Wednesday 16 April 2008

leva šaka rezonantnih terasa

Bilo je i boljih dana. Kiša koja nije bila dovoljno privlačna. Vatra koje nije bilo. Sedeo sam na stolici. Sedeo u kolima. Sedeo u kornjači. Opalila me neka čudna krpa puna čokoloadnih kuglica. Razvalila me potpuno, oborila sa nogu. Ali nisam bio sposoban da je primetim. Samo je prošla. Nestala.

Setio sam se kada sam pre određenog vremena nešto bio odlučio. Setio sam se upravo i vremena kada sam mesecima pričao u aoristu. Nije to bilo doba kada su me ljudi voleli zbog toga, ali sam to i dalje činio. I sada mi ti razlozi deluju potpuno suludo.

Ljudi se menjaju. Uče nove stvari, shvataju životne začkoljice i otključavaju neke brave za koje nisu znali da postoje. Opet mi se čini da sam ranije bio kompletnija osoba. Imao sam tu neku iskru jebene jedinstvenosti. Radio sam neverovatno besmislene i beskorisne stvari, ali bile su moje, i ponosio sam se njima. Ponosim se i sada, samo što mi se ne dešavaju više. I sam sam kriv. Ili su mi svi drugi krivi?

Volim reči kao što su flaster, penkalo, grožđana mast, kosa, hijena, karlica, jabuka, zeleno, sneg. Ne volim ih, ali volim njihov zvuk kada ih izgovaraju ljudi. Volim i da naletim na strance i onda da se mimoilazimo bez aktivne saradnje razuma i tela. Levo, desno, desno, levo, levo...

Danas je bio loš dan. Ovaj mesec bio je loš mesec. Ova godina mi se uopšte ne dopada. Prošla je bila relativno fina, iako poprilično bolna. Ova je godina za sada mrtva, i potpuno utrnula. Kao da sve što pokušavam i radim nailazi na odbijanje. Imam potrebu da neko pokaže neko interesovanje, neko beznačajno interesovanje, i da se ne osećam kao da sam na iglama. Jer nisam, niti želim, niti ću.

I znam da se nikada neću prošetati pored tvoje zgrade, neću čuti zvuk tvojih slušalica sa vokmenom odvrnutim do daske, neću te više nikada videti. To nije obećanje. Ali ću itekako zamišljati i maštati. Sve dok me jebena prošlost celog ne pojede, a sadašnjost pretvori u plastičnu facu koja je konstantno dosadna.

Lomim se, a zapravo ništa konkretno nisam shvatio. I ko ste svi vi? Zbog čega vas je toliko?

Nijedna od vas nikada nije ni prestala da jede govna. Da izvinete na iskrenosti...

Monday 14 April 2008

neka tuga

Koja se muvala tu, oko mene godinama. Sretao sam je često. Imala je divne pokrete.
Koliko god se ja trudio da pobegnem stizala me je, a onda kada sam je čekao nekako je uspevala da bude iza mene i ponovo me stigne, iako me je ranije bila prestigla.

Znao sam da je tu pošto mi se stomak uvek nekako prvo skupi, pa zgrči. I sav se stresem. Neka jeza. Češće me posećuje noću, zato što je tada čekam. Mesečevi zraci često su nosili njeno ime. Voleo sam njene osobine, pošto su bile baš onakve kakvima su ih ljudi opisivali. Tuga.

Jednom, bilo je neko srednje sivilo, došla mi je nasmejana. Legao sam na krevet ona je rukama uronila u moj stomak, a ja sam se skupio, sklupčao, stegao i grizao usne, onako jako.

Znao sam da je sve već rečeno, iako zapravo niko od nas nije ni progovorio. I to je ona. Tuga. Nestajuća senka moje nade za večnim propadanjem i uzdizanjem.

Tuga je lepota koja ispunjava utrnulu prazninu samoće.
Mislim da je mnogo volim.

Biće da je neka tuga...

Smešno je. Ubeđujem sebe kako je sve u redu. A nije.
Pošto ne mogu biti niko drugi, šta mi preostaje? Da budem neko prvi? Treći?
I kako da smislim ono što želim da kažem kada ni sam sebi ne dozvoljavam da saznam šta želim?
Bla. To je prava skupina slova koji iskazuju moje stanje u glavi. Bla. Besmislena reč koja toliko toga negativnog nosi u sebi, kada sam u pitanju ja koji je izgovaram. Zašto ne "blje"? Zašto "bla"?

Mislim da je moj pokušaj otvaranja od pre više od 6 meseci doživeo žestok poraz. Ponovo se osećam kao parče kamena. Samo što sam sada kamen koji se malo kotrljao i još više okrnjio... Kako jebeno glupo poređenje. Tipično. Ali koliko još moram dugo da trpim poraze? I zbog čega nikada nisam zadovoljan onim lepim što mi se dešava? Iskreno, dosta lepih stvari mi se dešava. Ali me apsolutno ne zanimaju. Tužan sam. Sjeban sam. I loše mi je. Koristim ovaj prostor kako bih pokušao malo da se pokrenem, ali problem je što to sigurno sebi neću dopustiti, a to se vidi verovatno iz ovog teksta. Muka.

Voleo bih kada bih umeo da na neki način imam delimično jasan opis mog problema pa da ljudi koji su mi bliski mogu da primete šta nije u redu. Ne mogu da očekujem razumevanje ako ni sam ne razumem.

Kako mi se gadi ovo neću više ovo sebi da radim idem da radim bilo šta drugo bilo šta bilo šta.

Saturday 5 April 2008

prekini me!

danas sam spremao neki kolokvijum. glup je skroz. i onda si mi se motala po mislima. znaš baš onda kada treba da se po mislima motaju neke druge stvari. "važne" hehe. ne.

pisao sam programe. jednostavne uglavnom. i onda sam iz čista mira napravio jedan koji je bio toliko prost, kao što zapravo i treba da bude. posao mu je bio da, kada se pokrene ispisuje "volim te". u beskonačnost, neprekidna petlja koja se samo vrti i vrti i vrti. kako je to melodramatično i jebeno loše do besvesti? zar ne? baš je nekako jadno :)
ali jesam to radio.

i znaš šta je najsmešnije od svega? on ponavlja do besvesti. samo ponavlja te dve reči koje počinju da gube na težini već posle drugog ispisivanja. ne može da stane. ne postoji način, osim da se nasilno prekine. čoveče kako je to blesavo, toliko blesavo da mi se pričinjavaju neke sulude metafre povezane za nesavršenu jednostavnost svega toga. onda sam napravio da može da se prekine. i znaš šta? kad se prekine, isti je efekat kao i kada ga nasilno prekineš. on stane. a ja sam ga prekinuo. gde je ovde logika? prekinuo sam nešto što sam napravio kako bih sebi pokušao nešto...mnjah, suludo je. to mogu samo glupavi ljudi sami sebi da rade. ne razumem kako mogu da budem ovoliko ograničen. a samo priznanje situaciju čini još besmislenijom. čemu sve ovo? biće da je neka tuga.