Monday 20 April 2020

Mape grana

Mape grana. Evo integralnog teksta. Fotografije za tekst mozete naci na instagramu posto bloger nesto zeza.




001 - budim se izgubljen u granju. Svaki put pomislim koja li je razlika i produžim dalje. Jedva čekam miris noći, tu je lakše. Lakše je u mraku, kao i u životu.

002 - Kada se trudim da se uklopim ponekad mi popđe za rukom da se ne okliznem. Kao lažov kakav suštinski i jesam, naućio sam fore da deluje kao da učestvujem. Kao i u svemu ostalom, uvek ima lažova sličnih meni čiji podrugljivi pogledi prete da raskrinkaju moj zli plan. Kao juče. Kao i u životu.

003 - Priđi bliže. Ne vidiš dobro odatle. Kod središta sreće, tu malo ispod dijafragme sam skrenuo naglo levo. Taj pokret prouzrokovao je tihi krik iz tvojih usta, grla, stomaka, duše. Na moje nespretno izvninjenje odgovorila si nemim osmehom. Skreni levo. Kao juče. Kao i u životu.

004 - Oštri presek emocija je kao lavina pretpostavki koje obrađujem sporije od brzine razumevanja. Kao kanjon koji deli dve strane pogešnog, a u dubini krije jedinu istinu. Hah. Jedina istina. Kao neka slobodoumna tinejdžerka koja veruje u ljubav na zalogaj. Testiraj elastičnost mojih nerava do granica poznatog. Kao što već činiš. Kao i u životu.

005 - Nisam zamišljao da će sistemsko uništavanje započeti ovakvom trgovinom apsurda. Isprepletanost naših mana je čvorište emotivne zagađenosti koju filantropi karakterišu kao ljubav. Kao ribarska mreža, ova sinaptička entropija mrsi se pred mojim očima čak i kada žmurim. Pomozi mi da izronim, kao i u životu.

006 - Ubrao sam cvet. Crtaš mi po dlanu kvaternione verovatnoće pa ja pomislim da pričaš u metaforama. Kažeš kako je lep miris, što mom nesigurnom telu govori kako ti se sigurno ne sviđa kako izgleda. Hajdemo na Kubu, ili do Pančeva. Da ne izgorim. Kao juče.

007 - Ravna linija preseca rotaciju mojih misli oko nepomične ose predstavljene zbirom skalara i vektora tebe i sebe. Kolinearnost naših sudbina se konstantno nada tom preseku ravnoće u kontektsu nekog milog događaja koji bi rezultovao srećom. Ti si količnik preklapanja prethodno definisanih snova i kao takva izbegavaš realnosti koje ti ne prijaju. Kao i u životu.

008 - Izvijaš mi se u mislima kao redovan stres. Neprijatno očekivan, a u isto vreme beskonačno nedostajuć kada ga nema. Zategni posteljinu. Nisi podigla roletnu. Pipni mi jagodice. Kao i u životu.

009 - Dok lutam ulicama izbegavam poglede. Desi mi se da me zbuni izgubljenost jer je u 2020. baš teško da se nađeš u istinski nepoznatom. Mapa u džepu mi bledi u mislima. Dok sam je izvadio već se pretvorila u prazan izgužvan papir. Kreće kiša, neko srednje sivilo. Ostaću izgubljen. Kao i u životu.

010 - Polovina mene, dijagonalno, misli da je sve ok, dok druga, ona dijagonalnija, zna da ništa nije. Nesigurnost u sopstveno znanje održava me na površini. U trećem kvadrantu prve dijagonale nesnađenog sopstva mi se pričinjava nastanak treće polovine moje celosti. U toj činiji besmisla koja mi je jedina sigurnost u životu čuvam jednu ulicu sa parkom i klupom samo za nas. Za tebe. Kao i u životu.

011 - Kako pada mrak na ulicama je sve više automobila. Gledam oblake dok sunce zalazi za horizont i nadam se promeni. Podzemni prolaz vodi do železnice i ulazim u voz za sutra. Probudi me kad napolju ne bude gužva, teže se krećem ako me neko na to tera. Kao i u životu.

012 - Dodaj mi sneg. Bljuzga se prepliće sa koracima, suprotstavlja se sistemu na jedini mogući način - javnim protestom! Dodaj još snega, želim da protestvujem, suporotstavljen ličnom besmilu. Ništa ne razumem i ništa nije u redu. Kao i u životu.

013 - Vrati se. Nedostaje mi lepog. Tražim taj osećaj po pustim ulicama. Zagledan u prozore očekujem neki znak, neki novi impuls, motiv, povod za san, osmeh, ili barem nešto nalik na to.

014 - Redovno zalivaj biljke, ali pazi na korenje! Koren truli ako preteraš, kao i u životu. Volela bi da te pazim kao biljku, samo nećeš da pustiš korenje. Možda se plašiš da ne preteram pa istrulimo zajedno. Kao juče.

015 - Kada gulim led osećam se slobodno. Preglednost jezera odiše sigurnošću koja smrdi na poznato. Na površini. Probiću led da zaronimo zajedno u dubinu. Možda speremo prošlost i ostane samo gola želja. Od čega bežiš? Uspori. Kao juče. Kao i u životu.

016 - Ptice. Zapremina neba plus nepregrađivan slobodan prostor budi mi strah da ću zauvek ostati sam. Kako popuniti prazninu? Opet, kreću se u jatima. Ptice. Ptice. Ptice. Na granama, kao mapama. Kao i u životu.

017 - Udario sam lakat o granu. Perpedikularnost situacije sve više boli kako ćutanje osvaja juče danas i sutra. Slike su samo sećanja, a snovi su daleko od realnosti. Kašljem plastiku po autoputu mogućnosti. Zaboravio sam lakat u frižideru. Poliži mi poslednje reči, znaš da nisam tako mislio. Kao i u životu.

018 - Stvari se komplikuju kada prigrliš inerciju za definitivno stanje stvari. Misli se kao na indigu kopiraju, iz sna u san. Ukus bledi, ali tekstura ostaje ista. Pukotine kao kanjoni tuge koji sve dublje dele razum na dva. Na tri. Jedan, dva, tri, sedam. Kao juče. Kao i u životu.

019 - Pitaću te sutra, možda se setiš. Lišće na vetru svira nešto tuđe. Gde su one noći? Izvini, promene me zbunjuju. Ostani, imam osećaj da nisam pozvan nikad nigde bez tebe. Kao i u životu. Fališ i levo i desno.

020 - Gde bih bio kada bi me sačekala samo malo? Kasno sam naučio da klizam pa mi se kolena iseku pri pomisli da moram da se dokazujem. Smeješ se sa šakom u toploj rukavici, onoj bez prstiju u kojoj želim da ti se pridružim. Pada sneg i napolju je led i unutra je vejavica, stavi šal, onaj koji možemo zajedno. Na kauču ili na klizanju, na jezeru da sedimo i grejemo ruke toplim kakaom. hajde i u životu.

021 - Vedro nebo i prolećni sneg. Napolju su vanzemaljci u svojim letećim tanjirima. Napolju su divlje životinje u svojim forsiranim staništima. Naplju je trava, napolju je unutra je tužno i tiho. Izolacija zidova je loša po zvuk i toplotu i kretanje. Kada se ne krećem, šansa da te sretnem je nula. Da li je šansa ako se trudim da se desi, ali neću namerno, nego kao slučajno? Kao na primer juče.

022 - Kapljem kao vosak, nežno po bojama tvojih prethodnih iskustava. Deca ćute u ćošku školske sale, u ćošku sopstvene nesigurnosti. Hajde krug oko parka? Rasipaš se kao koncentracija. Raspitaj se malo. Baš je teško. Kao juče.

023 - Kako se zovem? Ko je iza, pored, sa strane? Gde si nabavila tu boju? Dodaj mi pozdrav. Hej, vrati nazad fokus, biće sve u redu. Sve će se srediti kao šiblje na vetru. Kao kosa na vetru. Kao suze na vetru. Sve će nestati. Kao i u životu. Na vetru.

024 - Pronašao sam jedno oko u rušama između zgrada. Oko je nebo, a lice je u mojoj glavi. Ne razumem značenje, ali ne znam ni koliko je to bitno, jer, hej, lepo je! Malo li je? Zgaziću u ovu baricu sa obe noge. Suve čarape, mokre čarape, moja stvar.

025 - Imam osećaj da kasnim iako znam da gotovo sigurno možda ne. Čak i da je istina, kome je tačno stalo do toga? Kao i u životu. Ne znam.

026 - Odlažem stvari jer sam u svađi sa vremenom. Odlažem ih jer ne poštujem  obaveze. Odbacujem autoritete koji se sami nameću i borim se sa odabirom rečenica koje će ih konačno pobediti. Odbacujem. Kao ti mene. Odbacujem sve. Kao juče, kao sutra, kao i u životu.

027 - Ne podnosim papuče radnim, a i neradnim danima. Pronašao sam nebo i okružen sam odlaganjima. Sve će proći, sve će, sve. Proći će borba, vetar, ljudi, proleće. Retko te slušam, još ređe gledam. Ne podnosim papuče. Operi kosu. Osuši ruke. Evo ti tri!

028 - Bio sam ok neko vreme, a onda je žeđ postala jača. Mrak pada kao pijanac u krevet, a ja sam neko vreme bio ok. Talasi zapljuskuju kapke dok sanjam. Kada ne, onda ostane samo slana, slana so.

029 - Tražim smisao u obrisima. Neko sa strane bi rekao da je ok dokle god se ne predajem. Ljudi sa strane i tragovi u obrisima. Kafa na papiru, mrvice na stolu, senke na zidu. Senke su mrvice u kojima se nadam da ću shvatiti sebe. Kao i u životu.

030 - Za tebe su to samo brojke. Kartonske kutije sa gomilom rasutih papira unutra i okolo. Jagodicama dodirujem fasade dok se šunjam svim onim bivšim ulicama i prolazima koje pamtiš. Kao uljez. Kao juče.

031 - Vozim se noću. Cele noći ulicama koje ne prepoznajem jurim senke kroz prozor i pitam se da li uopšte znam šta želim. Vožnja noću. Kao juče. Kao i u životu.

032 - Postoji osećanje koje volim. Krije se u tvojim obrvama. Pređi šakom preko čela, ali baš baš polako. Od toga me prođe neka pozitivna jeza u predelu jezgra stomaka. Ali opet, ne vidim ti lice kada odeš. Misliš da to ima smisla, ali nekako baš nema. Nije mnogo važno gde ideš, nije ako ne vidim. Bude me malo sramota jer je sve ovo sebično do kraja. Kao i u životu.

033 - Početak. To pomislim često kada želim da na silu podstaknem pozitivnu promenu. Teško mi je da verujem u ono što sam izmislim, ali se godinama bodrim činjenicom da teško nije skroz nemoguće. Da je tuđe, ne bi bilo moje, a lično mi je potrebno da bih mogao da ga delim sa tobom. Da li mi veruješ? Pokušaj još jednom. Kao juče. Kao i u životu.

034 - Nemam snage. Ti misliš da možda imam, ali nemam. Ne postoji način da nateram telo, tog stranca u čijoj sam koži. Ne prepoznajem više ništa. Nemam snage. Kao i u životu.

035 - Postoje ljudi koji pronalaze utehu u banalnim stvarima. Oni bi  mogli da pišu o nekim potpujno običnim običnostima i eventualno pronađu u tome utehu ili nekakav kanal. Postoji trenutak u toku dana kada pomislim da bi bilo mnogo lakše da je sutra juče, a da danas ne postoji. Postoje ljudi kao što sam ja i postoje trenuci kao ovaj sada. Postoji razlog zašto nikada nije sve kako treba i postoji trenutak van vremena za nas. Kao i u životu.

036 - Neke stvari se ne menjaju. Štitim se tišinom i verujem u đansu da će možda kiša da spere sve greške planete, pa usput i sve moje gluposti. Mrzim verovatnoću. Godine su pokazale da je moja verovatnoća neverovatnoća verovatno jer mrzim sreću. Verovatno. Ali verujem u šansu! Probaj levo. Pokušaj ponovo. Kao i u životu.

037 - Najteže mi pada hod. Osećam potrebu za kretanjem kako bih opravdao emotivni brlog. Hodam napred ka nečemu boljem. Kakva obmana veka! Hodam u krug, oko tebe dok ne sednem ili legnem da odmorim od pritiska i tereta koji sam sebi namećem. Najteže mi pada hod. Taj forsirani neprijatelj prirodnog stanja stvari. Pokušaj još jednom.

038 - Dok skupim snage i obavim sve banalne radnje modernog vremena, ostanem skoro pa prazan. Kolektivne navike su tromije od ovog tobogana progresa od koga mi se zavrti u stomaku pri svakoj pomisli na brzinu i aljkovosti potrebe. Izvoli ovo novo jer je vreme za promenu. Želim malo više od toga, želim vreme da budem, da grešim, da se igram, da otkrivam ne samo svrhe, već i da izmišljam varijante odnosa. Ne želim da počinjem samo da bih završio. Zar ne misliš da je bolje da samo budemo? Pa šta ako je sutra možda bolje i  ako te boli glava od prekjuče? Hajde da svakog dana ponovo i ponovo proživljavamo danas na hiljadu različitih načina. Hajde, jer je baš lepo. Hajde, kao i u životu.

039 - Na kraju uvek ispada da sam ja kriv. To uopšte nije problem, čak i kad kažeš da nisam, podrazumevam da sam uzrok. Kažeš nije bitno. Kažeš kraj, početak, sredina. Nije bitno. sve te odrednice me čine nesigurnim jer znam da kada bih ti pričao o relativnom sigurno bismo se mimoišli i onda stvarno ne bi bilo bitno. Sve je važno. Sve je bitno.
Meni je tvoje ništa sve, dok tebi moje sve deluje kao ništa ili nedovoljno. I ko sam ja da se ljutim? I ko si ti da kažeš da nije baš sve tako? Možeš bolje, a ja moram. Mada, kažeš, tebi je to prilično nevažno. To baš nije ok. Ili možda ipak jeste? I važno i ok. Ko sam ja da ti to određujem? Skreni levo. 

040 - Što više znam, imam manje hraborsti da bilo šta pokušavam. Tuđe lepote mi se čine kao dovoljne. Upoznajući se sa kreativnim procesom pomislim kako to tuđe baš i nije nešto, samo nisam ja znao dovoljno. Pa onda opet pokušam, u krug. Kao sa tobom. Kao i u životu. Mogu bolje.

041 - Volim kada mi se đon na patici malo istroši. To mi je ranije delovalo kao da je dovoljan dokaz da se dosta krećem. Prekrstim noge pa ćeš kao slučajno videti kako sam opasan lik sa ulice. A ja zapravo satima trljao patike o grubi beton ispred zgrade. Isto tako, trljao sam dlanove o grube površine, rđave šipke i naborana stabla drveća kako bi kada bismo se rukovali, ili kada bih te kojim slučajem pomazio po lizu rekla, čuš rekla, pomislila, kako sam mnogo opasan tip.

042 - Opasan tip a? Kao juče. Kao sutra. Imam žuljeve na prstima, imam rupe na odeći i skroz nezainteresovan pogled koji deluje nadmeno. U stvari nemam pojma šta se dešava. Ono što me održava na površini je super stvar koja me često mnogo nasmeje. Ja i dalje naivno verujem da neka tamo ti vidiš sve te sitnice, prave i lažne, one prenaglašene, ali i one tajne, suptilne i blage. Volim da verujem da vidiš iako je vreme pokazalo da baš i ne. Kao i u životu.

043 - Ljudi vreme posmatraju prilično čudno. Kao osobu, kao dimenziju, deo tela, kao obavezu, razlog ili nešto što njih same iz nekog ugla ima u fokusu. Nevreme je nešto slučajno, pogrešno, tuđe, iako kao i sve ostalo što možemo da osetimo ima svoje trajanje i definisan trag na mapi vremena koju sami izmišljamo. Zovem te u nevreme jer znam da nikada nije pravi trenutak. Nikada neće postojati onaj savršeni sklop okolnosti da okruženje, emocije, korelacije i jebeni svemir budu u dogovoru da mi dobijemo vreme samo za nas. zato te i zovem uvek u nevreme, a pošto je tako, onda ti nisi spremna jer nisi oprala kosu ili čitaš knjigu u pidžami ili štagod. Važno je da imamo vremena. Našeg. Kao i u životu.

