Veliki čovek sanja moćne padobrane. Šarene, crvene i bele, štraftaste i raširene, kako se vijore na vetru bez padobranaca. Sanja gvozdene kapije obavijene grožđem i čipkane haljine koje sede na ogromnim stolicama od pruća. Bundeve mraka i nekoliko sažvakanih, odavno ispljunutih i zgaženih žvaka. Sanja sebe kako drhti. Od straha ili možda hladnog vetra, sanja kako je sklupčan, nag, u betonskom ćošku rukama obavijenim oko kolena. I sanja Sunce. Daleko u svemiru kako eksplodira svake sekunde i pretače svoje noćne vodonike u svetleće helijume. Sanja novac i automobile koji trube, ljude koji užurbano gaze pešački prelaz i ptice koje u jatima nadleću krovove na kojima nikada nije bio sa njom.
Kada se probudi, uvek tužno izdahne, stisne zube, primoran da bude veliki.
Monday 27 December 2010
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment