Tuesday 28 December 2010

Rani mrak

Zimi mrak pada pre 4. Pročitao sam to negde ranije. Zapravo, moguće je da sam to sam napisao ili sanjao, ne znam. Volim zimu jer se osećam sigurnije. Lakše mi je da spavam danju jer onda ne moram da se krijem od tuđih pogleda. Rani mrak je utočište za moju zbunjenu dušu. Na taj način nećeš moći da vidiš koliko mi je teško da te pogledam u oči. Koliko mi je teško da progovorim iz tame.
Provodim noći maštajući o tvom dodiru. Upadam u nekontrolisana bunila gde mi se javljaš u senkama, gde se držimo za ruke i smejemo kao deca. Gde smo srećni. Bdim satima nadajući se najmanjem znaku tvog prisustva. Volim da mislim da i ti to radiš. Ponekad se čak osećam kao da to i znam, ali se ubrzo obeshrabrim.
Mrzim zimu. Mrzim je jer sviće posle 6. To je previše vremena za razmišljanje o tebi, uzaludno čekajući da me se setiš. I sve je mokro i sivo i plače i nema nikog i mrak pada pre 4. Prezirem rani mrak. Zbog njega postojim.

Monday 27 December 2010

Veliki čovek

Veliki čovek sanja moćne padobrane. Šarene, crvene i bele, štraftaste i raširene, kako se vijore na vetru bez padobranaca. Sanja gvozdene kapije obavijene grožđem i čipkane haljine koje sede na ogromnim stolicama od pruća. Bundeve mraka i nekoliko sažvakanih, odavno ispljunutih i zgaženih žvaka. Sanja sebe kako drhti. Od straha ili možda hladnog vetra, sanja kako je sklupčan, nag, u betonskom ćošku rukama obavijenim oko kolena. I sanja Sunce. Daleko u svemiru kako eksplodira svake sekunde i pretače svoje noćne vodonike u svetleće helijume. Sanja novac i automobile koji trube, ljude koji užurbano gaze pešački prelaz i ptice koje u jatima nadleću krovove na kojima nikada nije bio sa njom.

Kada se probudi, uvek tužno izdahne, stisne zube, primoran da bude veliki.

Monday 20 December 2010

Godišnja doba

Uvek je bežao od samog sebe jer to je nešto na šta je odavno navikao. Te večeri su razmenili nekoliko reči i nasmejala mu se, iako je veći deo vremena samo nemo zurio u zid. Kada je odlazio, poželeo je da kaže nešto više, ali joj je samo pružio ruku i rekao "zdravo". I ulice i vetar i koraci koji prelaze u trk. Jastuk, nesanica i praznina u sobi.

Saturday 18 December 2010

Šraf

Juče je toliko popio da kada bi ga neko pitao šta je radio, bez mnogo kolebanja bi mogao da kaže da se odšrafio k'o guzica. Ne seća se kako je došao do kreveta niti kada je to tačno bilo, ali je stigao. Pošto je isuviše kasno da bi uhvatio korak sa odavno raskoračenim danom, ostaje je da leži i čita. Slova uspavljuju, sklanja knjigu u stranu. Zimski dan je već uspeo da se oboji u crno, stiže poruka na moblinom, razvlači se u papučama, tuširanje, internet, jakna, kapa, alkohol.
Večeras će toliko popiti da bi bez previše kolebanja  mogao reći da će se odšrafiti k'o guzica.

Sunday 12 December 2010

Dečak

Jedan mali dečak sedeo je na ivici kreveta i grickao šiške koje su mu prekrivale oči. Nije imao drugare, a želeo ih je. Mnogo ih je želeo.
Onda je majka ušla u sobu i nežnim glasom rekla "Hajdemo u šetnju, drugar!"
Ustao je, tužno oborio glavu i krenuo za njom.

Thursday 9 December 2010

Možda je tako najbolje

Pala je kiša i pošto je hodao sam i bio je mrak i duvao je jak vetar, došlo mu je da plače. Mokre patike, mokre čarape i mokri obrazi u tri ujutru. Mokre ulice, mokri krovovi i niko koga bi mogao da pozove. Prolazeći pored njenog bloka izvadio je telefon iz džepa i pronašao je u imeniku. Sa prstom na zelenoj slušalici dogegao se do svoje zgrade gde je opipavši sve džepove shvatio da je izgubio ključeve. Seo je na ivičnjak i obgrlivši kolena sačekao jutro. Možda je tako najbolje za sve.

Tuesday 7 December 2010

Zaprška

Posle posla otišao je do prodavnice i ispraznio novčanik. Na putu do kuće ušao je u kafanu i pošto nije bilo nikoga  sa kim bi pio, pio je sam. Nekoliko tura kasnije, rekao je gazda Lokiju da ga upiše na crtu i sporim hodom krenuo kući. Ostavivši kesu sa namirnicama u kuhinji, odgegao se do kupatila gde je masturbirao, te se, očistivši znoj sa čela, polako na prstima ušunjao u spavaću sobu. Legao je pored žene koja je osetivši miris zaprške u nozdrvama znala da ne mora ništa da ga pita.

