Sunday 29 June 2008

kiki ja ja BONUS

dakle, čini mi se da sam na neki način završio kiki i ja priču.

na starom papiru (link sa desne strane) sam nakačio celu priču sa malim izmenama.

Te izmene se ogledaju najviše u ubacivanju pesama sa cd-a za kola koji su oni slušali unutar samog teksta.
(za neupućene kiki i ja poseduje svoj set pesama bez koga nije potpuna. dakle može se nazvati i "multimedijalnom" kratkom priom :)

priča je takođe spojena u jednu celinu.

plejlista kao i link za download nalaze se na starom papiru...

Saturday 28 June 2008

kiki i ja 11

Sedeli smo na nekoj livadi, Vršac se video sa desne strane. Osetio sam potrebu da ovaj dan, koji je trebalo da predstavlja nešto što nije, na neki način popravim. Mislim da se nikada nisam osećao toliko krivim. Osećao sam krivicu zato što iako je meni sve delovalo savršeno, uvideo sam da je njoj smetala gomila sitnica. Rekao sam joj da te sitnice smatram za veoma bitne i da ću dati sve od sebe da ispravim sve što mogu. Ona je rekla da nema poterbe, ali da ako bih hteo, ne bi bilo loše da pokušam. Pričali smo i procesu navikavanja, o tome da iako nismo, i ne radimo to, opet delujemo kao da smo u braku. To je ona rekla. I složili smo se da ne želimo to. Osnovna zamerka bila je proces zadovoljenja, i na neki način indirektno međusobno pasivno podnošenje, zato što smo navikli tako. Navikli smo na naše mirise, navike, potrebe, bubice... Ona je u jednom trenutku zaplakala, rekla mi kako me voli i kako ne želi da od "ovoga" napravimo neku glupost. Oboje smo bili prezadovoljni, a njene suze su samo pomogle. Potpuno mi se otvorila, rekla mi mnoge stvari koje nisam primećivao, iako sam bio ubeđen da sam pažljiv posmatrač. Zapanjila me je količina tih sitnica. Jednostavno ih je bilo previše. Složili smo se i da neki veštački pokušaj udisanja svežeg vazduha i reanimacija bilo čega ne dolazi u obzir.

Volim kada razgovaramo. Istina je da nikada nismo vodili ovoliko detaljan, iscrpan razgovor, ali opet, bilo je sličnih. Volim je zbog njene sposobnosti da sve predstavi baš kako treba. Ili se barem tako čini u trenutku. Ona je u stanju da sagleda situaciju u sekundi, dok sam ja poprilično spor. Obično se setim šta je trebalo da kažem par dana posle tog trenutka koji je odavno prošao. Onda se nerviram što sam rekao nešto što zapravo nisam mislio, samo zato što nisam znao šta tačno mislim u trenutku govora. Ona ume. I zna da ja ne umem, tako da mi je to sada nekako pošlo za rukom. Verovatno zato što me je znalački navodila, sve predstavljala crno belo, bez nekih ženskih poređenja, prenesenih značenja itd.

Počelo je da se smrkava i ona se stresla od neke jeze koja se iznenada pojavila. ustali smo i krenuli u grad.

Vršac je lep grad. Ima neku dušu koja nam je prijala. Seli smo u poslastičarnicu na trgu i jeli najlepšu tortu ikada. Da, bila je ppreukusna, a i mi smo bili prezadovoljni. Zapravo, bili smo srećni. A ta neka neodređenost koju smo postavili, koja nas je oslobađala svega, bila jeizuzetno prijatna i meni i njoj. U sred nekog, sada nebitnog, razgovora rekla mi je da nije sigurna da li smo mi zapravo raskinuli, ili nismo, da li smo prijatelji, da li smo ljubavnici. Rekao sam joj da smo samo dve osobe, koje sede zajedno u poslastičarnici. Rekao sam da ako ona poželi da me poljubi, to treba da uradi, a onda je ona rekla isto meni. Uhvatili smo se za ruke i krenuli prema kolima.

Sinoć je sve bilo u nekom stanju limba. Potpuno isto kao i pre 2 godine. Danas, posle nepunih 24 sata, stanje je potpuno drugačije. Zagrljeni šetali smo se do parkinga, koji je u meni izazivao neodređeni strah. Povratak kući mi je bio nestvarno daleko. Nisam želeo da mislim o tome, plašio sam se povratka.

Na putu nazad, pričao sam joj kako sam kupovao grickalice i sve to ostalo, i pričao sam kako sam zamišljao dan, detaljno. Onda smo se smejali par minuta pošto je ono što sam očekivao bilo toliko daleko od onoga što se zapravo desilo da je jednostavno bilo presmešno. Put je prošao izuzetno brzo, verovatno zato što smo pričali bez prestanka. Verovatno zato što smo na neki način gledali jedno na drugo kao na potpuno nove, zanimljive ljude, iako to nismo bili. Znali smo se onoliko koliko dvoje ljudi mogu da se znaju. Mesečina.

Parkirao sam se i pogledao i Kiki koja je već bila okrenuta prema meni. Njen pogled. Jedina stvar koju sam u stanju da gledam do kraja života. Smešila mi se, i osećao sam da i ona toga trenutka isto misli kao i ja. Tu je sve bilo jasno. Jasna je ta. I nijedna druga. I to je ljubav? Kada poželiš da taj trenutak traje večno. Kada bi ti bilo svejedno i da umreš odmah. Umro bi sa osmehom na licu. Ispunjen i srećan. Život. Imaginarna sila za koju nam ne treba potvrda da postoji. Poljubio sam je.

Kada sam zaključao vrata od stana, rekla mi je da ćeli da se pojebemo kao stranci. Kao da smo se tek upoznali. Kasnije te večeri, pitao sam je da li spava. Rekla je da spava. Rekao sam joj dami ne smeta da ona komanduje. Rekla je da je to i do sada radila. Složio sam se. Setio sam se da nije čitala knjigu večeras. Nisam joj rekao zato što sam znao da će otići u drugu sobu i nadokanditi propušteno. Ipak sam joj rekao.
"Nema veze", promrljala je šapatom.

Te noći buljio sam u plafon. Srećan. Zbunjen. Prezadovoljan. Ona je spavala. Glavom na mojim grudima, sa konstantnim osmehom na licu, i stvarno nisam mogao da poželim ništa više.


(verovatno kraj? a?)

Friday 13 June 2008

Kiki i ja 10

-Koja budala. A i ja sam kreten što nisam vezala pojas.
-Ne razmišljaj o tome, znaš i sama da je ovako nešto moralo da nam se desi.
-Pa da, ali mislila sam...
-E slušaj...
Ispričao sam joj priču koju mi je deda pričao jedno pet hiljada puta. Naravno da je imala veze sa policijom i zaustavljanjem. U kratkim crtama, dedu je šezdesetih na nekom autoputu zaustavio policajac zbog prekoračenja brzine...
-Znaš kako imaš skretnje, recimo za pumpu, pa u tom delu nije recimo 120 nego 100 ili 80, 60 štagod.
-Da.
-E pa tu ga je zaustavio. Policajac mu je rekao kako je morao da uspori, zato štosu česte nesreće baš zbog tog uključenja/isključenja, i da ljudi ne paze i da ga neće kazniti nego ga je zamolio da ubuduće pazi.
-Baš dubokoumno...
-Slušaj, nije kraj. Fora je, barem deda tako kaže, fora je u tome što je to ne plaćanje kazne na njega ostavilo pozitivan utisak, i da po njegovim rečima, od onda on uvek uspori na takvim uključenjima i islkjučenjima. I najbolje od svega, bili nas dvojica u kolima, zaustave nas, i deda kaže da će platiti kaznu, ali je zamolio policajca prvod a ga ssasluša. I on tu ispriča njemu celu pričau, i još mu kaže kako nikoga ne bi trebalo da kažnajva, zato što ljudi samo plate kaznu, još više se iznerviraju zato što su izgubili pare, i ne razmišljaju o prekršaju, a ovako, kada se provuku, uz obrazloženje i upozorenje, sledeći put će paziti...
-Ma da, mnogo će paziti.
-Pa pazi, sigurno ima višee panse da obrate pažnju na prekršaj tada nego kada plate.
-Pa da.
-Poenta je što deda to svaki put ispriča kad ga zaustave, i nikad ne plati kaznu.
-Kralj.
-Da.
-A ja recimo ih baš nekako salbo podnosim. Uvek se uplašim i ponašam se kao da sam nešto skrivila, nešto, znaš, mnogo teže od običnog saobraćajnog prekršaja.
-Pa to sigurno ima dublje značenje.
-Sigurno. veroatno sam predodređena za ubicu.
-Da, ubicu koji se uplaši čak i kada nije kriv.
-Heh, kad sam dobrica.
-Nisi, gusko, to znači da osećaš krivicu.
Mrzim kad ovako započnem nešto što ne želim da započnem. Sada je sigurno povređena, iako to nije bila moja namera. Kako sam glup! Kako uvek kažem pogrešnu stvar? Evo Vršca.
-Stižemo, Eno ga tamo.
Naravno da ćuti. Baš sam uboo dan kada ću da idem. Videlo se da je nervozna, znao sam da sam begativan... budala. Znam i da će se ponašati kao da je sve u redu. Ako potegnem priču? Ufh...