Sunday 16 December 2007

pozorište

pogledi su sevali. poimanje sreće bilo je različito kod različitih lica.
ako osetiš ispunjenost bi...

STANI!

zašto?

pa, stalno pričaš takve priče. kao da si ti jedini koji misli o tome, kao da si otkrio nešto bitno, i osećaš da moraš drugge da podučiš, da pokažeš kako si ti pametan, da...

ali nije tako. razumeš, ja otkrivam, pronalazim sebe, pronalazim u sebi odgovore koji su verovatno ranije pronađeni, ali nisu u meni... razumeš?

da ali stalno imaš taj ton kao da podučavaš.

nemam.

e pa sad.

trebalo je da odemo do kluba. kasnimo.

hajde da ne idemo!

molim?

pa čuo si me.

da, ali moraš da shvatiš da smo se dogovorili, a i sama mrziš kada kasniš, mrziš, znam to.

mislim da sam se ja promenila. mislim, rekao si da mrzim, ali ja sam sada ubeđena da nikada nisam mrzela... mržnja je snažno osećanje.

sada ti filozofiraš.

uf, filozofiram, ali tako je, razumeš li šta želim? mi možemo da pričamo ovako, mi, ali opet to dosadi. ljudi dosade jedni drugima, a najčešće prvo jedna osoba dosadi drugoj... jednosmerno je, znaš?

znači, hoćeš da kažeš da sam ti dosadan?

pa, jesi malo,m volim te i sve, ali mnogo si postao, kako da kažem, formalan. ozbiljan.

a ne želiš da budem? želiš da do kraja života šetam u šarenim gaćama i recitujem svoje anti haikue?

možda... ali anti haikui nisu tvoji...

štagod. ne, obaveze dolaze vremenom.

vreme ne postoji. vreme je samo reč.

moguće, ali obaveze se gomilaju, bilo vremena ili ne. i te obaveze, znam, kvare život i sve, ali su jednostavno tu.

zbog čega su ljudi to napravili sebi?

budale.

i jel idemo večeras?

zar nije trebalo da smo već tamo?

mislio sam u pozorište.

ali nemamo karte blesane jedan.

kupićemo tamo, na licu mesta.

a šta gledamo?

nebitno, hajdemo večeras u pozorište!

može.

pokupiću te u pola 8, da imamo vremena da se malo prošetamo.

ok.

Sunday 2 December 2007

an old friend

ličiš mi na nekoga?

zaista?

da.

mislila sam da ne veruješ u sličnost.

pa i ne verujem. ali ti ličiš. ili si ti možda original?

a ako nisam original, onda sam kopija?

pa... nisam tako mislio. znaš da zbog toga i ne verujem u sličnost.

da.

da.

ali opet ličim?

pa podsećaš me.

razumem.

ali čudno je da to nisam ranije primetio, ipak se ne poznajemo 5 minuta...

juče je bilo baš dosadno. filip se stalno mešao i pokušavao da ispadne zabavan i zanimljiv pred anom. znaš kako vi muškarci uvek pravite kerefeke ne bi li nas "zadivili"...

znam. ali džabe. koliko god znao opet to radim.

da. baš ste sa greškom. nepopravljivi.

jebiga.

inače, u autobusu jedna žena sedi, čita novine, i ispred nje neki deda, i on isto čita novine, a ja iznad njih. i sad ona je pročitala nešto vezano za politiku i kreće da priča kako francuzi slave tristogodišnjicu državnosti, a "ovi naši" su sve izbrisali, nemamo više praznike, "samo" sretenje, sve su izbrisali, celokupnu istoriju... a ja stojim iznad i smešim se, znaš ti mene, toliko sam neobaveštena i nezainteresovana za politiku da je to možda došlo do tačke gde je čak i nepristojno... mislim, da sam toliko nezainteresovana.

znam, znam, nastavi...

e, da, i ovaj, kaže ona dalje kako to neće moći još dugo, kako su pokrali narod, kako nas muče i vrte u krug i isto tako kako su oni sve izbrisali, i "oni" će sami biti izbrisani kada "pravi" dođu na vlast. i tu sam se malo naglas zakikotala, pošto mi je taj očigledni paradoks bio smešan.

misliš, činjenica da se iako se menja sistem, sve ide istim tokom, brisanje se nastavlja?

kako ti sve moraš tako lepo da kažeš da slučajno niko ne posumnja u suprotno. naravno da je to u pitanju. i kažem ti, nasmejala sam se, i u tom trenutku me je ta žena pogledala, i napravila takvu facu da sam morala da skrenem pogled pošto bih prsnula u smeh.

budalo jedna.

pa šta? ti se kao ne bi zasmejao?

ne bih.

pa da, ti stalno držiš slušalice u ušima. po ceo dan samo slušaš muziku i ne upijaš svet oko sebe.

ne želim da budem sunđer.

kako god. koliko god mi bio drag, za neke stvari si stvarno glup. ne kapiraš. misliš da znaš najbolje, i osuđuješ neke pojave još u startu.

pa to je zato..

znam, znam... nećemo o tome.

dobro.

dobro.

nego, jel si primetila kako nema više onih standardnih bajki? kao što je uspavana lepotica?

da!

sad je sve nekako ponovo isto, ali nekako manje iskreno. šta god da se pojavi nekako je unapred uticano stereotipnim predviđanjem uspeha i nekog trenutnog "trenda" i takvih sranja...

da! čak su i igračke grozne.

možda nam se tako čini zato što smo ih prerasli?

ćuti! ti se prvi i dalje igraš sa lego kockama... jedina osoba koju poznajem koja se hvali u društvu činjenicom da se igra igračkama kojima se igrao i pre 15 godina...

pa da... ali, razumeš, u ovom trenutku mi smo odrasli, i trenutne igračke smo prerasli...

lupetaš!

ma dobro... treba da krenemo, kasno je.

koliko je sati?

15 do 12.

hajde još malo. ne želim da moji budu budni kada se vratim.

ok. šta da radimo?

samo da sedimo. može?

naravno.

super. kao nekad. nedostaje mi to.

hehe.

Thursday 29 November 2007

kornjača

znaš, sećaš se kada je flaša preletela zgradu
i ti si se okliznuo pošto ti se zavrtelo u glavi od jahanja koje te je omelo u izgovaranju pretećih misli...

razočarane klizaljke visile su okačene na zidu. senka je padala loše na njih i delovale su manje lepe od ostalih isto lepih klizaljki na koje je svetlo padalo baš kako treba.

klizaljke nisu mogle da pokažu svoju tugu pošto jednostavno nisu imale mogućnosti za to.

mogle su da vise, i da vise.
a tuga se gomilala u njima, toliko da možda više nije ni bilo mesta za nečije stopalo. možda neko malo stopalo. iskreno stopalo.

i nije ih ni bilo toliko briga koliko su se osećale loše zbog činjenice da nema baš nikoga ko bi ih poželeo na nogama. nisuni morale biti iskorišćene. barem da je neko pitao može li da ih proba. bilo ko. skupile bi svu tugu u najdublji deo sebe u nadi da će stopalo ući, ali znale su da jednostavno više nema mesta.

opet, bilo bi lepo kada bi neko barem pokušao.

a sve se dešava tako brzo. i dok se samo sete ko su dan bi prošao i desetine desetina ljudi prošlo bi okom preko njih i ubacivalo novčić tuge u njih. nisu oni krivi. nije senka kriva. nisu one krive. ne krive one nikoga. bile su zajedno. bile su par klizaljki. par. ali jedna bez druge nisu bile ništa.

nema vremena. vreme kojeg nemaju bilo je jedino čemu su mogle da se nadaju. bilo je to isto vreme ono što su mrzele pošto su samo njega osećale.

ali to je ve bila samo laž. te iste klizaljke zapravo i nisu mogle osećati ništa. oni su samo klizaljke. one služe za klizanje. kao što su i ljudi isto samo ljudi. oni ne služe za klizanje, oni klizaju. klizaljke vole kada je ljudska noga u njima, ali ljudi i nisu preterano oduševljeni kada svoju nogu pronađu u jednoj. ne razmišljaju o tome previše. a zašto? ljudi koji razmišljaju ne razmišljaju, a klizaljke koje bi želele nisu u stanju.

klizaljke.
ko još misli o njima?
ko još bira one u ćošku?
one u senci? one koje deluju lošije samo zato što ih je teže videti?

gde je granica kada snovi počinju da budu stvarnost? da menjaju stvarnost. stvarnost koja ostaje nedoirljiva.

sve se, na kraju svodi na jebeni periferni pogled.

a ove u ćošku sigurno najmanje smrde. najčistije su. nevine.

kako li je klizaljkama koje nove vise u senci do kraja vremena?
kako?
ko su voi monstrumi?
ovi sa 20 prstiju.

Friday 23 November 2007

prolivene misli

ležanje u postelji koje je oslobodilo sev moje porive koji su bili toliko gnječeni mislima predrasuda, rasturenih uzvišenih reči, smrvljenih. gonoreja, parasimpatikus, histerija, apstrakcija, metamorfoza.

jelovnik nikada nije bio pitanje bivstva. jestvo kao takvo pričinjavalo je izuzetnu sreću jednome meni koji se nadao eksponencijalno rastućim funkcijama zadovoljstva.

mišljenja da možda može da se misli dublje od same misli koja je bazična pomisao mozgovna začaran ležernim stavom koji je dublje razmatran možda šire. kada se misli na ručak, misli li se na hranu ili na sam obred?

dugačke reči obično potiču iz latinskog ili prastarogrčkog jezika... poneka je i ugrofinska.

sedeh tako u stolici koja je moje dupe obuhvatala svojim tapaciranim delovima predviđenim za tapacirana dupeta, te je ovo moje filovano dupe postalo malo tvrđe od želje da se uklopi sa ostalim tapaciranim stereotipnim dupetima. i spoznaja levoga mi guza bila je da se samo sreća koja se postiže osećajem pripadnosti bilo čemu može meriti sa relativnim osećajem postojanja i čekanja. čekanje koje nam na svojstven način ukazuje na zavisnost od trošenja vremena u nečijem prisustvu, i potreba za interpunkcijom kao neizostavnim alatom pri razumevanju dve jedinke u prirodi koje umeju da koriste istu interpunkciju zato što su samo pomoću iste sposobni da razaznaju lavirinte magije koju su storili čudnim vezama sinonimastih rečenica koje mogu biti svega samo nekoliko misli dugačke, a opet čine e kao takve i same.

prilagoditi misli razumevanju trenutno mi je veoma teško ali misli su ovo što se sada ispisuje ovde, a ne neke tamo lubenice ili žirafe. mogao sam i krušku pojesti pre spavanja, ali je spavanje to koje me je vuklo ka festivalskim pesmicama i kojekakvim crvenim ružama koje sam prodavao kao maglu zaljubljenim majkama.

jednjak koji se nalazi negde unutra i jede se jedenjem hrane koja je pojedena čudno odzvanja u mraku. mrak jede tišinu koja je samo jača u istom. senka koja je nepostojana odzvanja mnogo snažnije kada ne može da se vidi.

a čitava poenta recitala ovogoa koji je trebalo da predstavi jednu grančicu zelenkaste osti je kost koja je falsifikovala zamagljeni prozor zaleđene krčme u kojoj je i hitler razgovarao sa frojdom i hemingvejom za jednim vlažnim stolom uz kriglu domaćega piva. krigla koja je zelena i šolja koje je rumena i pivo koje samo po sebi ne predstavlja uživanje koliko pojam piva u ljudima izaziva hemijsku reakciju osećanja potreba da se isti osećaj asimilira osećaju zadovoljstva. rumeno pivo koje je kao tabu iostavljen kao simbol kao jebena aksioma nepopljuvanosti trgovine grejača i kamiondžija i nedoraslih adolescenata napaćenih bildera i znojavih fudbalera koji mislili su da je nešto ređe mišljenje o svačemu pojedinačno pomilovano grohotnim smehom i ispijanjem nečitljivih savršeno jednostavnih i razumljivih reči pojedinačno koje neorganizovane stvaraju celinu koja se razume ali se čini da i nema neko preterano značajno značanje u značaju samom falsifikata tuđih već preobraćenih misli. može li se zaustavit snop crvenih jarbola koji se frulaju na hondurasu i ljuljaška zaleđenih lanaca bez drške za koju se nikada nie moglo uhvatiti ranije ni kasnije od pređašnjih dečurlijastih vriski i gužve i želje za kolektivnom imovinom i deljenjem ali samo tako kako bi svi pokušali oteti sve kolektivno samo za sebe, baš zato što je namenjeno zajedniočkom korišćenju i baš zato šot ovo niko neće uspeti da pročita do kraja zato što na kraju neću staviti tačku tako da će kraj ostati neispisan. interpuinkcija je kraljevstvo koje vlada pravilima nama koji smo samo interpunkcijski zavisnici nerazumevanja maloređašnjeg

Wednesday 21 November 2007

sama

i onda je pala na zemlju, toliko snažno da se ram na komodi pored oborio i poklopio staru sliku nje i sestre sa letovanja 1997. godine.

onda je ustala. pogledala oko sebe, podigla ram, namestila kosu brzim pokretima ruke, i onda se ponovo bacila na zemlju, pravo na nos.

ram je ponovo pao.

fleka krvi koja je počela da joj vuri iz nosa ostala je na smeđem tepihu koji je planirala da izbaci iz sobe.

uspravila se, rukama obrisala suzne oči i maramicom zaustavila krvarenje iz nosa.

sela je na krevet i zabacila glavu unazad, podigla levu ruku uspravno i tako nepomično mislila nepun minut.

minut se čini kao čitava dva minuta, možda i tr, ma pet, čini se kao večnost kada treba da se čeka. sklonila je maramicu i zagledala se u nju. krv je ponovo počela da curi pa se i ona vratila u staru pozu. onda se nasmejala i vratila glavu i ruku u normalan položaj, i nastavila da zaustavlja krvarenje maramicom.

...

u kupatilu je bilo hladno. posmatrala je pločice svoga kupatila i nasmejala se činjenici da su njene pločice crne, a kupatila uglavnom imaju neke bele ili tako neke. njeno kupatilo bilo je crno-žuto.

sela je na šolju. šolja? baš smešno. šolja bi trebalo da ima dršku. ili ne?

onda je prdnula. mali slatki prd. onaj koji ne smrdi, kratak je i smešan. pa se i nasmejala.

...

pogledala se u ogledalu i shvatila kako joj je lice umrljano krvlju. oprala je predeo oko nosa, osušila i ozbiljno se zagledala u svoj odraz. nervirala je činjenica da joj se grudi u odrazu čine manje nego što jesu, a stomak veći. baš je to nerviralo. nije znala da li je ona zapravo takva.
jel ogledalo uveličava ili umanjuje? ili prikazuje odraz koji mi ne želimo da vidimo zato što se baš toga plašimo. ma to su gluposti.

prošla je rukom kroz kosu. bila je sva zamršena. toga trenutka ništa joj se nije dopadalo na njoj, ali je znala da je baš onakva kakva bi trebala da bude, i ne bi želela da bude drugačija. ipak joj se nije dopadalo kako je izgledala tog trenutka.

...

bila je sama. gde su svi? zbog čega nema baš nikoga?
"hej svi! gde ste?" rekla je tiho.
onda se opustila i bacila na zemlju.

veoma nestandardno ponašanje jedne mlade osobe. tako je terala strah. znala je da izgleda kao slučaj za proučavanje.
"pa zašto onda neko ne dođe da me prouči?"

okrenula se na leđa, i ležeći pogledala plafon.

izgledao je nekako kao plafon.
nasmejala se.
setila se drugih značenja reči plafon. tačnije, plafona kao nekog maksimuma, nečega vrhunskog, nekoj granici, nečega super.

a onda je pogeldala u njen beli plafon i onda ispod, u ono što je mogla da dotakne svojim malenim telom i rukama. nameštaj, ukrase, slike, četkicu za zube, stvari...

a plafon nije imao ništa. nije li to čudno?

---

u frižideru bila je tegla sa kornišonima i malo senfa.
ljutog.

sela je za ovalni sto dok je čekala da jojj provri voda za čaj.
ko još pije čaj sa mlekom? samo britanci, i to samo zato što im je hrana očajna, pa ni čaj ne umeju da naprave, i zbog toga dodaju mleko.

setila se drugarice kojan je htela da bude "poš" pa je u čaj od šipka sipala mleko. ali bile su klinke. opet ona je znala da to nikako ne ide jedno sa drugim.

i uopšte, ko je ona da određuje šta ide sa čime? možda je baš volela tu kombinaciju? ne... samo je želela da se pokaže, ali joj očigledno nije baš pošlo za rukom. nije se videla sa njom sigurno kreće nego što je potrebno da joj nedostaje, a opet dovoljno dugo da može da kaže da bi možda bilo pristojno i lepo sa njene strane da je pozove. dođavola sa manirima.

...

čula je nekoga kako se smeje na ulici. svi su imali nekoga. čak i neko ko možda nije zaslužio nekoga, ili nikoga, imao je nekoga.

ona nije imala.

...

i običaji. i ponašanje. zbog čega je uvek izgledala kao šargarepa izgubljena u gomili peršuna?

kako su svi umeli stvari koje je ona prvi put videla onda kada su se i drugi prvi put susreli sa istim?

zar je moguće da su sve ostale roditelji pripremali za svaku priliku? zar je moguće da roditelji rade tako odvratne stvari tuđoj deci? njoj, tačnije...

kako je moguće da jedino ona ne zna šta treba da se kaže na sahrani, zašto je samo njoj izuzetno glupo i neiskreno da kaže "moje saučešće"? da se u crkvi krsti i ljubi neke slike koje su leglo zaraze? kako su drugi to znali? kako su drugi znali kako da se provode, kako da se ponašaju i da se vesele na isti način, na način koji je ona imala prvi put da vidi, u prvoj prilici kada je to isto videlo i ostatak dece koja su umela da se ponašaju?

jel stvorena ona za ovo društvo? jel su njeni roditelji drugačiji?

...

zbog čega svi mrze francuski jezik a ona voli, naježi se od neke topline kada čuje nekoga kako ga izgovara kako treba?

prsti su joj bili puni zanoktica, nokti izgriženi. sve ostale devojke imale su fine sjajne nokte. nije joj to bilo jasno.

bila je prilično tužna.

zbog čega nju niko ne voli?

zašto je ona sama?

...

sama.

...

tuga je grozan osećaj. pruža utehu u samoći i pomera ugao stvarnosti.
bila je tužna.
sama.
e, jel znaš trenutak kada misliš da znaš, a nemaš pojma?
trenutak kada je subjektivno idealno i onda dođe neko sporedan i ukaže ti na banalni propust?
tvoj savršen plan, ispostavi se kao pogrešan od samog početka. kao most koji samo izgleda kao most, ali nema funkciju mosta, a savršeno je ispravan dok ti strana sila ne pokaže da je računica pogrešna.
to je glupo.
i zbog čega je potrebna spoznaja realnih mana ako su subjektivne savršenosti apsolutno dovoljne da me zadovolje dok saam ne saznam drugačije?
ima li ovo smisla?
a?
šta misliš?


i zbog čega ovaj glupi blogger ne stavlja veliko slovo posle tačke pa 70% mojih tekstova izgleda dbilno?

bender

- danima me već progone postapokaliptične misli. a uvek su mračne. zbog čega je apokalipsa reč koja se pominje samo kada se misli na nešto loše?
bilo bi lepo da postoji recimo sladoled apokalipsa. nekako mi se čini da je to lepo ime za sladoled.

---

...

dugo sam držao oči pritisnute šakama, kako bih video zvezidice, tačkice, pruge, neograničene mogućnosti verovatnoće. to su verovatno odumirali moji štapići ili čepići ili tako neke stvari u očima.

volim to da radim. nemojte me pogrešno shvatiti,ne volim da ubijam, hehe, volim te boje i to.

- dok ste bili u civilu, niste nikada baratali pištoljem?

- ne! naravno da nisam. znate, ja ne mogu da podnesem ubijanje. verovatno je ovo i previše informacija, ali mislim da sam osoba koja je ubila izuzetno mali broj živih bića. nisam siguran koliko sam jednoćelijskih i tih ostalih mikroskopskih bića nesvesno ubio, ali znam da nikada nisam namerno gazio mrave, jurio gliste, gađao ptice, lovio miševe, šutirao pse i radio slične stvari. znate, vrlo je verovatno da sam pacifista, iako se nikada nisam opredeljivao. mrzim kada moram da se izjasnim za nešto tako. zbog čega moraš biti ili jedno ili drugo?
- vi znate da vam je u opisu posla da izvršavate naređenja. ta naređenja često zahtevaju i ljudske žrtve. da li ste sigurni da i dalje želite da se prijavite?

- znate kako uvek ima ljudi na koncertima koji mašu nekim zastavama?


- da.

- pa, oduvek me je fasxinirala činjenica da oni imaju usađenu toliku ljubav prema zemlji, državi, naciji. da osećaju toliku pripadnost nečemu da imaju potrebu da mašu zastavom na nekom potpuno nevezanom događaju, kao što je, jelte, koncert. i recimo da je koncert u španiji, a da ste vi sa islanda. vi dođete na koncert da slušate neku popularnu muziku, i uživate i mislite samo o otme, a imate nacionalno obeležje, zastavu, koja se leprša na vetru, kojom mašete i njišete je kroz vazduh. i pored vas je devojka iz senegala koja je lice ofarbala u boje svoje zemlje... a muzička grupa je iz italije. razumete šta želim da kažem?


- pa i ne baš...

- vidite, želim da služim za državu zato štto želim da pokušam da osetim tu pripadnost, taj svojevrsni fanatizam. nikada nigde nisam pripadao...


- zašto baš želite da pripadnost pronađete ovde?

- ne znam. imam prijatelje koji su se vratili iz vojske kao potpuno drugi ljudi. čuo sam priče da se ljudi tamo menjaju.


- u pravu ste. ali, vi ste svesni da vi niste građanin naše države?

- ne, nisam.


- pa, vidite, u izvodu iz matične knjige rođenih piše da ste pripadnik druge nacionalnosti...

- ali to je nekada bilo ista vojska. znate, ja tamo niakda nisam živeo. mojda lična karta je ovde izvađena. ja tamo nemam prava da živim, a kamoli da se zaposlim u državnom organu nalik ovom.


- razumem. ali vi shvatate da ne možete, jednostavno, takvi su propisi...

- u redu je. navikao sam da budem odbacivan. hvala na vremenu.


- izvinite još jednom.

- ništa ništa, nema veze. doviđenja.


- doviđenja.

------

- kako ti se čini?
- čoveče...
- a?
- nisi ličio na sebe!
- pozitivno?
- pa, baš si bio blentav. klipan pravi.
- a tek gospodin koji me je ispitivao, hehe...
- panta je kralj. kako su mu dobro stojali lažni brkovi!
- da. jel snimljeno sve?
- naravno.
...




Sunday 18 November 2007

pogled torte

parče torte
koje gledaš
hteo bi malo
ali ne baš

siguran u sebe
ali ne toliko
pojeo bi malo
pojeo bi malo

posmatraš ga
čini ti se stari
želeo bi možda
al' i druge stvari

oh kada bi samo
mogao da biraš
uzeo bi sve
ali ne baš

Saturday 17 November 2007

dobar dan. jel slobodno? nastavak

3

Znaš, nisam razmišljao o tome na taj način. Nikada mi nije delovalo kao nešto što može da podnese taj pritisak.

I tebi? Meni se isto čini da se desilo tako iznenada, tako neočekivano, a uvek sam osećala neku napetost, kao da će se desiti svakog trenutka.

Da, i onda baš kada si se malo opustila, jednostavno je i ono popustilo...

Da.

Da.

Inače, vidim da se baviš muzikom. Jel sviraš negde?

Pa i ne baš, nosim violinu samo da bih prilazio devojkama i započinjao razgovor.

Započinješ razgovor sa violinom? Pa nisi tako započeo danas...

Danas? Misliš sa tobom? Pa jesam...

Kako? Znam da nisi, sigurna sam... pa desilo pre svega par minuta...

Ako te baš zanima, violinu nosim zato što znam da devojke vole muzičare. Uvek su im se dopadali takvi tipovi, znaš, sviram, pa ću možda postati poznat jednog dana...

Ali ti sviraš violinu... od kad se devojke primaju na momke sa violinama?

Pa računao sam, i violina je instrument, i to veoma lep. A, znaš, nije mi baš praktično da vucaram gitaru svuda sa sobom... violina je lakša, manja, a instrument je, tako da valjda obavlja posao...

Ne bih rekla. Isto tako si mogao da poneseš i zvečku. Ili usnu harmoniku!

Mogao sam, ali imam violinu pa mi je delovalo kao razuman izbor. A vidiš da je upalilo sa tobom.

Pa nije. Mi pričamo samo zato što sam te videla da sediš pored, sav tužan, i bilo mi je čudno što si poneo violinu ovde. Nije kao da je pritisak dotukao instrument. To bi bilo baš blesavo, da ti se to desilo, otišao bi kod nekog majstora za violine, sigurno ne ovde.

Ali, vidiš da je upalilo. Ja imam violinu, a ti pričaš sa mnom. Ti si devojka, a ja... razumeš?

Hehe, verovatno si u pravu. Opet, čudno mi je da nosimš baš nju, a ne nešto normalnije.

Oprosti, ali ona je savršeno normalna.

A zašto je braniš, ti je čak ni ne sviraš, samo je nosiš i koristiš da bi prilazio devojkama. Ne znam zbog čega nas dvoje i dalje razgovaramo. Da ne moram da čekam ovde, sigurno bih odavno otišla od tebe.

Verovatno. Zato ja idem samo na mesta gde ljudi nešto čekaju. Inače, ko ti je rekao da je ne sviram?

Pa ti.

Ne. To je bila šala. Kad si videla da nosim sa sobom violinu i pitala me da li se bavim muzikom, mislio sam da ti se sviđam i da želiš da započneš neki razgovor, pa sam se šalio i odgovorio da je nosim da bih prilazio devojkama... naravno da sviram violinu. Ko je još video violinistu koji prilazi svakoj devojci u čekaonicama...

Sad se vadiš. Ajde baš sviraj ako si pravi violinista.

Zar ti se ne čini da je malo čudan trenutak za mene da te poslušam?

Zašto? Nema nikoga, hajde!

Pa ne ćelim. Ti od mene tražiš da ti dokažem da umem da sviram samo da bi zadovoljila svoju sujetu. Ja smatram da je to nepravedno prema meni.

Baš nije.

Slušaj. Ako ja izvadim violinu i krenem da sviram, ako ti dokažem da umem, hoćeš li izaći na večeru sa mnom?

Molim?

Pa, pošto nisam siguran šta želiš, mislim, možda se nadaš da ne umem, kako bi se ispostavilo da sam ti stvarno prišao sa unapred osmišljenim namerama, i onda bi ti bilo drago, i poželela bi da izađemo zajedno , u tom slučaju, pošto ja umem da sviram, bilo bi glupo sa moje strane da ti sviram, zar ne? Tako da je bolje da unapred zakažemo sastanak, a kao poklon dobićeš kratki dokaz mojih muzičkih sposobnosti, pošto ipak nije prikladno svirati duže na ovakvom mestu. Ipak ti je razlog dolaska dobro popustio, visoki tonovi mogli bi da pogoršaju stvari... i? Jel se slažeš?

Dobro. Izaći ću sa tobom. Izaći ću u svakom slučaju. Nema pametnija posla večeras.

Ali, opet me bacaš u dilemu. Reci mi, iskreno, da li je bolje da ti nešto odsviram ili ne.

Pa zašto sad to?

Pa možda se ipak nadaš da ne umem, tako bih ti možda delovao kao opasan momak, i bilo bi ti uzbudljivo da izađeš sa mnom. Ako ja pak, umem onda ćeš se razočarati i osećati se pomalo neprijatno pošto sam ipak bio u pravu, i ispoštovaćeš dogovor i samo jednom izaći sa monom i nikada me više ne kontaktirati...

Ti si lud! Jel znaš? Umeo ili ne umeo da sviraš, volela bih da izađem na večeru s tobom večeras. Veoma si mi simpatičan i bilo bi mi drago da te bolje upoznam. Samo mi malo ideš na živce sa ovom pričom!

Pa dobro. Ako ti nije bitno moje umeće sviranja, možda je bolje da to samo preskočimo?

Molim? Jel si ti normalan?

Pa zašto? Zašto bih svirao ako ti je svejedno?

Pa zato.

Ali tij jeste svejedno?

Da.

Pa dobro. Onda i ne moram da sviram. Hajde uđi unutra, ti si na redu... čekaću te ispred...

....

PA TI SVIRAŠ?

Da.

Na ulici?

Pa da, od toga živim. A pošto treba večeras da izađemo, mislio sam da malo radim prekovremeno dok te čekam da izađeš.

Ti sviraš na ulici?

Pa ne, znaš, ovo mi je samo hobi, inače sviram u u jednom džez bendu, „crveni hodočasnik“, možda si čula za nas?

Ti sviraš u „crvenom hodočasniku“, a u slobodno vreme prosiš na ulici?

Ne prosim, sviram.

Ti stvarno želiš da poverujem u to?

Ne moraš. Inače, ako se premišljaš o večeri, ne brini, moji roditelji su dobrostojeći, imam obezbeđen život.

Ti si jedan lažov.

Zašto to kažeš? Vidiš da umem da sviram! A nisi verovala. Zašto i ostalo ne bi bilo istina?

Monday 12 November 2007

par lakih komada

trebalo je da bude zanimljivo. ali nije.
možda će postati? ali znam da neće.
želim da bude interesantno. zaista želim. voleo bih da može da te odnese baš u sam centar zbivanja, da ti dočara atmosferu i omogući ti da osetiš svakid elić. svaku sitnicu. da možeš da omirišeš sveže krastavce koji su se slučajno prosuli, istrčavši ispred ogromnog rteretnog kamiona koji ih je nenamerno izgazio. ljudi koji su to samo posmatrali i starija gospođa koja se od muke hvatala za glavu. i oni koji su se pravili kao da ih ne zanima. samo su prošli pored, ne nisu priznali ni da su omirisali taj zgnječeni krastavac. samo su produžili dalje, jer, oni imaju svoje brige, svoj svet.
voleo bih da sam u stanju da predstavim taj trenutak. da i ti budeš tamo. da shvatiš šta ćelim da kažem, da razumeš moje reči, baš onako kako sam ih i sam zamislio. da nemaš dilema. želeo bih da sakrijem tu neku očiglednost, tu sirovost i nedorađenost, da deluje uglačano, ali da ti budeš svesna te stvarne neuglačanosti, baš samom prividnom uglačanošću. razumeš? da iako znaš, vidiš da sam ipak uglačao, u pokušaju da sve napravim da bude kako treba. znaš o kome pišem. naravno da znaš. e pa ja sam jedan. verovatno jesam. biti jedan ne mora da znači pripadati njima. ne verujem čak ni da moram da radim iste stvari koje oni rade, niti da poštujem iste običaje. ali, razmisli malo, ja zapravo jesam jedan, zar ne? pored svega ostalog, svih nenamernih i namernih maski, pored situacije i spoljašnjih uticaja, ja sam verovatno jedan. a mouse. i sama znaš koliko su oni puta ismevani, koliko je neprilagođenost čudna stvar, koliko ljudima smeta, a opet intrigira, tajanstvenost, zatvorenost, povučenost.
da, on je igrao na sred ulice. koje je poreklo njegovog plesa? koji je poriv? zbog čega je to uradio? da li je trebalo? da li je morao? šta je želeo da postigne? znog čega? zašto to, a ne nešto drugo? zašto nešto drugo? čemu potreba za tako nečim?
da li se on ponosi time što je drugačiji. jedan miš? što on svira harmoniku na ulici, i hladno je, i ljudi prolaze i nemaju nameru da mu udele malo para. i oni koji to urade, samo u prolazu ostave sitniš i produže dalje. retki su oni koji zapravo ostanu da slušaju njega kako svira, oni koji zapravo žele da vide šta on ima da im ponudi, kojima je stalo i da ga ispoštuju kao ljudsko biće, a ne samo kao nekoga ko nešto moli, kao psa koji cvili za već oglođanom koskom. razumeš?
i arzmišljao sam, ali ne umem. pokušavam, ali svakim slovom sve više zapadam u zapetljane čvorove misli. i želim da kažem, ali ne umem. znaš, možda sam tek juče, u subotu, shvatio kako sam i ja jedan od njih. naravno, ne direktno, ali, kao da smo povezani istim tuđim pogledima. da li si razmišljala, ili možda znaš već, šta oni koriste kako bi očistili ono o čemu smo toliko besmisleno pričali. o onome što ja često pominjem iz meni nepoznatih razloga? šta oni koriste? seno? ne. ne ćelim to da pišem. znaš li kako sam se čudno osećao kada sam došao kući. legao sam u krevet, umoran, i nisam mogao da zaspim. a ljudi ne razumeju. jednostavno im nije jasno. i više ih interesuje zbog čega ja to radim nego ono što zapravo radim. uglavnom ih interesuje motiv. kao kad prolaze pored našeg harmonikaša i dobace mu kovanicu. njih nije briga šta on svira. krajnji cilj je da to radi u nadi da će nešto zaraditi, i oni mu daj pare i odlaze, i tako mu pljunuvši u facu ga ostavljaju da se jede u sebi. ovome fali forma. nije osmišljeno kako terba. počeo sam sa jednom idejom, ali sam ubrzo prešao na drugu, ali to i jeste ono što treba da bude, zar ne? to je ono što treba da uradim. ovo je deo mene trenutno. sada je 1,11am.
ljudi su ljudi. i harmonikaš, pored svega ostalog, ipak želi samo pare. teško je govoriti o nekom umetničkom naboju čoveka koji je u obavezi da dođe sa veknom hleba svojoj porodici sledećeg jutra. teško je govoriti o želji koja mora da bude sekundarna, zato što je preživljavanje uvek na prvom mestu. crne ovce su crne zato što su tako rođene. i one su ovce. i crna ovca je ista ko i bela. ali je crna. a sve ostale su bele. i da je bela niko je ne bi ni primećivao. bila bi samo još jedna bela, ali u stadu, uvek neko kaže:"one je crna ovca!" a potpuno nepravedno. od crne ovce se u startu očekuje da bude posebna, kao da je vuna čini drugačijom od ostalih. a šta radi crna ovca? pase travu. a opet je zanimljivija od ostalih belih koje isto pasu travu. i više ni sam nisam siguran ko sam ja, pošto mu je prilično teško da se izrazim. ne čitam dovoljno knjiga. koristim se prostim jezikom. neću reći feces ili fekalija. a nervira me što nisam sposoban da sve prikažem kako želim. a želim da prikažem kako treba. frka.
jedan miš, crna ovca, marko, ista stvar. stalno nešto pokušavam, i uvek mislim kako sve treba i zbog koga i zbog čega, a onda vidim da je samo cilj bitan. recimo primer: potrošim 3 dana da napravim baš lepu tortu, sa za ljude, prelepim šarama čudima, šlagom. sa nekim svećicama i nije bitno sa čim, shvataš poentu, i svi će reći:"JAO KAKO JE LEPA!" a onda će je pojesti i neće je biti. i biće bitna samo torta u stomacima. nikome zapravo nije stalo da samog izgleda torte. svi su došli da je pojedu? da li me razumeš? mislim da i dalje sam sebe razuimem. mislim.
i cela poenta koju oni, oni o kojima govorim, on o kome pišem. cela fora je u kontriranju. možeš li da zamisliš celokupnu njihovu zajednicuu, koja eli isto, i ne želi ništa novo? ja mogu. ja mislim da je i cela poenta i razlog zbog kojeg oni i dalje rade to što rade upravo primer torte. reimo, oni rteba da obrade neku zemlju kako bi posejali nešto što će da izraste i donese im hranu ili nešto što će im koristiti. to mogu da urade na njihov, ili na lakši način. oni će ga raditi na njihov način baš zbog samog procesa dobijanja rezultata. nije im bitan samo cilj. bitan im je i proces. oni to tako rade. ali, treba znati granicu. sigurno je to sad postalo toliko marketinško proseravanje da ni ne smem da pomislim...
ja nisam kao oni. ne želim da budem. u krajnjem slučaju, siguran sam da moj cilj, ono na kraju, neće biti isto kao nešto njihovo. imam druge želje.
bilo mi je izuzetno drago ne jedenje eklera sa tobom, i moram da priznam da sam prilično zadovoljan.
amiš.