044 - Prazan prostor je brisanje snega je surfovanje na starim uspomenama koje su kao talasi otišli negde tamo nepregledno nepoznato i zbogom. Brisani prostor je beton, stepa spaljena žuta, trava i ravnica. Nekada mi pođe za rukom da nam ispunjavam zajedničke prostore u bude super, a nekada mislim da su naši, ali ti kažeš da su moji, a nekada od tvojih pravim naše kako bismo malo više vremena proveli zajedno. Pa mi onda pričaš o nevremenu. Nevremenima, mojima, tvojim i bekonačno praznim prostorima. Opet, to što ti misliš da je beznadežno ili barem previše teško, ne mora da znači niti da si u pravu (pod a), niti da stvari ne mogu da krenu drugim tokom (pod be). Kao i u životu.

045 - Neke stvari se ne menjaju. Kao juče. Opet, neke, kao na primer sutra, su jako promenljive. Znam dosta stvari koje mogu da radim da sebi zamaskiram vreme koje provodim u brisanim prostorima tvoje nemilosti. Moje čekanje, neko bi rekao trošenje vremena, generiše stvari koje vrtim u glavi koje meni imaju smisla i to je dovoljno. Pričaj mi o pticama. Znaš dosta o tome. Pričaj mi o ribama. Pričaj o vetru i strujanjima vazduha i talasima i struji, prvo morskoj, pa o vetrenjačama i našoj borbi. Obaramo ruke, ali ne želimo da pobedimo. Kao vetar koji se podvuče pod talas i smeje se dok se natežemo. Kao i u životu.

046 - Sivilo neba me drži zarobljenog na vrhu kamene kule zaborava. Ili možda na ivici zaborava, taman toliko ne, da pomislim da možda ipak da. Veliki leptir je šakama napravio senku koja je egativ u ogledalu, a leptir su prsti, a zatvor je senka i ponoć je već u oku se gubi hrabrost. Češće sam bespomoćni jadnik, budala lišena slobode izbora zbog nerazumevanja. Hiljadu profesora znanja ne bi me naučilo da razumem postupke, a hiljadu sati vežbanja ne bi me nateralo da išta ispadne bolje i trudim se stalno, doduše unutra, u glavi, zatvoru tvojih šala. u sivilu grana, zaboravljen, gladan nežnosti. Trudim se, tražim ukuse i mazim ideje koje gajim i ideale koje stvaram, ali uvek padne mrak. Kada je mrak, senke se gube i ostanem sam. Slobodan tvog zatvora sam sa sobom. Sam. Kao juče.

047 - Tvoja duša je oluja. Bujica koja nekontrolisano usisava moje misli i iskašljava ih na neku dosadnu obalu na kojoj ih ne želim. Mrtve misli ne mirišu lepo kao one bivše, a ti ne prestaješ. Neumorno seješ strah, a da ni ne znaš, jer hej! Pa ti svoje žrtve, moje sitne misli ni ne primećuješ. Previše sam suptilan za tako bučan način života. Ti si truba, ja sam pesak. Ti avion, a ja list na vetru. Glava u kanti ne pomaže da prođe. Šaljem ti sve i dalje i dalje i dalje i dalje i dalje. Ne postoji naznaka kraja iako su dani testo za mešenje, glina za pečenje, blato za gaženje. Ti si oluja! A ja miš. Ja sam mokri miš koji obožava tvoj vetar, okupaj me svojom kišom i ušuškaj u mračne oblake. Kao juče.

048 - One noći kada mesec bude nisko, izađi na čistinu. Dozvoli mu da ti upozna potiljak i sagni se, dodirni travu. Kada je niže, te noći su životinje mirne. Poslušaććeš taj istinski mir u ponoć i sam miris, nezaražen gužvom će ti ispričati priču. Probaj da legneš i gledaš gore, možda u njega, ili malo pored. Molim te. Nemoj da zaboraviš na to. Nemoj da zaboraviš. Da je možda drugačije, vreme i ljubav i nada i nežnosti i obaveze i sivilo i neuspesi i naš let i pad i emotivna glad. Da je možda drugačije, možda bi sve to malo manje bolelo. Na mesečini, dok ležiš u mirisnoj travi sa uspavanim životinjama i gledaš gore, znaćeš da kroz to jedno nebesko telo neko gleda dole i da nisi sama.

049 - Kada se razgovor rasplamsa i oni najglasniji pokušaju da kroz ideje bazirane na nekim unapred prežvakanim i nadasve dosadnim temama dokažu svoju dominaciju u društvu, ja volim da miniram. Informacije su mač sa dve oštrice, jednom kojom poentiraš i drugom koja ti se obije o glavu kada se pokaže da tvoja površnost ima dubljeg neprijatelja. Suštinski, koliko god godina da prođe, dečaci ostaju dečaci. Petlići koji se nadmeno takmiče za komadić svetlosti, gde je mnogo važnije baciti ostale u senku. To se ne menja i malo je dosadno, ali ono što mene muči je što kada bi trebalo da pokvarim tu neverovatnu platformu testosterona, ne mogu jer mislim samo na tebe. Kao i u životu.

050 - Sada je jedan od onih trenutaka kada ti ponavljam reči. Neke stvari se ne menjaju. Ja ponavljam i ponavljam, naglas i u sebi i često se zbunim jer mi fali povratinh informacija. Referentna tačka mi je čas tu, čas tamo negde i uopšte nisam siguran da li da verujem sebi, knjigama, intuiciji, srcu ili prijateljima. A svi imaju mišljenje i to me nervira. Znaš kako kad kažeš nekome nešto intimno i direktno, ili indirektno pitaš za savet, pa mišljenje dobiješ odmah? Jako retko, ili nikad, odgovor je “ne znam” ili  “daj mi vremena da razmislim”. To je zato što nikoga nije briga za mene, tebe, ili bilo koga drugog. Zato i e tražim savete od ljudi. Kao juče.

051 - Hajde ponovo. Ovde skreni levo. Drži čvrsto volan, ruke na deset do dva i gledaj pravo. Sada, kao i u životu, proceni na ovoj raskrsnici da li možeš da prođeš, ili moraš prvo nekoga da propustiš. Kao juče, pogleda ko ima prednost. Da. Ovde opet levo. Testiraj motoriku u snovima, pa kada se sretnemo na pešačkom trubni kako bih te primetio. Ja lutam peške tvojim ulicama i nadam se da poštuješ pravila vožnjice. Stani pešacima, propusti me tu i tamo. Onda kada završiš, seti me se u oktobru, ili bilo kom drugom mesecu. Kao i u životu, vožnja nikada ne prestaje.


052 - Kako se bližim kraju ne mogu da se nateram da ne mislim o posledicama. Sve mi deluje nevažno, a neuspeh čitam kao definiciju sebe u dosadašnjem. Izgleda da stvarno jesmo slika sopstvenih neuspeha i poraza, dok pobede blede brzinom narednog zadovoljstva. Kraj koji je unapred poznat možda zvuči kao ispunjen cilj, ali čoveku koji ne želi da uspe, želja baš ume da zbuni. Voleo bih da je sve drugačije. Voleo bih da nisam ovaj autocinični ambasador praznih priča i semi-sprovedenih ideja. Ambicija je granična funkcija koja teži tvom dodiru i kao takva u isto vreme je prebesmislena, banalna, ali i nemoguća. Kao i u životu.

053 - Poslednji od svoje vrste. To je izvesno, jer sam i prvi. To je nadmeno jer sam kao i ti, a to je lepo, jer to znaš i ti. Ako smo to mi, onda nisam jedini, a ako nisam jedini, onda nisam ni poslednji, ali drago mi je da smo uspeli da indirektno ustanovimo uniju u kojoj se naši mikrokosmosi prepliću, u kojoj postoje kao jedan, dva tri, kao svetlo i mrak, kao sve i ništa, kao da i ne, kao jedno celo. Nije toliko ni važno da li smo jedno veliko ništa ili veliko sve ili ogromno ponešto ponekad. Ništa nije važno dokle god smo bilo koje jedno, pa čak i to tvoje nijedno. Čal i to tvoje je možda najviše naše. Kao juče.

054 - Ljudi vole da se ponavljaju, a ja mrzim. Kada kažem mrzim onda mislim ne volim, a kada kažem ne volim, mislim da težim da to ne radim, ili da izbegavam. Ne volim da se ponavljam, kao i u životu, kao juče ili sutra. Skrenem levo. Neke stvari se ne menjaju. Volim da te grlim kao što volim da dišem. Volim to na nekom bazičnom nivou koji se graniči sa potrebom. Volim da mislim da nemam potrebu za disanjem nego da to biram zato što volim. Još više volim to što ako se dokaže da grešim, korelacija sa grljenjem samo će sve zajedno uzdići na nivo potrebe, na nivo neophoda. Najbolje bi bilo kada bih te grlio prilikom svakog udisaja, tako bih zauvek imao pune nozdrve tebe. Uh.

055 - Sloboda te čini snažnom. Uživam dok pomsatram tvoj hrabri ples i smišljam načine, sve te beskonačne načine na koje bih mogao da te vežem za sebe. Kada mi kažeš da me voliš, danima želim da se ubijem jer znam da to nije istina. Sloboda te čini srećnom, barem ta tvoja definicija slobode koja je više život bez mene nego neki konkretniji vid iste. Gledam kroz prozor grane kako šuškaju i nadam se promeni. Baš bi bilo dobro kada bih malo manje, ili barem kraće umirao. Prijatelji mi kažu da dramim. Prijatelji mi kažu da brinu, ali šta oni znaju? Nijedna pisana niti izgovorena reč ne mogu da promene tvoju suštinu. Možda vreme može da promeni mene. Kao juče.

056 - Ponekad je lakše da ćutim i pretpostavljam. Ponekad previše očekujem od drugih ljudi kada se nadam da će razumeti moj problem u tišini. Kao da postoji neka posebna knjiga, neki rečni mojih facijalnih ekspresija, mojih pogleda, načina na koji hodam ili sedim. Nije mi danas dan, sutra ću biti ok. Kažem ti to u sebi i u tom trenutku baš mislim da razumeš. Zuji mi u glavi odjek poslednjeg puta kada sam prihvatio istinu. Što sam stariji pronalazim lepotu u konvencionalnim alatima za utehu. Taj neki imaginarni prag samokontrole je svakim sledećim porazom sve niže i jedino čemu se istinski nadam i ono što očekujem je da kada dođe sledeći, da će još manje da boli. Ranije bih se možda nadao, sada samo ponekad, ali češće samo tupi udarac. Kao i u životu.

057 - Ljudi kažu da vole to što postoje ti neumorni ratnici osmeha. Ta takozvana spadala, imuna na bol, tuđu zlobu, ružne radnje, loše raspoloženje ili negativno kao takvo. Grizem se za usne svaki put do ivice krvi, pa oda još malo. Osećam se poraženo unapred jer odgovornost za koju mislim da postoji znam da nestaje onog trenutka sa sa mim prestankom potrebe, koja je isto tu sve dok se ne uperi prstom u nju. Svako nosi svoj krst i nikome nije lakše ili teže, ali meni često ume da bude baš teško. Kao juče. Kao danas. Kao i u životu. Ja znam da postoji to neizgovoreno očekivanje od mene koje, evo i sad dok čitaš ovo misliš da je nepotrebno, kao osećanje i kao i sve ostalo. Slažem se sa tobom, ali to i dalje ništa ne menja. Skreni levo.

