sreća pa je u tramvaju bilo puno, pa se od gužve i sveopšteg guranja njegov veliki previd zakamuflirao u gorčinu svakodnevice. Imao je ozbiljan zadatak toga jutra, toliko ozbiljan da mu je šaka desne ruke podrhtavala do te mere da se to videlo na njegovom sveže obrijanom licu u vidu nekoliko svežih posekotina. Ništa što jeftina kolonjska voda ne može da reši. Hitar pogled na ručni časovnik, pa kroz prozor. Nervozno cupkanje nogom, škripa zubima i podrhtavanje šake. Trenutak istine se bliži. Na sledećoj stanici izlazi i tamo ga čeka, tamo ga čeka "ON". Nije amater, već je imao posla sa propalicama i lokalnim siledžijama. Zna kako da se nosi sa uličarima, sitnim lopovima ili dementnim ženama, ali sada nije znao šta ga čeka. Kako će ga prepoznati? Šta da radi? Kako da se postavi? Predstavi? Ma, biće sve u redu.
Na stanici ga je stvarno neko čekao. Brkati gospodin sa ogromnom kesom spuštenom na ugljenisani trotoar.
Niste morali da je spuštate na zemlju, isprljala se, rekao je oštrim, što dubljim glasom, dok je izlazio iz tramvaja.
To nije vaš problem, dobio je hitar i odlučan odgovor.
Da li je sve tu? Mogu li da pogledam?
Naravno da ne. Smatrate me za budalu? Da gledate na sred ulice, kakva neozbiljnost!
U tom trenutku naš mladić hitro vadi pištolj iz nezakopčane futrole i uz trzaj ispaljuje dva metka u misterioznog čoveka sa brkovima. Uzima kesu i otrčava u senku najbliže sporedne ulice.

Koje smeće. Nikada, ali nikada neću moći da napišem nešto istinski dobro, nešto, nešto što će možda objaviti neke novine ili će se pročitati na radiju. Oh, da li je moguće da nisam u stanju da se fokusiram, da pronađem sebe u nekoj od ovih priča? Sramota me je, sa mnom je gotovo. Ubiću se!

Mladi pisac je tragično zgužvao papir sa pokušajem poslednje priče koju je pokušao da napiše za konkurs dnevnih novina. Rok ističe sutra, a kanta prepuna zgužvanih papira bacala ga je u depresiju.

Mora da bude nešto posebno! Nešto potpuno, potpuno novo, ali zamaskirano u više slojeva već oprobanih žanrova. Potrebna mi je mlada devojka koja je odrasla bez roditelja, sa rođacima koji je maltretiraju, ona beži od kuće iz predgrađa donjeg Novog Vršca za svoj 18. rođendan i upoznaje Vladisrba, drumskog razbojnika na letećem motoru koji je prvobitno kidnapuje, ukravši joj sve kredite koje je uspela da prikupi tokom višegodišnjeg prikupljanja novca za planirani beg, ali je kasnije polako pušta u svoj svet, pokazavši joj svoje skrovište iza jonskog vodopada, u grafitnoj dolini električnog zaborava. Ubrzo postaju ljubavnici i saučesnici u kriminalu. Nekoliko uspešnih akcija i ona u potpunosti menja svoj karakter. Od naivne, nevine devojčice pretvara se u kivnu, ludo zaljubljenu ženu, željnu razvrata i bluda. Njih dvoje dane provode u pljačkanju i seksu, sve do kobne noći kada svetlost mraka postane toliko jaka da probudi mrtve. Naime, radijacija je toliko iskristalisala zemljinu koru da sunčevi zraci u određenoj meri zapravo prolaze kroz nju, stvarajući prividnu atmosferu večnog svetla. Ogromne migracije pred hordama zombija ugroze ušuškanost naših golupččića i ubrzo njihovo ljubavno gnezdo postaje utočište za stotine izbeglica iz grada. Blagostanje ne traje dugo i svađe među ljudima su sve češće, tako da Vladisrb i Malina (mogla bi tako da se zove) ubrzo napuštaju svoje skrovište, svesni da toliki stepen agresije ne može da izađe na dobro, naročito zato što jonski vodopadi ne trpe samovolju. Hitaju prema severnoj ćeliji nove gigaSubotice gde ih čeka svemirska stanica i eventualno izbavljenje iz ovog košmara. Odlučuju se za put kroz olujne pustinje Slobodne Bačke koji je opasan, ali znatno kraći. Na putu do tamo Vladisrb će prevariti Malinu sa dve kiborg mašine za zadovoljavanje. Malina će to saznati i otrovaće se prekomernom dozom pilula za regulisanje pritiska i, i...

Koje govno. Ubiću se! Ne postoji teoretska šansa da napišem nešto do jutra. Zašto nikada nisam u stanju da završim započeto?

Uhvatio se za glavu i zapalio poslednju cigaretu. Prepuna pepeljara puna spaljenih nedogorelih opušaka pulsirala je na slabom svetlu sobne lampe njegove sobe. Uhvatio se za glavu čupajući masnu kosu i cupkajući nogom poželeo je da iskoči iz kože. Nije želeo još jednu tužnu priču o promašenim ljubavima. Nije želeo još jednu bljutavu razvodnjenu limunadu koja je više nego išta služila kao sunđer za njegovu neutešnu dušu. Želeo je hit. Akcioni triler, međuratnu palp avanturu u alternativnom svemiru, sa dinosaurusima, magijom i lava-ljudima. Želeo je pažnju. Pažnju mase, u nadi da kada bude imao afirmaciju grada, nacije ili sveta, možda privući i deo njene pažnje. Pogrešni motivi, lažni motivi, lažan život i lažna nada. Laž je nešto sa čime se odavno pomirio. Potrebno je tako malo. Tako malo, samo jedna prava iskra, znao je to. Uhvatiti momenat za gušu i onda ga cediti i cediti i cediti do iznemoglosti. To je bio plan. Plan koji nikako da se ostvari.

Gledao je neki film na televiziji pre par noći gde jedna devojka, žena, nije baš sigurna šta želi da uradi sa sobom i sa svojim životom i onda tako pita poznanike kakav je njihov plan. Na svaki njihov odgovor postavljala bi to jedno jedino pitanje "I šta onda?" I šta onda? To ga je toliko deprimiralo da nije smeo dublje da se upušta u razmišljanje. Šta da jebeno radi posle objavljivanja te glupe priče u novinama? Da joj odmah javi? Da sačeka malo pa da joj javi? Da joj već sada pošalje pismo gde će joj ispričati svoje planove? Da čeka da je slučajno sretne pa da je pita, ili da se možda nada da će ona pokrenuti tu priču? Da čeka da mu se ona javi kada nekako sazna? Da... Pa čak i kada se i to sve ostvari, šta onda? Uh, šta jebeno onda? Bravo, svaka čast, uspeo si u životu. Lupio je pensicama o sto i prosuo malo kafe iz šolje koja se slila do pepeljare i napravila mulj od pepela okolo. Počeo je da razmazuje tu masu, dosipa pepeo i zgušnjava je u neku supstancu koja je otelotvorenje svega zlog u konzumentskom društvu. Malim prstom iscrtavao je spirale po stolu i papirima. Nepravilne spirale koje su počinjale i završavale se isto. Krajem gde više nije moglo dalje, uz konstantnu rotaciju.

"Sve se vrti u krug" - ispade mu iz usta, manje više nekontrolisano. "Sve je jedan veliki krug!"

Uzeo je olovku i energično počeo da ispisuje redove i redove. Pisao je o amebi koja sanja zmajeve, koja sanja vatru, balone i oblake. Amebi koja tone u san nezadovoljna svojim monotonim životom, ali se budi puna radosti zbog snova o slobodi. Iako je bila okružena milijardama mikroorganizama, ona je imala viziju progresa i nije prihvatala jednostavnost življenja koje joj je silom prilika nametnuto. Nije želela da bude deo lanca života, lanca ishrane, lanca jebenog katanca. Želela je više. I kako je svakoga dana Zemlja pravila krug oko Sunca, ameba je čekala divan san, da zaboravi na patnju života. U isto vreme, u drugom vremenu i potpuno nepovezano, živeo je jedan čovek koji nije verovao u revoluciju. Revolucija kao takva za njega je predstavaljala jednu notornu glupost, u svakom smislu reči. Zemlja se okreće oko Sunca? BEZVEZE! Pa to je onda jedan besmileni put koji obesmišljava i samu suštinu postojanja svega na Zemlji. Takođe, bio je veoma protiv revolucija na samoj planeti, pa zbog prezira prema samoj reči, verovatno je pronašao razloge da mrzi kosmos. Dan i noć za njega su bili samo još jedna zavera američke vlade te je iz protesta danju spavao, a noću ostajao budan. Kupovao je novine, ali je uvek čitao one od pre tri dana, kako bi dao svetu vremena da se smiri. Kaže, vremenom se čovek navikne i čitav život živi u raskoraku sa realnim vremenom. Tri dana možda deluje malo, ali je sasvim dovoljno. Imao je veliki problem da natera ženu da se prilagodi njegovom načinu života, naročito za vreme ravnodnevica, u periodu kada je trebalo pomerati sat napred ili nazad. Njegova žena bila je jedna veoma tačna žena koja nikada u životu, sve do promene režima življenja, nije nigde kasnila. Nikako nije mogao da je nauči da pokuša da zaboravi da je u vremenskom raskoraku. Ona mu je činila, ali je uvek zapravo znala tačan datum. Pokušavao je eksperimente gde bi sve satove u stanu  potpuno promenio, recimo za 5 sati i 13 minuta i onda bi pokušavao tako da živi mesecima. Njegova žena to jednostavno nije mogla da podnese i uvek bi uspevala da ga izmoli za milost i dozvoli joj da podesi tačno vreme. Deca su im odavno porasla i dobila sopstvenu decu i ona su porasla i u kući je imao gomilu kasetica na kojima je snimao unučad. Naučio je da koristi programe za montažu slike i provodio je dane uživajući u kompiliranju idealnih, vremenski savršenog trajanja, snimaka. Bili su zabavni, vešto snimljeni i što je najbitnije, vanvremenski. Mogao je da posmatra svoju decu i njihovu decu, onakve kakvi su bili onda kada je hteo da ih gleda.

Uh, ovo ne vodi nikuda. Ustao je istavio glavu u frižider. Dok je tako blejao između paštete i majoneza, rešio je da odustane. Vadeći glavu napolje uhvati prezrivi pogled gospodina punomasnog jogurta, te brže bolje zatvori vrata frižidera i leže da spava.

Friday 17 June 2011

istina je da sam se ponovo zaljubio u papir.