Tuesday 6 November 2007

pomoć

ljudima je u prirodi da traže prijatelje. u prirodi im je da im je prijatnokada pored sebe imaju nekoga. bilo koga. urođeni strah od samoće uvek je prisutan. sad, kod nekih manje, kod nekih više izraženo, ali strah od samoće svi mi imamo. zamisli, čitav život provesti sam, bez ikoga. ako bih tako završio, verovatno bih društvo tražio po nekim prodavnicama, pričao sa prodavcima čisto radi priče, zato što ne bih imao sa kim. a i šta će mi priča? pa mislim da mi treba. ili će mi trebati barem.

recimo. ovde ja pričam sam sa sobom. isto to radim i svakim sekundom dok smišljan šta ovde da napišem. nije li to duplo obraćanje sammom sebi? šta ja tačno želim da postignem ovim?
činjenica da ne znam šta ću sledeće napisati je super, ali opet, činjenica je da je to što ne znam da ću napisati već prošlo par krugova u mom mozgu i unutrašnji marko 1 je to već rekao unutrašnjem marku 2, koji je preneo dalje unutrašnjem marku 3. koliko je verodostojna originalna misao? koliko puta ja obrnem istu stvar u glavi pre nego što mi izađe kroz usta ili prste?
mnogo. ali to se dešava izuzetno brzo ako vreme posmatramo u nekim recimo sekundama.

samoća.
biti sam je paradoks.
svi smo mi sami. a opet nikada nisamo sasvim.
retki su oni koji imajui više ličnosti u jednoj glavi, a i to je diskutabilno, pošto je ta druga osoba možda samo čist plod imaginacije.

kad smo kod toga. imaginary friends. nikada nisam imao jednog, ali pretppostavljam da ih je većina usamljene i one manje usamljene dece imalo. ja sam oduvek imao brata, tako da nikada nisam bio apsolutno usamljen. ali, generalno, bio sam veoma povučeno i stidljivo dete.

nisam siguran da li sam zbog stida počeo da volim samoću, ili se stid pojavio sa mojom otuđenošću od okoline. naravno da nisam bio neki skroz čudak, igrao sam se ja sa drugarima na ulici, igrao sam neke glupe sportove kojima i dan danas ne vidim svrhu. igrao sam se sa ostalom decom, ali, glupo mi je da to kažem, ali, nikada ih zapravo nisam razumeo. vremenom se broj prijatelja, drugova, poznanika, kako god, povećavao, i moj stepen razumevanja, kao i moć uklapanja u sredinu, ali i dalje nekako mi je sve čudno i strano. nikada nisam odbacio činjenicu da svima sve deluje strano, ali, primećivao sam da sam ja uvek delovao drugačije. u negativnom smislu.

samoća. kako god sve bilo, na kraju uvek ostanemo sami. imali hiljadu lica, osmeha, pogleda pored nas, opet, smo sami.

a želja je prevelika, želja je izvan nadležnosti razuma. to je nagon. naravno da razumom odbijamo neke ljude ili bla, ali u mislima nam se stalno mota neko, nešto. uvek iznad nas lebdi neka nada, mogućnost ili želja za nekim, barem razgovorom, barem blizini.

marko, kasniš. ustani, stavi tačku. ovo je nedovršen tekst i nedovršena misao. zapravo samo je načeta, i sve što sam želeo da kažem nisam stigao. neću ovo nastavljati.

Wednesday 31 October 2007

gaaa

-proklete tapete. ko još voli tapete? dođavola sa njima!

kroz zube je mumlao navlačeći pocepanu trenerku i spremajući se za skidanje starih, odavno pocepanih tapeta u svojoj sobi.

ZUM!

skinuo je papirno sranje sa jednog dela zida. nikada ranije nije imao iskustva u uklanjanju ovakvog tipa obloga, ali je smatrao da ne može biti teško. ipak je to samo nalepljeno preko zida.

ZUM!

još jedan komad je pao na pod. sada nepravilno pocepan, jedan dobar deo ostao je prilepljen za zid koji je inače očajno izgledao. nije pretpostavljao da je lepak tako snažan.

-a i ja sam budala. pa kakav bi bio nego snažan? sigurno nije lepljeno da otpadne za par dana. jebene tapete stoje u sobi od kad znam za sebe. jebene dečije tapete, ne dečije, bebeće.

medvedići i neki polumeseci, zvezdice, magični štapići, jedan set fluorescentnih plastičnih zvezdica i kometa izlepljen sa njegove desne strane. setio se kada ih je lepio. raspravljao se sa bratom koliko komada ko dobija. tvrdio je da on trba da dobije višr, pošto je stariji, a brat je plakao zbog beravnopravne podele. vešto se izvukao iz problema tako što je bratu uvalio nekoliko većih kometa, a za sebe prigrabio gomilu zvezdica. setio se i kako je odmah posle toga otvorio neku veliku knjigu, gde je između ostalog bilo objašnjeno kretanje meseca u odnosu na zemlju i gde su bila nacrtana neka bitna sazvežđa. pokušao je da istovetno sazvežđe iz knjige, prebaci na sopstveni zid, ali se prevario na jednom mestu i odustao. ostatak zvezdica zalepio je nervozno i nasumično.

ZUM! ZUM! ZUM!

froncle tapeta visile su na sve strane, oguljen kreč i zaostali komadići ulepljenog materijala nervirali su ga.

ZUM!

- FILIPE! - prodrala se njegova majka sa vrata od sobe. - da li si ti normalan? šta radiš to? juče farmerke, danas zid,šta pokušavaš da uradiš? šta sad da radimo? ovo sad mora da se kreči!

- ovo je moja soba. moja. imam pravo da je sređujem kako ja hoću!
- dokle god si u ovoj kući, dok god ne budeš imao 18 godina možeš da se pozdraviš sa takvom slobodom. živimo zajedno i neka pravila se moraju poštovati. jednostavno moraju.
- e idem ja. - proškripa kroz zube, zgrabio je farmerke, koje je dan ranije bacio na ulicu i čekao da preko njih pređe 42 automobila.
zalupio je vrata sa sobom i u hodniku zgrade krenuo da ih navlači.
- jebene tapete. koji kurac sam ih cepao uopšte kad mora da mi sere za svaku jebenu stvar...
vremešna komšinica prolazila je pored i uhvatila ga polu golog kako izgovara 5 psovki u sekundi.
- dobar dan, Filipe...
- koji kurac!

zabezeknuta gospođa posmatrala ga je kako silazi niz steenice, uzimajući par trenutaka da se povrati iz šoka, a onda je i sama nastavila svojim poslom.

- kurva prokleta, šta mi se javlja koji moj? matora baba smrdljiva...

izašavši iz zgrade, ugleda druga. doviknu mu, i zajedno odšetaše negde tamo...

Saturday 27 October 2007

kuda i odakle?

blagi šum vetra dolazio je iz daljine. sedeo je na klupi i posmatrao svoje ispucale cipele. sivo nebo, suvo polje iza njega. on sam, jedna klupa, ledeni vazduh. prešao je prilično kilometara. cipele su baš ispucale. sedeo je sada već duže vreme. kosa mu je upadala u oči, nije je sklanjao, samo je žmirkao. ruke su bile u džepovima. bolele su ga noge.
poželeo je da pogleda oko sebe, ali je unapred znao da nema ničega. nepregledne goleti bile su na sve strane, jedan put, zemljani, i klupa na kojoj je sedeo. nije se ni sećao kada je krenuo, nije ni pokušao da se seti, zapravo, retko je i mislio o samom uzroku kretanja. bolele su ga noge.
ledeni vetar probijao je njegovu jeftinu jaknu. trebalo bi da krene.
još malo.
vreme je prolazilo sporo. nije bio siguran da li je želeo da mu sekunde traju ili da se gube u svojoj monotonoj sigurnosti. sve su samo sekunde. sekunde su ono čega se sećao, što je mogao da uhvati, što je ostajalo, sekunde.
podigao je glavu. prašnjava kosa letela je na sve strane, prošao je rukom preko nje u pokupaju da je namesti. bez većeg uspeha. ustao je, polako, nesigurno. vetar mu je duvao svom snagom u lice. okrenuo se. put je vodio nekuda. to je sigurno. poželeo je da tako okrenut produži dalje, ali to bi bilo samo vraćanje nazad. nazad? nije znao gde je to nazad bilo. znao je samo da je odatle došao, i da bi trebalo da produži tamo gde treba da stigne. okrenuo se. pogledao levo. suve oranice i neko drveće u daljini. desno je bila poljana suve trave. u nju je gledao dok je sedeo na klupi. jedno drvo bilo je tamo, ne tako daleko. usamljeno, veliko, kao bedem. sekunde su prolazile. vreme je bilo njegov prijatelj. nije mu pomagalo, ali je barem uvek bilo tu. znao je da nije sam. ako je nešto sigurno, siguran je kraj, a taj kraj je samo pitanje vremena. osetio je potrebu da ode do drveta. onda je zakoračio. imao je dalek put pred sobom. nije video odredište, ali trebalo bi da je negde tamo. verovatno će ga prepoznati kada na njega bude naišao. kada bi samo vetar duvao u suprotnom pravcu. kada bi se malo utišao. kada bi ga ostavio na miru. skoro da je skroz zatvorio kapke na sasušenim očima i polako krenuo dalje. Noge su ga bolele. cipelama je gazio i mrvio džombastu suvu zemlju pod nogama. povio je glavu pod gospodinom koji nije prestajao. skupio se, zgrbio i što je bolje mogao koračao u nepoznato.


u daljini ugledao je konturu koja bi mogla biti čovek. odavno nije sreo nikoga. ispred bilo je raskršće. jedan putokaz, drveni, bez ikakvog teksta. kontura je sada već sigurno bila čovek. tačnije žena, ili muškarac sa veoma dugom kosom. žena. imala je crni kaput i veliki šal koji je obavila preko lica. vetar je svom silinom duvao suprotno od smera njenog kretanja da mu je bilo veoma čudno kako je i njemu vetar duvao u lice a bio je okrenut prema njoj. sačekao je. kako je kročila na raskrnicu vetar je stao. pogledi su im se na trnutak sreli i brzo razišli.
- vetar je stao. - rekla je.
- da. - odgovorio je.
stajali su blizu jedno drugog. prijalo im je odsustvo tog veoma dosadnog gospodina. gledali su u zemlji. izvadila je ruke iz džepova. imala je divne crvene kožne rukavice. onda je pogeldao u svoje pletene, sa odsečenim prstima, već ućebale i prljave. ona je gledala čas levo, čas desno, tražeći neki znak, tumačila putokaz. bilo mu je neprijatno. vetar je stao kada je ona došla. fino je. ali zbog čega ništa ne progovara. trebalo bi nešto da kaže. šta? lomio je prste na rukama. pogledao je krajičkom oka. nije ga videla. zakašljao se, time je skrenuo pažnju na sebe. okrenula se. rešen da joj kaže nešto, bilo šta, progovorio je:
- grozno vreme. - skrećući pogled prema nebu.
- da. - tužno je odgovorila mahinalno podižući glavu da vidi šta to on gleda.
- gde si krenula? - promuca.
- pa... tamo. - pokazujući kažiprstom desne ruke prema jednom od puteva. - ti?
- ja idem ovamo. - pokazujući na drugu stranu.
- imaš nekoga tamo? kod koga ideš? - brzo i tiho ga upita.
- nemam. nemam nikoga. - uperivši glavu u zemlju.

kožnim čizmicama premeštala je prašinu i crtala krugove na putu. on je posmatrao u krugove i znojio se. vratila je ruke u džepove i pogledala ga. mučno je napravila blagi smešak i rekla da bi trebala da krene.
- naravno, naravno, i ja isto moram. već sam izgubio isuviše vremena. - smotano i tužno joj odgovori.
- pa, bilo mi je drago da smo se upoznali, doviđenja! - reče.
- da, doviđenja.

ona produži dalje svojim putem, a on je i dalje stajao, posmatrajuću svoje cipele. onda naglo podiže glavu i povika:
- da li znaš odakle si krenula?

zastala je, sporo se okrenula i gotovo plačnim glasom rekla:
- NE! A ti?
- NI JA!

produžila je dalje, pod silovitim naletima vetra koji su joj mrsili dugu tamnu kosu i ledili žile.
on je posmatrao još nekoliko trenutaka i produžio svojim putem, i sam se suprotstavljajući tom oholom gospodinu koji je, izgleda, bio jednako neprijatan svima.
dve senke koračale su jedna od druge, iza sebe ostavljajući samo prošlost.