058 - Voleo sam da idealizujem stvari pre nego što bih ih uradio. Prvo pivo, prvi blam, prva ljubav. Onda sam počeo da zaboravljam i shvatio sam da su ideali prolazna kategorija u svačijem životu. To je u jednu ruku ok, ali u drugu poražavajuće. Odbijam da u startu odustajem od svega samo zato što je prolazno, a tek odbijam mogućnost da sam ja kakav god, ovakav ili onakav, isto tako nekome prolazan. Kao šraf, želim da se ušrafim u tvoju memoriju i da me nikada ne okreneš na onu drugu stranu, onu koja me vodi dalje o tebe. Kao lopov, želim da ti ukradem alat protiv mene i kao bajka hoću da me čitaš i veruješ u mene. Čak i kada me prerasteš. Kao juče.

059 - Kupujem tajne jer ne mogu više da izdržim. Kupujem na slepo, na kilo, od koga god čujem da prodaje. Ti kažeš da sam tračara i da me zanima tuđa intima, a meni je teško da ti objasnim da su mi motivi još gori. Kupujem tajne na gomili, pa ih onda otpakujem, čitam, analiziram i potiskujem jer uglavnom nemaju nikakve veze sa mnom. Desi se da tu i tamo naiđem na neku koja ima veze sa tobom, pa ti kažem ili ne kažem. Postoji taj trenutak kada mrzim sebe, ali je poriv mnogo jači od mržnje. Poriv da znam i ono što me se ne tiče, a ima veze sa tobom. Zato i kupujem na gomili. Da ne bude baš skroz očigledno. Kao i u životu.

060 - Sunčaš se skoro svaki dan i postepeno ti koža poprima kremastu boju. Trudim se da ti to ne stavim do znanja, jer ne želim da provališ da te posmatram. Možda te to uplaši. Kao i u životu, deluje mi da nikada nisi zadovoljna sopstvenom situacijom i često bih ti rekao kako meni deluje da ti je super u odnosu na nekog drugog, ali to bi pre svega bilo bezosećajno jer sigurno ti jeste teško, a opet, ako je taj neko kome je možda teže, neko sa mojim imenom i prezimenom, neko ko jeste ja, onda baš ispadam bezobrazan. Hajde da merimo težine postojanja i da pobednik časti! Kao juče. Znajući nas, pokvarili bismo i tu imaginarnu vagu. 

061 - Sanjao sam da godam po dnu mora. Mehurići vazduha su mi ukazivali putanju, a morska trava i ostalo povrće su adekvatno dekorisali te usnule hodnike pune slane vode. Moji koraci su dvodimenzionalno dizali pesak i mutili mi trag. Ribice iz dubina su bežale, dok su ove nezainteresovanije životinje, takozvani plodovi, samo plutali i u pozadini. Moji bestežinski koraci-skokovi doveli su me do podvodnog svetla - morskog kandelabra koji je osvetljavao ulaz u tvoju kućicu. Krenuo sam da ti pokucam na vrata, ali me je zbunio proces pretpostavki od kojih je najbanalnija bila imaš li dupla vrata i drenažni sistem između, ili dišeš mehuriće iz vode. Ako imaš drenažni sistem sa duplim vratima, onda me nećeš čuti kako kucam. Kao i u životu. Otvori.

062 - Dok lutam blatnjavim iulicama prečesto naiđem na školjke u mulju i pomislim kako su se sigurno zbunile zbog kiše i hladnoće i slana po travi je usolila zemlju, pa je kiša ovlažila i školjkama je to dovoljno. Blatnjava marinadica je dovoljna da se osećaju dobrodošlo. Tu na površini se druže sa puževima i glistama i viršlama i pasivno izbegavaju moje korake odašiljanjem pozitivnih misli. Klizam se blatnjavim strminama i zaobilazim školjke po kiši. Sanjam o mestu dovoljno prijatnom gde ima prostora da se osećaš sigurno. Kao viršla u snegu. U mojim mislima. Skreni levo. Opusti se. Sve će biti u redu. Kao i u životu.

063 - Sedam dana pakla je definicija koju izbegavam da koristim. Nisam se ni danas obrijao iako sam sebi obećao da hoću. Kada upadnem u stanje gde konstantno tonem, radije bih pokušao da se ne pravdam nego samo da budem. Sedam dana mi nije da i to ume da boli. Ponekad mi je teško i da dišem, ali se zaboravim pa oda kao nema veze. Meni stvarno ništa nije teško i uvek sve mogu. Čak i kada ne mogu da pričam, ili kad ne mogu da ustanem iz kreveta, ili legnem da spavam. Stvarno mogu. Ako treba. Kao juče. Mogu i u snovima, a mogu i stvarno. Samo kaži. Isto tako, kao i u životu, lagao bih kada ne bih priznao da me svaki iskorak potroši naizgled, a možda i stvarno bespovratno. Nema veze, guram dok još ima zaliha.

64 - Kako se približavam obali i kraju putovanja, vesla su sve teža i talasi jači. Deluje mi kao da su svi protiv mene i da svaka moja reč zvuči grubo. Teško mi je da pronađem pravi glas, možda zato što su mi svi u glavi. Možda zato što  previše želim da ne zvučim pogrešno. Možda baš zato ne uspevam. Postoje dani kada mi je samopouzdanje na malo  boljem mestu pa čak budem raspoložen da mislim da je  to moje što šaljem dovoljno dobro i da je samo problem u tajmingu. Postoje ti dani kada mislim da ne postoje opcije za mene i da ću zauvek ostati u ovom čamcu, u beskonačnoj borbi sa talasima. Na putu ka plaži. Glupa vesla, teraju me da sedim okrenut leđima pa nikako da budem siguran koliko još imam, ali tu sam.

