Sunday 28 February 2010

Opet

Ponovo.
Distorzija u glavi,
šugejz pogled,
letargija.

Nevino se smeješ.
To me peče,
unutra.
Kao nemaš pojma.

Ma ja sam dobro,
nema ništa novo,
ispiti standardno,
društvo isto,
moji svi ok,
radim to i to,
viđam te i te.

A ti si isto dobro.
Kod tebe sve isto.
Nema ničeg novog,
Isti ljudi, ista lica.
Iste radnje, isti osmeh.
Ista si kao i ranije, kao onda.

Zar vreme nikada ne može da bude povoljno za mene?
Kako to da vremenom ne prestaneš da mi pržiš dušu?
Da li je moguće da i dalje nesvesno gaziš po mom srcu?

I onda mi pričamo.
Ti se smeješ, gledaš.
Ti pričaš i pričaš i pričaš.
Gledam ti usta, oči, grudi.
Gasim mozak, nema potrebe.
Ništa drugo, samo gledam, to je to.

A svaki sledeći put je sve gori.
Umara me tvoja dobrota.
Budi kučka, želim to toliko.
Daj mi razloga da budem đubre.

A opekotine peku tek sutradan.
Sve dublje i dublje, i dublje i dublje.
I onda opet ti.
Opet ti.
I ja.

.
.
.

A na kraju,
sve što želim je, i dalje,
samo da te gledam kako se smeješ.

Seti me se u oktobru

Hej, seti me se u oktobru.
Znaš da želim. Znam da želiš.
Seti me se i danas i sutra i u petak!

Seti me se, seti me se u oktobru.
Kao da i sama ne znaš da jedva čekam.
Seti me se, kao što si to ranije radila,

Seti me se, pa mi javi, u oktobru.
Imaš još vremena da nađeš reči.
Seti me se, molim te, treba mi to.

Oktobar je dobar, reci mi da se sećaš,
Šapni mi na uvo, pusti mi poruku, mejl.
Sećaš se te hemije? Samo nas dvoje..

Seti me se, potrebno je tako malo.
Evo vidiš, ja se setim tebe, mila.
Seti me se, barem u oktobu.

Srce jače lupa kad se setim  tebe,
Nešto u stomaku želi da se i  ti setiš mene
U istom trenutku. U oktobru. Molim te.

Seti me se danas. Javi se što pre.
Znam da je teško i da se plašiš,
ali ako ne možeš ranije, molim te,
seti me se u oktobru. Ja ću čekati.