Thursday 25 October 2007

worth the effort

Ležiš na mom krevetu? Zašto? Mislio sam da si otišla. Ne? Pa dobro, ne smeta mi, samo sam mislio da ste otišli zajedno.
Znaš, pre neki dan, zaboravio sam da ti kažem, pre neki dan sam te se setio u tramvaju. Jel se sećaš prošlog leta kako si se ljuljala na onoj stolici na terasi iznad plaže? Znaš? Pa ono veče, kad sam se ja zagrcnuo u sred priče, a ti se zasmejala i pala sa terase u blato? Sećaš se?
E, i tako sam se lepo nasmejao na sred punog tramvaja. Ma daj, kakve veze ima što si ispala glupa, smotana... Baš nisi, baš je bilo nekako iskreno. Dobro, neću.
Molim? Ne, reci mi, reci mi molim te. A gde je on otišao? Zašto? Vas dvoje? E, stvarno ne želim da pričam o tome.
Jel si razmišljala nekada o nama? Kako šta o nama? Pa, vidi, znaš, poznajemo se evo već dosta dugo, 4-5 godina, i za to vreme nikada nismo vodili neki ozbiljan razgovor. Kako misliš to? Šta da pojasnim? Pa, hoću da kažem, znamo se dosta dugo, a zapravo nikada nismo razgovarali. Samo ti i ja, nikada nismo pričali o problemima, o željama, o nečemu što nisu zajednička sećanja ili neki planovi ili nešto što se desilo nekome ili što smo gledali na tv-u, ili možda ako smo neku knjigu prepričafvali, ili film... Ali nikada nismo pričali, baš pričali. Molim? Sad? Pa zar ne misliš da je malo glupo da sad pričamo o tako nečemu o čemu nismo do sada? Mislim da neću moći, nekako mi se čini kao da je isuviše usiljen, kao da hoćeš da ga "obavimo". Pa dobro, hajde, hajde ti počni...

---

Hajde, pokušaću...
Znaš zbog čega nas dvoje nismo nikada razgovarali? Sami, vodili pravi razgovor? Znaš zašto? Kako si samo blentav trenutno... Hoćeš da ti kažem šta sam radila na tvom krevetu pre nego što si ušao? Mirisala sam ga, nabila sam lice u tvoj jastuk i pokušavala da osetim svaki trag tebe. Nemoj tako da me gledaš. Želeo si otvoren razgovor. Evo, otvaram ti se. Jel znaš ti da sam ja sa njim samo da bih bila blizu tebe? Odavno je umrlo sve što je moglo biti među nama. A ti si uvek bio tu, uvek tu da me braniš kada ostali krenu da me zezaju, kada ispadnem glupa, kada ispadnem trapava, ti si jedini bio taj koji se nikada nije iskreno smejao, jedini koji je osmeh nabacivao samo ztbog drugih, i uvek si se nadao da ću ja primetiti, i svaki put si mislio da nisam, a veruj mi, jesam. I kada sam ovde, kada je on tu...

---


STANI! NE! Ovo je pogrešno, nisam ovo želeo. Sve je bilo dobro, sve je bilo dobro, razumi me, jednostavno ne mogu to da slušam. Nazovi me kako hoćeš, ali ja to njemu ne mogu da uradim. Zvučim kao neki lik iz latino sapunice, ali stvarno ne mogu da te slušam. Govoriš mi kao da sam blesav, kao da ne znam, kao da ne vidim. ZNAM, razumeš li, ja znam. A šta da radim? Izgleda da su nam suđeni plitki razgovori... Oprosti, moram da idem...

---

Dobro, idi! Pričaćemo ponovo na ovu temu za jedno 4-5 godina, možda se nešto promeni... Budalo!

Sunday 21 October 2007

mr smarač

- izvinite, rekli ste da je počelopre svitanja...
- da, lagao sam!
- pa zar nije došlo vreme da se završava?
- tek je počelo!
- ...ali rekli ste...
- LAGAO SAM!
- ali...
- dosta! ćuti. gledaj. nastavlja se.
-----

mislio sam o poreklu žaba. govorio, a žuljevi na prstima pokazivali drugačije. krajnje nezadovoljno odnosio sam se prema svojoj odeći, sve dok nisam ponovo prestao da mislim na reprezentativnost i ta sranja.
hladnoća ume da bude baš neprijatna. stotine pokušaja koje nabacujem na leđa ne pomažu, niti doprinose nekom konačnom preokretu fizičke agresije nad mojim mislima. a ti? šta si ti radio? igrao fudbal? žvakao žvaku dok si posmatrao ptice selice, čiji je prirodni kompas poremećen zbog promenjenih naelektrisanja zemljinih polova, pa lete na severe-zapad, umesto na jug. dokle više?

razumem ja sve to, ali ko preduzima bilo šta? znam, svi treba malo, pa će onda sve kao da bude... budalo.

i da, a gusenice, i papirni avioni, i šarenilo koje se u vidu zraka prelama nebom, halucinacija koja je toliko stvarna da oči nisu u stanju da prepoznaju razliku. mogućnost letenja bez pomeranja, ili promene oblika usled pada kiše, rekreativnog razmišljanja na klupi pored neke balege, sveže. posmatranje procesa raspadanja iste, usled rađanja života miliona drugih potpuno drugačijih, a opet toliko povezanih.... leopard je životinja koja se mnogo ređe pominje od lava ili tigra... isus je toliko često ime. adolf je nepravedno izbačeno iz upotrebe... samo zbog prevelike važnosti koja je pridata tom imenu. zbog čega ima toliko puno isusa na planeti a tako malo adolfa? zbog čega ime povezivati sa delima? ko uopšte i zna šta je taj isus radio?

čestitka je toliko retka stvar u poslednje vreme. sms, email, poserem se. hoću jebeno pismo.

deset karata u špilu nije dovoljno ni za jednu igru. verovatno bi mi i tih 10 bilo dovoljno da već nešto smislim. a ti? gde si ti? šta si ti radila ovih dana? maštala o dijagonalnim skokovima, raketnom gorivu i jajastim plafonjerama. razmišljala o nastanku hlorofila i opuštala se uz zvuke uvek prisutnih vrabaca. čučala pored klupe, samo zato što ti je glupo da sedneš. možda neka baka naiđe. ako ne sediš, sešće, ako sediš, moraćeš da ustaneš, pošto ako ne ustaneš sraće ti kako si nevaspitana pa ćeš da se iznerviraš, a ako ustaneš pizdićeš zato što si tek sela... likovala si pored trafike zato što je baš tebe poprskao autobus koji je prošao kroz baru, baš tebe, a ne neke tamo druge...
šta radiš, šta si smislila? a ti? ti i dalje samo igraš fudbal? ne igraš? sad gledaš? a posle? posle ćeš opet da igraš? a ti? još uvek nisi skislila ništa što bi mogla sa ponosom da kažeš, a da budeš sigurna da ćeš moći da budeš shvaćena. da će to nešto bti na vreme, ni prerano ni prekasno za tuđe mozgove koji to isto moraju prihvatiti...

patke koje kljucaju semenke za ptice, verovatno kad tad moraju poleteti...

oh, gospodine mr smaraču, hoćete llli završiti više?

ne? šteta, čuo sam da se ranije gase svetla danas? juče ste skitali? sram vas bilo! prekinite sa upotrebo tih odvratnih sivih ćelija, ničemu ne doprinosite!

ali baš se lepo osećam!

to mene, uopšte, ali uopšte ne zanima. doviđenja mr smaraču...

Friday 19 October 2007

crnilo

fizičko iživljavanje došlo mi je glave. ponovo. ne osećam noge. bolestan sam. glup. smaram.

rekao je da ne želi u bioskop.

jedna kašičica sirupa biće dovoljna. svi problemi biće rešeni.
---
-Miloše Osam Ultra! pristupi...
osmica se gega i prilazi mi pospanim pogledom
-e,ćao ultralikse, daj da ne dužimo ovo smaranje, šta misliš da upališ mašinu, čisto da se zagreje...
-da, dobro.
-e, Miloše! STANI!
-molim?
-isprazni džepove.
-dobro gazda zlombulo.
-baci to sranje jebote, prži ti mozak... baci ga ovde, tako, ajde sad idi pokreni potrebne mehanizme, treba da idem, hladi mi se ručak kod kuće...
... MILOŠE! jel gotovo?
-da šefe.
-spusti polugu, pokreni snove
-razumem
-sačekaj par minuta, za svaki slučaj... ja moram da idem sad, ajde srećno!
-doviđenja.
------

crnilo.

šššššššššššššššš

Friday 5 October 2007

grok blabla

ko?
ležiš na podu? ostavila si hranu na stolu?
kada si rekla da vreme ne postoji, na šta si tačno mislila?
zbog čega ćutiš?

kada si poslednji put izašla napolje? pogledaj me! ustani, bori se, jebote!

ne želiš da pričaš?
-----------------

i sedim ja tako sam, gledam tv, i dođe trevor i kaže da idemo u neki kao klub, a ja ono, kao, glupo je, ali ajde, može, nisam odavno. i kao gde? a onpriča kako se otvara neki novi, skroz fensi kao, biće ona trendi muzika, biće puno, ajde, i to da vidim, ali ipak kažem kako će biti neprijatna gužva i sve to, a on isto, kao, pa da, hoće, ali ima on vezu pa će da nam sredi barski sto. i onda zove, a mene zove jedan drug i kaže kako i on ide sa nama i vodi sa sobom još par nekih nemam pojma koga, i mi dobijamo sto, ali saznajemo da je toliko karata prodato da neće imati mesta za sve... ostajemo kod kuće i gledamo tv. trevor se posvađao nešto sa ženom, oko klinaca, i hoće da spava kod mene. ja mu kažem da ide u moju staru sobu, a ja ću na bračnom, od roditelja... a on tom trenutku hara po mom frižideru, proždire sve što je sveže... ne želi on u moju sobu, hoće on na veliki krevet, kao mnogo mu je mala ona soba... ja kažem kako može i ovde, u dnevnoj, tu sam ja spavao celo leto pošto je tu klima. ne, on hoće tamo, E NEĆE! u sopstvenom stanu ja da spavam u dnevnoj sobi, ne može!
ali on je već legao tamo, rvemo se, izbacujem ga iz sobe i zaključavam vrata, on psuje i leže na trosed kod televizora.
negde oko 4-5 ujutru mi lupa na vrtata i kaže kako se ukočio.
onda ga čujem kako otavra frižider.

ujutru, sedimo za stolom, pijemo kafu, sve je pojeo, nema doručka. on odlazi da kpi neko pecivo, žena ga zove i on se vraća kući, javlja mi se tek posle sat vremena da kaže kako je zaboravio da mi donese pogačice... u redu, nije bitno.

---------------------

- hahaha, ti mene pobedio? čekaj, čekaj, poslednji put, koliko je bilo? 6-0?
-6-1
-u 6-1 ajde dobro, jednom si me pobedio... bravo, opet si puk'o k'o zvečka...
-pa poedio sam jednom.
-da, da, bravo bravo... u svemu te perem.
-a u amerima juče? bila ti je frka.
-frka?, e slušaj, on meni kaže kako je bila frka,ej, pobedio sam ga 21-0 prvu...
-izgubio si drugu, bilo gusto, treću na razliku...
-da, ali pobeda je pobeda...
-dobro.
-pa jeste, a posle pikado, jao pa sakrij se beži tamo molim te... u svemu sam bolji
-u svemu?
-u svemu
-a u kartingu?
-ahaha e slušaj išli nas dvojica na karting, i on je bio od mene brži znaš koliko, jednu onu milisekundu, za 0,001, to je milisekunda? e za toliko je bio brži-
-pa da, ali pobeda je pobeda?(ceri se)
-dobro ajde, pobedio si za delić sekunde u kartingu... bolji si u kartingu!
-čekaj, ne za delić sekunde, ja sam bio prvi, a ti si bio šta? šta si ti mogao da budeš ako sam ja prvi?
-drugi.
-da, da, drugi... to sam hteo da čujem...
-jao, ajde, ajde ustani idemo na stoni tenis, hajde, sad se pokaži...
-ok, vidiš, nisam se prejedao, nisam pio, pa posle da mi kažeš kako se žalim na ovo ono...
-uper. idemo... ja sam bre najbolji u svemu...

Tuesday 2 October 2007

kikes

možda je trebalo da pišem o nečemu drugom ali sada želim da pišem samo ovo

tuga.
ne tuga, nego, nezadovoljstvo.
znaš kad si svestan nečega, a to isto odbijaš?
znaš onda kad moraš da povrediš, a sama pomisao da ćeš svesno nekoga povrediti izaziva fizičku mučninu?
emotivni raspad, pocepaću mozak na 2 hemisfere i samleti ih u blenderu!

tuga je glupa reč.
nikada nisam tugovao...
moje dupe nisam, govorim sebi da ne znam šta je to, a sigurno znam, ai i sam znam da sam više puta.

ili jesam li?
nervira me što sam glupi zatucani balkanac.
a šta da radim kad jesam. budala.
samo budala može da bude svesna nečega pogrešnog i da, opet, svesno deluje suprotno.

nervira me što ne prepoznajem, nerivira me što ne vidim, nervira me što se kriju... kako da vidim ako se kriju?

jebeni jebeni osećaj.
zbog čega ja razmišljam o ovome?

znaš kada ništa ne zunaš? znaš ono kada sve znaš i onda ti je još gore nego kad ne znaš?

znaš onda kada ako ne povrediš, tu osobu apsolutno zabole treger za tebe, a ako to uradiš onda ti se popne na glavu i sere i neprijatno te ubija, a ti umireš unutra iako ti do dotične nije stalo ama baš verovatno ni malo?

znaš?
znaš, verovatno.

zbog čega trpim ljude do kojih mi nije stalo, zbog čega pazim da ne povredim ljude koji su mi neprijatni, odvratni.

zbog čega nesvesno povređujem drage osobe, ali kada to shvatim uvek je kasno?

zašto? jel znaš?

ja nisam čovek. samo imam ljudske osobine koje ne umem da koristim kako treba.

poješću jedan snikers.
izaćiću napolje da kupim i pojedem jedan snikers... ili dva!

Monday 24 September 2007

moj film iz aprila

konačno sam okačio film(onaj o kome je bilo reči na blogu u aprilu) na youtube
dakle,

devojčica koja je postala dosadna

- verzija koja je lepa za gledanje

- verzija čisto da se čije zvuk i malo nešto vidi(4mb) - za one sa sporijim internetom

(klikknite na neku od verzija, nešto mi je sve isto, neće da pokaže da su linkovi)

glumi: Milica Budimir
montaža: Jelena Marković
ostale gluposti: Marko Radojković

kako vam se čini? budite iskreni...
evo za download 40mb... nije neka slika ali ok...
http://www.mediafire.com/?10ctyvongbm

P.S. ako sam pomešao verzije, lako će se prepoznati... ova jedna se mnogo brže učitava...

evo oficijelnih postera za premijeru filma... kliknite na sliku da je uvećate(brzo se učitava)

Sunday 23 September 2007

opijajte se

marko, vrati se bodleru na trenutak

opijajte se

treba uvek opijen biti. sve je u tome: to je jedino pitanje. da ne biste osećali užasno breme Vremena koje vam tišti ramena i koje vas povija ka zemlji, treba da se opijate bez predaha. Ali čime? vinom, poezijom ili vrlinom, po vašoj želji. ali opijajte se. A ako se probudite, na stepeništu neke palate, na zelenoj travi jarka, u sumornoj osami vaše sobe, a pijanstvo je popustilo ili nestalo, pitajte vetar, talas, zvezdu, pticu, sat, pitajte sve što se miče, sve što uzdiše, sve što kruži, sve što peva, sve što govori, pitajte koliko je sati; a vetar, talas, zvezda, ptica, sat, odgovoriće vam: "vreme je da se opijete! da ne biste bili robovi mučeni Vremenom, opijajte se! vinom, poezijom ili vrlinom, po vašoj želji".


koliko ja samo ovo volim, koliko se puta vraćam ovome, koliko je meni dobro, a opet, tako je sirovo, tako nesavršeno, tako puno neke "nedoteranosti" i to je ono što mi se najviše dopada. dobro je zato što je dobro, takvo kakvo je, i ostaće takvo, i biće dobro, i u svoj svojoj očiglednoj nesavršenosti, biće najveće, biće svoje, biće najbolje, biće SAVRŠENO.

ovo gore, ovaj bodlerov tekst, obožavam već 4 godine, i u velikoj meri me određuje, na potpuno moj način. odavno je već sve to postalo deo mene.

Wednesday 5 September 2007

90stepeni

"Pere Ubu is mainstream rock. Justin Timberlake is weird experimental music. Robbie Williams is avant-garde. Britney Spears is constantly coming up with something new and innovative. Pere Ubu does the same old thing. "New" is a trap and a scam to dupe student-types and other naive people." - David Thomas.*


*pere ubu je muzički bend, dejvid tomas je osnivač i frontmen


šta je na kraju krajeva normalno i ko normalnosti teži uopšte? koje su beneficije normalnih ljudi? da li na ove nenormalne gravitacija drugačije deluje pa su ispali ovako debilni? ko kome daje za pravo da govori o normalnosti ovog drugog?

zbog čega ljudi konstantno povređuju jedni druge? kakve su to osobe koje mogu kao divlje zveri da napadnu bilo koga i da grizu, i ne puštaju? i opet, kakve su to osobe koje su toliko sigurne u sebe i u svoje postupke? kako se ne plaše da možda, ali samo možda, postoji neka tamo zaboravljena šansa da nisu u pravu?

svesni su? pa šta ako pogreše? ništ, pogrešili su...
NIŠTA???!!!???

a šta je sa osobom koju su povredili? šta sa njom?
isto ništa? jel tako?

kako je ljudski čopor odvratna stvar, kako mi se gadi kolektivna pravda, kako mrzim ljudski rod trenutno više nego ikada... ko određuje unapred "važnost" onoga zbog čega deluje i kako određuje stepen agresivnosti kojim će da reaguje?

zbog čega masa uvek zauzima "difolt" odbrambeni stav? zbog čega ljudi misle da stalno neko hoće da im naudi?

ja mislim da trenutnmo možda znam zašto. zato što su i sami u svom tom odbrambenom stavu skroz negativni, svako gleda ... pserem se na čitav ljudski rod koji je otišao u kolektivni kurac!

ko je normalan? JA SAM NORMALAN! PROKUVAO SAM NA OVIH JEBENIH 90STEPENI!!!

Wednesday 29 August 2007

ideje za kratke price

jedna od mogucih kratkih pricha:

pocetak:

Dobar dan, jel slobodno unutra?
Da, da, izvolite slobodno.
A mlada dama vam je supruga?
Ne, ne poznajem je, samo sedimo zajedno u kupeu…
Lepa je… a vi ne ulazite?
Sad ću ja još malo, samo da popušim do kraja… nisam želeo da zadimim unutra…
Naravno, naravno…pa… odoh ja da ostavim kofere, da se smestim…
Da, da… evo otvroriću vam vrata, dosta kofera nosite…
Pa znate kako je… svakome pomalo pa… šta da se radi…
Da, da… izvolite, prijatno, sad ću ja još malo da vam se pridružim.
Naravno, hvala vam.
Ma nema problema.
Hvala još jednom.

Dobar dan gospođo.
Gospođica… dobar dan.
Gospođica? Nisam verovao da tako lepo dama nije udata.
E pa nisam. Još sam mlada.
Da, vidim, ali ste takođe i prelepi…
Molim vas, prestanite. Ne poznajemo se i ne priliče nam ovakvi razgovori.
Samo sam želeo da vam kažem šta mislim o vama… da vam malo udovoljim…
E pa ako bi da mi udovoljite, mogli bi da mi kažete koliko ima sati.
Šta? Koliko je sati?
Da… ako nije problem…
Ne, ne, oprostite, naravno…
Pa, koliko?
Molim?
Pa sati… koliko je… zaboravila sam sat, znate…
Da, da, ja sam skroz pobelesavio, imate tako magičan pogled, nisam vas ni čuo prvi put koliko ste me opčinili.
He, hehe, pa hvala, lepo od vas…
Ma nema na čemu, samo govorim istinu, nema potreba da se zahvaljujete…
Ne, zaista, oprostite, od kad ste ušli mi delite komplimente a ja se samo durim… oprostite, niste to zaslužili.
Molim vas, molim vas, nemojte mi se izvinjavati, ja sam od početka znao da vi ne mislite ozbiljno.
Stvarno? Pa vi izgleda svašta znate?
Pa da, znate, ja odmah osetim kada je osoba prijatna i nesposobna za zlo.
Ma nemojte!
Da, ja to jednostavno osetim tu, odmah pored srca, neka žila mi zaigra, odmah znam da ste osoba nesposobna za mržnju…
Ja? Pa…
Zarumenili ste se?
Ja? Nisam, zašto bih? Lupate gluposti!
Pa pogledajte se u ogledalo, uverite se sami.
Vidite?
Jao, stavrno jesam malko…
Dopadam vam se pa vam je drago što se i vi dopadate meni… zato ste pocrveneli.
Gluposti! Zašto biste se vi meni dopali? Pa tek ste ušli u kupe, ne znam ništa o vama. Ja ne sudim o ljudima tako brzo…
Ali ipak ste pocrveneli… sigurno to nije bilo zbog onog tipa tamo…
Ne morate mi persirati…
Ne moraš ni ti meni. Osećam se kao neki deda.
Pa i nisi daleko…
Haha, šališ se? Pa nisam mnogo stariji od tebe… rekao bih par godina…
Koješta! To kažeš samo da bi mi saznao godine!
Ja? Ma jok! Kao da me zanima. Tebe u stvari zanima koliko ja imam godina, pa si razmišljala da mi kažeš, pa bih onda ja tebi rekao, ali si se predomislila zato što misliš…
Molim? Pa da me zanima koliko imaš godina pitala bih te!
Hoćeš da kažeš da te ne zanima?
Šta? Koliko imaš godina?
Da.
Zašto bi me to zanimalo?
Pa ne znam. Ali očigledno je da te zanima…
Pa baš me ne zanima!
Baš?
Baš!
24.
Molim?
Imam 24 godine…
Stvarno?
Da. Što mislila si da sam mlađi?
Ne, izgledaš starije…
Hehe, znači pogodio sam da sam svega par godina stariji…
Ništa ti nisi pogodio znaš! Mnogo se foliraš, misliš da si faca…
Pa… ništa ja ne mislim, samo sam te video i pomislio kako bi bilo lepo da te upoznam…
Jel tako?
Da.
Pa dobro…
Pa kako se zoveš?
Neću da ti kažem!
Opala… pa dobro, kao i da je bitno. Izaći ćeš na sledećoj stanici i nikada se više nećemo videti… ovo je jedini trenutak u našim životima kada je moguće da uspostavimo kontakt, a ti si digla nos. Šta? Što ćutiš sad? Jel shvataš ti da smo možda stvoreni jedno za drugo, da smo možda baš mi ti, da sam možda baš ja taj… a ti si se postidela, ne znaš šta da kažeš…
Slušaj, nisam se postidela, i znam ja dobro šta želim i šta ne želim, i ko je baš onaj i sve ostalo. A najbolje od svega znam da odgovorim na ovako glupave fore i prilaze… molim te, ostavi me na miru, dobar si dečko, ali ja nisam zainteresovana… nije do tebe, imaš ti neku svoju žvaku, fino izgledaš i sve to, ali jednostavno meni se ne dopadaš… ako nije problem da me ostaviš na miru dok ne izađem…
U redu… nemoj da se ljutiš… kao da je bitno…

Zdravo. Vidim vi ste se lepo napričali. Haha. Gledate me kao da sam ja neko ko će sad da uđe, sedne, i kaže nešto strašno pametno što će da stavi tačku na ovaj vaš razgovor i sve pojasni… e pa neću!
A zašto bi to pomislili? Ti kao imaš pametnu facu ili šta?
A šta ćeš da kažeš? Hoćeš i ti da ćutiš kao ja? Znaš ona je mnogo nervozna…
Ma jok, slušao sam vas ispred i bilo mi je smešno, pa sam rešio da se vratim i da sednem… nešto su me noge zabolele.
A… a što si se smejao?
Pa ništa specijalno.
Bili ste mi komični.
Ne bih rekla. On je bio dosadan a ja nadrkana.
Šta god. Tri i sedamnaest.
Molim?
Molim?
Pa toliko je sati…
TRI I SEDAMNAEST?
Da…
Jao pa ja moram da idem!
Gde? Pa nisi ti pitao za vreme…
Svejedno, kasnim, žurim…
ČEKAJ! STANI!
NE KROZ PROZOR!!!
Ćaaaoooo!! Ne brinite se, videćemo se opet!
AAAAAAAAAAA!!!!




2

Zdravo.
Zdravo.
Jel smem da zapalim?
Molim?
Cigaretu…
Pa… ako baš moraš…
Pa i ne moram, ali mi se baš puši.
Pa zapali onda.
Neću, sačekaću.
Molim te, zapali, ne smeta mi…
Dobro, ako je tako, hoću.



Ovde si zbog njih?
Njih? A, njih! Da, da… zar nisu slatki?
Aha… baš su super.
Hvala. Mnogo su mi dragi.