65 - Mrtvi sektori u glavi kao neki portret mojih godina. Srce mi je krekovani softver kome je poslednji apdejt zaznuo lažnu licencu i sada traži naplatu. Mrtvi sektori u glavi mi ispadaju iz usta u formi reči koje ne mislim. Zaražen sam slepilom koje mi parališe torent emocija koji je bio veza sa tvoom dušom. Ne stižu ti moje reči, misliš da je fora. Činjenica je da sam se samo zaneo. Forvardujem sve portove ka tebi, ali mi veza i dalje štuca. možda samo nisam dovoljno dobar u ovome. Možda moram još da učim. Ali znaš, ima taj način, to mesto gde mnogo manje grešim. Dođi tu, biće nam bolje. Činjenica je da sam se ponovo zaljubio u papir.

66 - Stiven Merit je pre 20 i kusur godina napisao 69 ljubavnih pesama. Ovo putovanje imaće 69 poglavlja u čast tom veličanstvenom izdanju koje je u mojim očima kruna kanalisanja teške depresije, potisnute i neuzvraćene ljubavi, nerazumevanja sredine i odbijanja igranja po tuđim pravilima, zadržavajući dovoljno bliskosti sa okruženjem kako bi ostalo kolikko toliko razumljivo i pristupačno. Sutra ćete dobiti poslednje 3 verzije moje trenutne emotivne istine, a jedino ova, šezdesetšesta odstupa i na neki način remeti koncept, ali to je u redu. Kao i u životu. 

67 - Očigledno sam i dalje nespreman. Nespreman za posledice i za surovost istine. Sačekaj me malo, ovo je sve previše brzo za mene. Kao juče. Kao danas. moja samosvest beži od mene isto koliko i ja od nje. Srećom, kada zatvorim oči me projekcija tebe opomene da stisnem zube i pokušam ponovo. Vremenom shvatam da sam sam i da moja igra emotivne sređenosti ima nekoliko stvarnosti, gde su one najbitnije moja i tbaja one koje se na žalost ne preklapaju. Sačekaj još malo. Moj sprint iz tvog ugla deluje kao razvlačenje, ali ti ne vidiš sav teret koji vučem za sobom. Teret koji je nemoguće samo odbaciti sa strane. Teret koji mi se nastanio u krvi i koji sam zajedno sa ostatkom svoga bića uspeo da nateram da radi samo jedno Da pokušava i pokušava. Do kraja. Kao i u životu.

68 - Neko mi je šapnuo na uvo da se predam. Prošla me je celim telom neka zla jeza odustajanja, ali tvoja slika u džepu moje glave me održava fokusiranim. Obaveze i ljudi koje vešto varam pokeraškim blefom naivno nasedaju na laži koje im serviram. Kao da mi je stalo do njih. Kao da ne živim samo za jedan cilj. Hvala godinama i snazi navike na tome. Ja sam i dalje tu. Kao juče. Kao sutra. Pada kiša, do kolena u blatu, ali u svom tom neuredu ja zamišljam zrak sunca koji mi direktno udara u potiljak. Moja nada je besmrtna, samo mi je telo krhko pa deluje da se raspadam svakim porazom. Moji porazi su sitne prepreke koje ću pamtiti po dobrom. Ja imam vremena za pre, sada i posle, a ti još uvek ni ne znaš koliko će sve biti beskonačno lepo. Kao i u životu.

69 - Sreća je jako konstantna kategorija kojoj mnogi teže. Sreća je zbirna, beskonačna materija koja nema zapreminu, ali ima trajanje. Ljubav je apstraktna navika i gorivo za sreću koja se stvara manjim, intimnijim druženjima. Suze su bistra, bezbojna tečnost koja oplakuju oči sisara. Nastaju prilikom manjka ili viška sreće i ljubavi i subjektivna su kod emotivno krhkih ljudi. Tebi nije potrebna moja pomoć, ali meni tvoja jeste. Posmatram te kako me sklanjaš u stranu i sanjam ekvilibrijum razumevanja i vreme u kome me poznaješ do ćelijskog nivoa, pa možeš da preduprediš suze ubrizgavanjem tačne količine ljubavi u pravo vreme za sreću. Ja ti poklanjam suze koje ti uopšte nisu neprijatan lubrikant za osmeh. Milujemo se u tami. U snovima, kao i u životu. Sutra, juče i danas. Pokušaću još jednom. I levo i desno. Zatvori oči.

Friday 2 November 2018

Rođendan

Događaj, iznenadni događaj u meni se desio, meni se desio.
Pomešaj, ove noći pomešaj reči i osećaj, spreči, spreči. 
Sigurno, ne čuješ me sigurno, priđi, molim te, priđi, čekam te. 
Želim da, se milujemo očima, nežno po leđima, tiho, tiho.
Rođendan, neko me se setio, ovde je granica, čežnja je dovoljna. 
Pokušaj, još jednom pokušaj, polako u zagrljaj, polako pokušaj. 
Rođendan, iznenadni rođendan, reči i osećaj, još jednom pokušaj. 
Želim da se milujemo očima, polako po leđima, tiho, tiho.

Thursday 1 November 2018

Breskve

Nije lako da te ljubim kad svi očekuju nešto od mene. 
Postoji granica u glavi i onda samo haos. 

Grizem breskve, kao tvoja usta, grizem breskve. 
Grizem breskve, možda postoji još šansi. 
Grizem breskve, grizem breskve, grizem breskve. 

Držim se za sećanja, to mi je sigurno, tu mi je ok. 
A teško mi je da te ljubim, dok svi gledaju u nas. 
Postoji granica u mojoj glavi, posle koje želim samo da: 
Grizem breskve, grizem breskve, grizem breskve.

Sunday 28 October 2018

Mekana stvar

Ljubav je baš onako, mekana stvar.
Kao jastuk.
Uronim licem, potonem i smejem se.
Do tačke gušenja, pa se izvučem.