Saturday 4 December 2010

Tinejdžer

Juče je napunio 13 godina, a danas se razboleo. Pošto je sada veliki, majka je rekla da bi trebalo da ode sam kod lekara.
Ubrzo se našao ispred rđavih vrata zlonamernog doma zdravlja, ušuškan u perjanu jaknu, sa šalom oko vrata i usta i debelom, vunenom kapom sa ćubom. Duboko je udahnuo vazduh i zakoračio u leglo zaraze, smrada i starosti. Predao je zdravsvenu knjižicu i tražeći mesto gde da sedne, gurajući se kroz masu starog mesa koje je smrdelo na ustajalu tkaninu, mrtvu kožu i iskonski znoj naleteo je na Petra. Sedeo je sa njegovom mamom i čekao na red. Umesto da bude ponosan na sebe i da likuje što je on sam, a Petar sa majkom, osetio je užasan stid.
"Otkud ti ovde?", gotovo iznenađeno ga je upitao Petar, brišući nos rukavom.
"Čekam dedu, bolestan je. Eno ga tamo, aj' ćao!" i užurbano se proguravši do izlaza, sa obe ruke gurajući teška vrata istrča napolje, na ivici suza.
Sa Petrom unutra sigurno ne može da se vrati nazad, a bez zdravstvene knjižice ne može kući. U tom trenutku se osetio toliko bespomoćno, toliko izgubljeno i toliko usamljeno, da je poželeo da nestane sa lica zemlje. Iako tada nije bio toga svestan, postao je tinejdžer.

Thursday 2 December 2010

Broj sa zarezom

Toga dana u školi, na času fizike, učila je o gravitaciji. Nastavnica  je pričala o jabuci koja pada sa drveta, pisala neke jednačine na tabli i pominjala brojeve sa zarezima. Naime, sve na planeti Zemlji je pod uticajem sile gravitacije. Sve. Na dvočasu srpskog jezika je lomila glavu oko kiše. Bilo joj je sumnjivo kako kiša pada, a oblak ne. Kako je to moguće? Na kraju je odustala i čvrsto rešila da na sledećem času fizike skupi hrabrost i uprkos užasnom strahu od nerazumevanja brojeva koji imaju zarez, postavi pitanje. Zvono je probudilo iz sanjarenja i kada je izašla iz škole u mrak koji je odavno pao odmah joj se samo od sebe postavilo logično pitanje - Kako mrak pada? Šta to pada? Odakle to on pada na zemlju svake noći?
Majka je poljubila i ustanovila da ima temperaturu. Visoku, trideset osam sa osam, kaže skočila joj je vatra.
U krevetu, je u polu bunilu pričala o padanju mraka i skakanju temperature, zalaženju sunca i padanju jabuka. Majka je zabrinuto pokušavala da joj spusti temperaturu mazanjem rakije po tabanima i leđima, a onda je konačno zaspala. Sanjala je kako maže rakijom dan i spušta noć na zemlju, sanjala je zapaljene zvezde koje skakuću nebom i mesec koji gori u plamenu. Sanjala je nastavnicu fizike koja joj se smeje, čitavo odeljenje koje joj se plezi i sebe kako plače od stida.
Ujutru se probudila i bio je dan, a temperatura je nestala i to sve uprkos gravitaciji, rakiji i brojevima sa zarezom.

Plišane igračke

Na petom spratu sedmospratne zgrade živi devojka sa posteljinom na šarene kružiće. Ima debelu zavesu i moderne roletne koje spušta noću, pretpostavljam zato što joj se ujutru vidi krevet sa prozora i terasa zgrade preko puta. Majka joj ulazi u sobu, diže roletnu i budi svakog dana oko 9, verovatno kako bi joj rekla da uči ili da ide na, fakultet, posao ili nešto slično, ne znam. Uveče do kasno sedi, sa prekrštenim nogama, ispred kompjutera i najčešće pije nešto iz jedne ogromne šolje. Nikada nisam video da joj je neko od prijatelja dolazio u sobu, niti sam prisustvovao njenom večernjem odsustvu. Desi se, ovih dana sve češće, da pred spavanje ne spusti roletnu. Ne znam šta to znači, mogu samo da nagađam, ali primetio sam da je sklonila sve plišane igračke sa kreveta.

Wednesday 1 December 2010

Ti i ja

Bliži se zima, lepo doba. Zimi se češće viđamo, uz kafu, čaj ili kuvano vino. Pašće sneg, stvoriće se crna bljuzga po ulicama i jedva ćemo naći mesto u nekom od kafića. Znam, pošto je tako bilo i prošle zime, i one pre nje, i one pre nje.
Pričaću ti lepe stvari. Zanimljive sitnice, hobije, akcije i druženja. Ti ćeš mi se žaliti na ljubav, porodicu, posao, prijatelje i samu sebe. Gledaćeš me i možda ćeš pući, a ja ću te gledati i možda ću pući.  Reći ćeš mi da si ljubomorna na mene, a ja tebi? Haha.
Mrak će već negde posle 4 popodne osvojiti ulice, a ja ću te pogledati i očima ti reći ono što i sama znaš, a to je da se ljudi žale na stvari koje imaju, a žele bolje. Reći ću ti pogledom kako ti pričam sve te lepe stvari, jer, osim priča, ja i nemam ništa drugo u životu. I znam da ćeš me čuti. Tada će postati neprijatno i poželećemo da nismo potezali tu temu, ponovo.
Opet, dobra stvar kod zime, tebe i mene koji sedimo i ćutimo zajedno je što to sve znamo unapred i ne smeta nam.
Zato si mi baš ti - ti, i zato sam ti baš ja - ja.