A…
Da?
Pa… mislio sam, ako nije?
Da?
Ma ništa.
Reci.
Nije bitno
RECI!
Ne želim, mislio sam pa sam se predomislio…
A reci mi sad, glupo je, to si namerno uradio…
Šta?
Pa to.
Šta?
Pa da se praviš kao da imaš nešto da kažeš a u stvari nemaš ništa nego bi samo da me zainteresuješ…
Aha u pravu si.
Jesam?
Da.
Nisi ništa hteo da mi kažeš?
Pa…. Nisam.
E, sad znam da si nešto hteo… reci mi molim te, zbog čega nećeš da kažeš?
Haha, ti si skroz luda:D
Beži tamo, ti si dosadan.
Jesam.



Ti si zbog njega?
Da.
I? Šta nije u redu?
Pa malo je debeo znaš, mislio sam to nekako da sredim, da ga malo stanjim i tako to…
Haha ti si blesav, pa ne treba da se stanji, malo samo da se izrenderuje i gotova stvar, nisi morao da dolaziš… idi izrenderuj ga malo da ne plaćaš za džabe… veruj mi, biće super.
Da ga izrenderujem? Nemam pojma, mislio sam o tome, ali kad sam već ovde, bolje oni to da mi odrade nego ja sam… ipak su oni profesionalci…



A šta fali tvojima? Pa malo su se razbolele, vidiš kako su se nadule, ućebale… skroz su lila, a bile su rozikaste…
Hahaha, bravo, bravo…
Ja sam ozbiljna.
Dobro, verujem ti.
Ozbiljno ti kažem.
Pa i ja tebi isto, verujem ti.
MRŠ!
Što se ljutiš? Šta da ti kažem?
Treba da budeš iskren!
Pa bio sam…
Ma da… dobro…
Ok…



Evo sam ja na redu…
Srećno… e!
Molim?
Ništa, ništa…
Hm… videćemo se mi još
Hoćemo?
Molim?
Pa kad izađeš…
Odakle? A da… jaoj kako sam smotana danas nešto… e moram da uđem…
Ćaos
Vidimo se
Srećno!
HVALA:D

Tuesday 24 July 2007

seaside blues

inspired by: ten minutes older

sadašnjost : present
prošlost : present of the past
budućnost : present of a future


present : poklon

ako sadašnjost smatram poklonom, kao ostvarenje planirane budućnosti, a u cilju ostvarenja ugodnije/prijatnije prošlosti, kako bih na sadašnjost posmatrao na nekom drugom jeziku?

ako je sadašnjost poklon, a budućnost neki budući poklon kojem ja težim kako bih poklonio sebi nešto čega bih se sećao nešto čega bih se sećao dolazim u situaciju gde cele živote provodimo u uređivanju budućnosti, kako bi se kasnije prisećali toga. čemu sve to onda, čemu sve to onda, čemu sve to onda ako s sadašnjost svodi na trenutak ispunjavanja stvari koje sam čekao kako bi ih se sećao?
poklon uopšte...
cilj poklona nije sadašnjost. poklon nije trenutno oduševljenje, a baš to trenutno oduševljenje je vrednije i dragocenije od samog poklona, bio on materijalan ili ne, završiće kad tad na nekoj vitrini ili u zabačenom delu mozga, prekriven prašinom...

da li to znači da samo englezi i ostali kojima sadašnjost znači isto što i poklon, svoje živote posvećuju tričavom uređivanju života sa krajnjim ciljem u vidu uspomena? plaše li se oni toliko neizvesnosti? plašim li se ja manje od njih? zbog čega se plašiti nečega nepostojećeg?
fiktivnog...
...čudan narod ti englezi...

tišina. tišina postoji tek kada se ista preseče nekim zvukom. ako nas dvoje stojimo u tišini i ti kažeš kako je baš tiho, to isto tiho biće prošlost, koja je bila budućnost koju smo zapakovali u paket za sećanja pomoću prolazne sadašnjosti.

da smo bili u stanju da ćutimo, osetimo tišinu, i osetimo da oboje znamo, shvatimo posledice prekidanja iste i nastavimo sa ne-govorenjem, možda čak i ne slušanjem sopstvenih sebe unutar svojih glava, možda, ali samo možda bi živeli sadašnjost radi sadašnjosti.

odatle proizilazi da svrha življenja na pravi način, tj. života u sadašnjosti nije u fabrikovanju budućih sećanja već u življenju za trenutak, ali ne za trenutak kao takav koga bih se mogao setiti ili do njega doći nekim procesom zaključivanja unapred...

življenje bi se onda trebalo svesti na taj trenutak kada se ne radi ništa





to je bilo sada

ne sećam ga se!

ne raditi ništa, ne smišljasti, ne sećati se!

to je život u stvarnosti!!!
ostalo su glupave plastične autmatizovane ljudske navike nastale zbog
nemogućnosti spontanosti svake jedinke pojedinačno

.................ne znam-.-.-.............

Thursday 28 June 2007

padežni bogovi...

ležala je na stolici, sa kičmom izvijenom preko drvenog neudobnog naslona i razmišljala. Pitala se sa kim, pitala se ko? i šta? Shvatila je da osnovne stvari nije utvrdila, znala je šta hoće ali nije bila sigurna sa kim...
Rešenost je dostigla vrhunac i ubrzo se uputila ka brdu sedam bogova... Očekivala je neke odgovore, u zamenu za njenu veru. Ako joj pomognu, verovaće.

Prvi bog bio najbliži, najlakše se do njega dolazilo, najviše je ljudi znalo za njega, za njegovo postojanje i za njegovu ulogu uopšte. Bio je prilično oronulog izgleda, sa dugom sedom bradom koja je klizila sa plavog ogrtača kojim je njegovo krkho telo bilo zaštićeno od zlobnih pogleda smrtnika. upale oči čkiljile su u nju, i sa uzvišenim razumevanjem odavale utisak da već znaju pitanje koje će biti postavljeno, kao i odgovor koji će dobiti...
Devojka je uplašeno prišla, sitnim koracima, ali pogledom usmerenim u starca. Upitala ga je:
"Ko? Šta?"
bog je odgovorio:
"Ti ne želiš da znaš odgovor na to pitanje, produži dalje, ja mogu samo da ti kažem da si ti i da želiš da produžiš dalje... nadam se da je moj odgovor bio dovoljno dobar."
i devojka je produžila.

nije osećala strah, nije osećala zebnju, nije bila zbunjena. sve je bilo kao neki san, čak je bez umora prelazila uzvišenja visokog brda na koje se pela u potrazi za odgovorima i verom u sebe i bogove... sve joj je bilo čudno, ali osećala je kao da je vođena nekom stranom silom.
sledećeg jutra, posle penjanja bbez odmora, u daljini je ugledala još jednog starca. ovaj nije imao tako dugačku bradu, niti je njegovo lice bilo umorno od davanja odgovora. delovao je odmoran i zdrav. ležao je na travi i posmatrao nebo. prišla mu je:
"izvinite, jedan gospodin poslao me je da vas pitam ono što mene zanima, pošto sam saznala da sam u pitanju ja i da stvarno želim da nađem odgovor, želela bih znati od koga ili čega ću taj odgovor dobiti? želim da znam, moram da znam, ako znate, molim vas, recite mi!"
"zdravo dete, odgovor možeš dobiti od bilo koga, od mene, ili od ove trave pored mene, samo moraš znati da postaviš pravo pitanje. to često može da bude veliki problem i potrebno je dosta želje i rešenosti. produži dalje, malo iznad mene čekaće te moja majka. ona zna da daje odgovore..."

zahvalila se i nastavila svoj put ka vrhu.

"kako je moguće da on ima majku? možda su ovo stvarno bogovi? možda ipak ima vere u meni? možda ipak verujem? ona daje odgovore? ona zna da daje odgovore? pa i prethodna dvojica su mi dali neki odgovor..."
i dok se pela, sati su prolazili u neprestanom razmišljanju i pokušajima da se shvati neka samo njoj poznata istina...
jutro je ponovo došlo, sunce je probudilo. otvorila je oči, a pored nje bila je jedna žena. ličila je na njenu majku, ali, to nikako ne bi mogla da bude mama... to je majka onog gospodina genitiva dole... i dok je pokušavala da shvati sa kim se srela, žena progovori:
"ja sam boginja dativa. znam tvoje pitanje i daću ti potreban odgovor. sve što treba da uradiš je da ga postaviš..."
"kome treba da se obratim i čemu treba da se nadam?"
"to su bila dva pitanja. ja ću ti dati tri odgovora. moraš se obratiti sledećem bogu, i možeš se nadati željenom odgovoru i uspehu u razrešenju tvog problema samo ako postaviš pravo pitanje, meni su svi koji su stizali do ovde uvek postavljali ista pitanja: kome? i čemu? ubeđeni da to žele da čuju... moraš da odrediš granicu između onoga što želiš sada da čuješ i ononga što stvarno želiš da čuješ i saznaš... popni se još malo gore i razmišljaj o pitanju pre susreta... zapitaj se šta stvarno želiš!"
devojjka se zahvalila, protrljala pospane oči, uspravila se i produžila uzbrdo...
polet koji je osećala na početku bio je i dalje prisutan, ali su joj noge bile teške, volja je napukla i sumnja je počela da se pokazuje. uprkos svemu tome nastavila je uzbrdo.
već je bio četvrtak, u mraku presreo je glas. rekao joj je da dođe bliže, ali ona nije smela, rekao je da će ga videti kada se miris prilagodi njenom razumu, a ona je upitala koga i šta će videti tada, na to glas je rekao da samo produži dalje, da odgovor neće dobiti... i tako je produžila.

novi dan doneo je nova pitanja. satima je lutala ravnicama skrivene doline na jednom od vrhova planine, tražeći znak, tražeći petog boga. u daljini ugledala je nekoga. prišla je i videla da je tamo njen najbolji prijatelj. iako potpuno zbunjena nije mogla da sakrije osmeh koji joj se momentalno prevukao preko lica i uzviknula:
"HEJ TI! ŠTA RADIŠ OVDE?"
"Ja sam peti bog vokativ. moje obličje je promenjljivo, ja sam tu da ti pomognem da spoznaš istinu, sam tu samo da te prosledim dalje, da ti dam vodilje za put gore."
i dade joj ih. iako je bila isuviše zbunjena pažljivo ga je slušala i produžila dalje...

subota. podne. zviždukala je omiljenu pesmicu. bila je srećna pošto je mislila da je konačno shvatila šta ona zapravo želi i čemu se nada. znala je pitanja, znala je odgovore, želela je samo daih čuje od drugoga. u šumi kapljica, iza skrivenog vodopada naišla je na sebe. bio je to šesti bog. nije se začudila pošto je to i očekivala. bez pozdrava upita:
"želim da znam sa kim ću provesti život, i čime ću isti život ispuniti?"
šesti bog, boginja je pogleda, i progovori:
"ako bih ti dala odgovor, razočarala bi se, ako ti ga ne dam, bila bi na istom kao i re tvog polaska na ovo putovanje. tvoje pitanje nije umesno. kao što si već mogla da shvatiš, redom si postavljala pitanja koja si mogla i unapred da predpostaviš da ćeš ih postaviti. ipak si ih postavila pošto si užasno želela odgovore baš na njih. malo je ljudi koji stignu do meni, neki nađu odgovor već kod trećeg boga, neki kod četvrtog, ti ćeš pak, morati da ideš do poslednjeg sedmog boga, nekolicini stanovnika zemlje poznat je kao lokativ, ostali za njega nisu ni čuli, kada ga pronađeš, postavićeš mu pitanja: o kome?, o čemu? i na čemu? ostatak ćeš sama shvatiti.

nedelja. bog lokativ. zavejani vrh. pećina. zapaljna vatra. ćebe. beba. plače.
"malo mi je glupo, ali ti si jedini ovde... želela bih da znam o kome i o čemu bi trebalo da mislim, i na čemu sam sada?"
beba je samo plakala.
posmatrala je i nadala se odgovoru. onda je shvatila da je dobila odgovor iako joj ga niko nije rekao, shvatila je da je odgovor sve vreme boi u njoj samoj, da su bogovi bili tu samo kao podstrek, kao pomoć kroz težak period. pronašla je veru, pronašla je sebe. pronašla je cilj. vreatila se dole, spustila na zemlju i nastavila život.