Ljubav je jedna jako mekana stvar.
preuzme mi respiratorne organe, do tačke gušenja,
pa me pusti.
Kao jastuk. Pa plačem.

Ljubav je dodir. Dodir suze na koži,
dodir nosa u kosi, dodir plesa na vetru,
zagrljaja u prolazu, snažno, ali mekano.
Kao jastuk. Pa me pusti.

Ljubav je teška. Krije se na otvorenom.
Kao kišni oblak opkoli mi dušu i čeka.
Pa nekad sruči bujicu čežnje i straha,
ili sedne na srce svom težinom
i pritiska sve jače i jače i jače i jače.
Ne znam ono što znam, a sve što znam je
da verovatno mislim da nisam siguran.
Postajem lažov koji meri relativnu sreću,
sortiram ljude, upoređujem poglede, prisećam se izgovora,
projektujem paralele i crtam grube skice odnosa.
Kao lažov.

Ljubav je baš onako, mekana stvar.
Krije se u slojevima. Kao jastuk.
Ako se posmatra odvojeno to je samo sunđer koji se troši i
platno koje se prlja. Požuti i ofuca se za čas.
Uronim licem, potonem i vrištim.
Do tačke ludila, pa se izvučem.

Pa se izvučem. Pa plačem. Pa me pusti. Kao jastuk.
Kao lažov.

Sunday 3 November 2013

Umrle zvezde

Da li šetaš sama? Da li šetaš sama u mraku? Ulicama vlažnim od suza, od suza umrlih zvezda, od suza što pale su na tlo. Da li šetaš sama? Što se šetaš sama? Sjajna senka uličnog svetla, sjajna senka sakriva tvoj trag. Sjajna senka nečujna šetnja. Noćna šetnja što vodi te u mrak.

Misliš li o nama? Misliš li o nama dok hodaš? Misliš li o meni bilo kad?
Što se šetaš sama? Zašto hodaš sama u noći? Sigurno se osećaš teško, sigurno te muči nešto, sigurno te prati neki strah.

Zašto šetaš sama? Ti koračaš sama u tami, na stazi zvezdanih suza. Tom ulicom gazim i ja sam. Tom ulicom hodam svaki dan.

Sunđer

Moja mala neće da se vrati.
Sedim u sobi i pitam se što.
O zašto neće barem da se javi?
Jedva čekam da je pitam to.

U flaši je ostalo par kapi.
Ne želim da ih popijem sam.
Staru praznu nova puna prati,
ne treba mi krevet, padam i pod sto.

Moja duša sunđerasto pati,
svakom flašom natopi se još,
a mala moja neće da se vrati
i ovaj sunčan dan za mene je izuzetno loš.

Drugovi me teraju da spavam,
podočnjaci modri, pogled tup.
Ali kada spavam samo tebe sanjam
i neću to da radim, ne treba mi to.

Moja mala neće da svrati.
U maloj sobi flašu pitam što?
A moja duša sunđerasto pati,
svakom novom flašom, natopi se još.


Trava

Juče na travi smo sedeli mi.
Bilo je sunčano i ćebe na podu je mirisalo.
Pojeli smo sendvič i legli zajedno.

Tvoja glava je bila blizu moje glave.
Mogao sam čuti misli tvoje male.
Možda i da osetim da sprema mi se zlo,
ali ko je tada mislio na to.

Pipnula si moju šaku nežnim dodirom.
Šapnula mi tiho da ne želiš - da ne želiš.
Jecale su reči koje nisam slušao,
ti si otišla, a ja ostao.

Juče na travi.

Sve biće u redu

Hajde da se pravimo, kao da je sve u redu.
Hajde da se šetamo, da se smejemo i da nam bude lepo.
Hajde da se volimo, kada kažem ti i kad se nasmeješ mi.
Hajde da se pravimo, kao da je sve u redu.

Hajde da se kladimo, da sve biće u redu.
Hajde da obećamo da se češkamo i zaboravimo.
Hajde da se lažemo, kada već lažemo i biće nam lepo.
Hajde da se kladimo, da sve biće u redu.

Hajde da se pravimo, kao da je sve u redu.
Hajde da se mazimo i da pokušamo,
još ovaj put.

Žuti dan

Par dana se smejemo.
Par dana - poletimo.

Par dana se smejemo,
žuti mrak u tvome krilu.
Par dana u tvome krilu,
poletimo na samo par dana.

Nežna grana mene miluje,
da se smejemo u tvome krilu.
Par dana dok poletimo,
mi pletemo u tvome krilu.

Sagneš se da vidiš dole,
žuti mrak ti obećava.
U tvome krilu na par dana,
čujem zrake što te miluju.

Ja čuvam tvoje nežne grane,
da me miluju do žute tame.
Sedmi dan u tvome krilu,
mi se smejemo u tvome krilu.

Sagneš se da vidiš dole,
žuti mrak ti obećava.
Žuti mrak u tvome krilu,
mi se smejemo u tvome krilu.

Ja čuvam tvoje nežne grane,
da me miluju do žute tame.
Sedmi dan u tvome krilu,
mi se smejemo u tvome krilu.
U tvom krilu.

Meni ne treba niko

Meni ne treba niko,
ne treba mi niko da preživim dan.
Možda misliš da je lakše
kada mi se ne javljaš?

Al meni nije potrebno ništa,
skroz sam samodovoljan.
Ove noći kad se setiš da postojim,
nemoj da si plakala.

Često sanjam tvoje prste,
pa se pravim da se ne sećam
i sve se nadam da ću sutra nešto drugo,
al ništa nije prava stvar.

Meni ne treba niko,
ne treba mi niko volim da sam sam.
Ove noći kad se setiš da postojim,
nemoj da si plakala.