Thursday 21 June 2007

ona

ležala sam u krevetu tih dana. nisam preterano razmišljala o svemu. razmišljala o svemu...
kako umem lepo da se izrazim, svaka čast, prava načitana žena, uzor svojoj deci, kad bi samo znali...

onda je toga jutra ona naletela na mene i pogledali smo se i odmah sam znala, a bila sam sigurna da je i ona barem pomislila, i posle su me deca gledala kao da sam se izdrala na sav glas, kao da su znali...

imali smo psa. kada je počeo da se linja izbacili smo ga napolje, na ulicu, da sam ja muško verovatno bih pokušala da ga sprečim, ali on je ipak on, a ja sam ja. više ne osećam strah kada me gleda, ne osećam čežnju, ne osećam pažnju, ne osećam... a on je isti, ništa se nije kod njega promenilo, a oni samo rastu... da sam ranije znala...

--------------------------------------------------------

ležala je te večeri, sve je drhtala. pogledao sam je, bila mi je okrenuta leđima. pokušavala je da ravnomerno diše kako bih pomislio da spava... znao sam da su joj oči otvorene, i znao sam da plače. uvek sam mogao da osetim kada je tužna. ne znam zbog čega je takva u zadnje vreme... trudim se, stvarno se trudim, ali mi ne uspeva ništa... i kad pokušam da je razveselim to uradim na pogrešan način, i ona uvek nađe nešto da mi prigovori, i uvek se tu nađu i deca... znam da nisam pametan kao ona, znam da je zaslužila mnogo bolje od mene, i znam da ni deca nisu srećna što im otac radi to što radi... PA ŠTA DRUGO DA RADIM? trudim se, najviše što mogu, i kada popijem i kada dođem prebijen, i kada ne vidim od umora na oči, i kada reagujem kako ne bih želeo.... Zbog čega se ne okrene prema meni? zašto je budna? šta je muči?

----------------------------------------------------------

i on je budan... zbog čega? zar ne mogu da imam malo mira? zar i noću da me posmatra, da me uvek neko ocenjuje, da nikad nisam sama... a da nikad nemam društva. sve prijateljice se i dalje ludo zabavljaju... 30 godina... najstariji sin hoće da ide u klub gde moje bivše društvo izlazi... a sa kim ja pričam? sa babama na pijaci, sa prodavačicama u radnjama, sa onim voditeljima na kvizovima.

sama. uvek. a stalno je tu neko pored mene, dovoljno da ne mogu da se opustim.... ne, ne mogu više ovako. kad bi mi samo posvetio malo više pažnje... misli da poklonima mene čini srećnom? ehhhhh

------------------------------------------------------------

i tako su ležali budni do kasno u noć...

------------------------------------------------------------
možda će se nastaviti....

Tuesday 19 June 2007

ostani

Jel se sećaš?

Sećanja su prolazna. Ljudi sve rade kako bi imali uspomene.

Da, ali ovo su naše. Sećaš li se, reci mi.

Razumeš li ti kako čitavi životi prolaze u planiranju budućnosti kako bi ta budućnost obezbedila prijatnu prošlost, i samim tim, jedino uspomene?

Moraš li stalno da budeš takva? Nije sve u isterivanju tvoje pravde. Nije sve u življenju u trenutku, ako si ti jedina u tom trenutku. Moraš li stalno da mi govoriš stvari koje misliš?

Molim? Želiš da ti kažem nešto što ne mislim? Kakav si ti čovek uopšte?

Nisam tako mislio. Hteo sam da kažem da si u svakom trenutku napeta. Stalno ti je u mislima problem. Nikada se ne opuštaš.

Reci mi, kako da se opustim, ako je opuštanje samo gubljenje vremena?

Nije! Nije! Opusti se sa mnom. Izgubi malo vremena sa mnom. Stalno mi govoriš o nekom planiranju buduće prošlosti i tvojoj potrebi da živiš u sadašnjosti, koja ne postoji, a i sama planiraš prošlost. Ja od tebe tražim samo da barem jednom živiš u sadašnjosti. Da budeš u ovom trenutku sa mnom, i da mi kažeš da li se sećaš!

Dobro. Sećam se.

...

...

...

...

I?

I ništa. Hajde da ležimo ovde još malo. Zar ti ne prija da posmatraš nebo? Pogledaj koliko se zvezda vidi ove noći.

Pola tih zvezda je već ugašeno.

Molim te. Znam i sam. I ti znaš da ja znam. Ali zar ne primećuješ koliko uslovljavaš naše razgovore? Vidiš li koliko iz tvoje želje da oni budu ispravni, svodiš našu komunikaciju na osnovni nivo. Svađamo se, a nisamo ljuti jedno na drugo.

Jel tebi ja smetam? Smeta ti šta ja radim i ono što jesam?

Ne. Samo kažem da bi bilo dobro...

Samo ti govori. Ja nemam vremena da ležim ovde sa tobom i da slušam tvoje primitivne teorije nastanka i nestanka sveta. Znaš koliko me je briga što su istrebljeni delfini iz Jangcekjanga? Znaš koliko? Više nego tebe! Ti samo pričaš kako ti je strašno žao jadnih delfina, a sam ne činiš ništa kako bi to promenio! Planeta nam se samouništava a ti samo posmatraš i govoriš kako ti je žao, i kako je to strašno!

Kad jeste strašno.

Da, ali gde si tu ti?

Ja sam ovde, sa tobom. Lepo mi je.

Tebi je lepo?

Ja stvarno ne mogu više. Moram da idem, sutra treba rano da ustanem.

Nemoj da ideš. Ostani još malo.

Moram.

Dobro.

...

HEJ!

Molim?

Živi u trenutku, pokušaj jednom! Prestani stalno da pričaš o tome, već uradi ti jednom!

Teraj se u kurac!

Monday 11 June 2007

Na travi

Ležali smo u travi i dodirivali se glavama kada si me uhvatila za ruku. Bila je hladna, a moja topla.
"Zvezde su baš daleko".
Ja sam želeo da odgovorim, ali sam prećutao. Pitala si me da li spavam.
"Aham".
Onda si ustala i rekla da bi trebalo da krenemo, a ja sam hteo da ostanem još malo.
Ti si ponovo rekla da krenemo, a ja da ne želim.
Otišla si, a ja ostao da ležim i posmatram sazvežđa.
Sećam se da sam sutradan počeo da im učim imena i poziciju na nebu. Neka sam i naučio, a ostala sam odavno zaboravio. Sada opet znam samo onoliko koliko ne bih želeo, a tebe nijje briga.

Prošlo je neko vreme i sreli smo se na ulici.
Bila je zima, krupan sneg, sećam se da si imala crveni šal i kapu sa ćubom. Pozdravili smo se. Rekla si da žuriš. Uhvatio sam te za ruku, neku pletenu rukavicu, onu sa jednim prstom...
"Šta je bilo?"
"Pogledaj gore!"
Podigla si glavu, a pahulje su ti upadale u vlažne oči. Zbog toga si žmirkala. Izmigoljivši ruku iz moje skinula si rukavicu i protrljala oči, a ja sam te opet uhvatio za šaku. Bila je hladna, a moja topla. Pogledao sam te u oči, a ti si se nasmejala i odlazivši poslala mi poljubac.

Ostao sam ukopan i pogledao gore. Sneg je padao na mene i pretvarao se u kapljice. Bilo je hladno, a ja sam goreo.

Tuesday 5 June 2007

deda mraz

mali uvod: ako ste preuzeli fajlu sa mojom novom knjigom, verovatno ste dobili i ovaj tekst...opet, ne verujem da ste došli do ovoga, pošto bi to značilo da ste pročitali obe knjige, a niste me kritikovali...
dakle, priča je namenjena deci, i nema veze sa drugom knjigom, tu se našla zato što mi je bilo lakše takod a je zapišem... mesto će verovatno naći u nekoj budućoj zbitci pesama i priča za decu....

u nedostatku inspiracije uživo(lajv), evo malo nečega što sam pisao ove zime pod uticajem vreline i temperature, i odsustva snega... sad sam opet pročitao, našao sam par nekih greškica, što stilskih što gramatičkih, ali oprostite mi, mrzi me sad da popravljam... biće, biće...


evo je:

Sneg je prekrio šumu i put. Pahulje su nežno padale na zemlju i postajale jedno sa okolinom. Mrak je bio svetao. Jaka mesečina odbijala se o belu podlogu i zračila posebnom zimskom svetlošću. Put je bio netaknut. Nova godina se bližila i dečak u brvnari na kraju planinskog sela posmatrao je kroz zamagljeni prozor svoje male, tople sobe. Ove godine shvatio je da nema deda mraza. Nije bio tužan, imao je osećaj kao da je oduvek znao, iako su roditelji oduvek govorili suprotno. Nije bio tužan, ali mu je bilo nekako žao. Taj čovek, taj deda koji voli svu decu koja veruju u njega i donosi im baš one poklone koje žele bio je isuviše savršen da bi postojao. Deda koji mu je uvek ostavljao znake njegovog postojanja u vidu kaljavih otisaka koji su dolazili do jelke i vraćali se do kamina odakle se spustio u brvnaru, taj deda ne postoji, sada zna. Naravno da mu tata i mama kupuju poklone svake godine. Naravno da ih je majka svake godine krila umotane u svetlucave papire ispod svoga kreveta, i, naravno, kako to da one godine kada je uhvatio deda mraza na delu, nije nigde bilo oca da vidi kakva je to buka u kući.Nije bio tužan. Nije mu bilo žao. Oduvek je znao, oduvek je znao, a opet mu se baš tada, potpuno neočekivano pojavi jedna sitna kapljica, jedna suzica, baš tu, na njegovom licu, kod levog oka, sa one strane bliže nosu. Naježio se i brzo obrisa suzu, ali iako nije želeo da ispusti još jednu, i ona se pojavila, oči mu se zacrveneše od naprezanja da ne brizne u plač, a sićušno telo treslo se od jeze koja se iznenada pojavila. Sa licem među rukama, više nije mogao da izdrži i zajeca. Deda mraz je bio mrtav za njega. Upravo je umro. To je bilo to, i ništa više. Topla soba i vatra koja je pucketala u pozdini, velika okićena jelka, ukrasi po zidovima, ništa od toga nije bilo stvarno, ništa. Sve je to bezveze, to ništa ne postoji ako dede nema. A nema ga. I mama i tata, i oni su bezveze. Lagali su ga.

Pahulje su zavejavale malo selo i dečaka u toj maloj, zabačenoj, toploj, ali lažnoj brvnari. Svetla su se polako, jedna za drugim gasila u celom selu i mrak je bio sve gušći. Mama je ušla u sobu, podigla ga sa poda gde je zaspao i položla u krevet u njegovoj sobi, pokrila mekanim jorganom i poljubila u čelo. Zatim se udaljila od njega, ugasila svetlo i zatvorila vrata. Ubrzo je i poslednje svetlo u selu bilo ugašeno. Iako je trebalo da bude u krevetu, dečak to nije učinio. Čim je majka izašla iz sobe, on ustade i ponovo se namesti na prozor u dnevnoj sobi odakle ga je majka odvela u krevet. Te večeri, te novogodišnje večeri sačekaće deda mraza, i kada se ne pojavi više nikada sebi neće postavljati pitanje o njegovom postojanju.

Iznenada mrak raseče šarenilo. Neizgaženom stazom projuriše sanke. Dečak podiže glavu i ne razmišljajući istrča na trem. Bile su to najčudnije sanke koje je ikada video, i približavale su se selu. Zvuk zvončića bio je sve bliži i slika koja je bivala sve veća sve je više plenila apsolutnom zagonetnošću. Dečak ih je sada već mogao veoma jasno videti. To su bile sanke, prave sanke, ali njima niko nije upravljao, niti ih je bilo ko vukao. One su zveckale zvončićima kojima su bile okićene i velikom brzinom jurile prema dečaku. Na sankama je bila jedna jelka, ukrašena jelka. Najlepša jelka koju je u životu video, a ispod jelke šta? Pokloni! Gomila poklona, pravih poklona, upakovanih u četvrtaste kutije, baš kao na televiziji. Za sobom sanke su ostavljale beli, snežni trag i jurile prema selu. Dečak je zapanjeno posmatrao ovo čudno vozilo bez vozača kako mu prilazi i prolazi pored njega i produžava dalje u selo. Želeo je da potrči za sankama i jelkom ali nije imao vremena da se obuče, a i sanke su bile isuviše brze. Vratio se u krevet ne znajući šta da misli. Zamišljen ubrzo je zaspao razmišljajući o sankama, jelci i na kraju, deda mrazu, koji ponovo, nije bio više toliko nestvaran...