Thursday 28 June 2007

padežni bogovi...

ležala je na stolici, sa kičmom izvijenom preko drvenog neudobnog naslona i razmišljala. Pitala se sa kim, pitala se ko? i šta? Shvatila je da osnovne stvari nije utvrdila, znala je šta hoće ali nije bila sigurna sa kim...
Rešenost je dostigla vrhunac i ubrzo se uputila ka brdu sedam bogova... Očekivala je neke odgovore, u zamenu za njenu veru. Ako joj pomognu, verovaće.

Prvi bog bio najbliži, najlakše se do njega dolazilo, najviše je ljudi znalo za njega, za njegovo postojanje i za njegovu ulogu uopšte. Bio je prilično oronulog izgleda, sa dugom sedom bradom koja je klizila sa plavog ogrtača kojim je njegovo krkho telo bilo zaštićeno od zlobnih pogleda smrtnika. upale oči čkiljile su u nju, i sa uzvišenim razumevanjem odavale utisak da već znaju pitanje koje će biti postavljeno, kao i odgovor koji će dobiti...
Devojka je uplašeno prišla, sitnim koracima, ali pogledom usmerenim u starca. Upitala ga je:
"Ko? Šta?"
bog je odgovorio:
"Ti ne želiš da znaš odgovor na to pitanje, produži dalje, ja mogu samo da ti kažem da si ti i da želiš da produžiš dalje... nadam se da je moj odgovor bio dovoljno dobar."
i devojka je produžila.

nije osećala strah, nije osećala zebnju, nije bila zbunjena. sve je bilo kao neki san, čak je bez umora prelazila uzvišenja visokog brda na koje se pela u potrazi za odgovorima i verom u sebe i bogove... sve joj je bilo čudno, ali osećala je kao da je vođena nekom stranom silom.
sledećeg jutra, posle penjanja bbez odmora, u daljini je ugledala još jednog starca. ovaj nije imao tako dugačku bradu, niti je njegovo lice bilo umorno od davanja odgovora. delovao je odmoran i zdrav. ležao je na travi i posmatrao nebo. prišla mu je:
"izvinite, jedan gospodin poslao me je da vas pitam ono što mene zanima, pošto sam saznala da sam u pitanju ja i da stvarno želim da nađem odgovor, želela bih znati od koga ili čega ću taj odgovor dobiti? želim da znam, moram da znam, ako znate, molim vas, recite mi!"
"zdravo dete, odgovor možeš dobiti od bilo koga, od mene, ili od ove trave pored mene, samo moraš znati da postaviš pravo pitanje. to često može da bude veliki problem i potrebno je dosta želje i rešenosti. produži dalje, malo iznad mene čekaće te moja majka. ona zna da daje odgovore..."

zahvalila se i nastavila svoj put ka vrhu.

"kako je moguće da on ima majku? možda su ovo stvarno bogovi? možda ipak ima vere u meni? možda ipak verujem? ona daje odgovore? ona zna da daje odgovore? pa i prethodna dvojica su mi dali neki odgovor..."
i dok se pela, sati su prolazili u neprestanom razmišljanju i pokušajima da se shvati neka samo njoj poznata istina...
jutro je ponovo došlo, sunce je probudilo. otvorila je oči, a pored nje bila je jedna žena. ličila je na njenu majku, ali, to nikako ne bi mogla da bude mama... to je majka onog gospodina genitiva dole... i dok je pokušavala da shvati sa kim se srela, žena progovori:
"ja sam boginja dativa. znam tvoje pitanje i daću ti potreban odgovor. sve što treba da uradiš je da ga postaviš..."
"kome treba da se obratim i čemu treba da se nadam?"
"to su bila dva pitanja. ja ću ti dati tri odgovora. moraš se obratiti sledećem bogu, i možeš se nadati željenom odgovoru i uspehu u razrešenju tvog problema samo ako postaviš pravo pitanje, meni su svi koji su stizali do ovde uvek postavljali ista pitanja: kome? i čemu? ubeđeni da to žele da čuju... moraš da odrediš granicu između onoga što želiš sada da čuješ i ononga što stvarno želiš da čuješ i saznaš... popni se još malo gore i razmišljaj o pitanju pre susreta... zapitaj se šta stvarno želiš!"
devojjka se zahvalila, protrljala pospane oči, uspravila se i produžila uzbrdo...
polet koji je osećala na početku bio je i dalje prisutan, ali su joj noge bile teške, volja je napukla i sumnja je počela da se pokazuje. uprkos svemu tome nastavila je uzbrdo.
već je bio četvrtak, u mraku presreo je glas. rekao joj je da dođe bliže, ali ona nije smela, rekao je da će ga videti kada se miris prilagodi njenom razumu, a ona je upitala koga i šta će videti tada, na to glas je rekao da samo produži dalje, da odgovor neće dobiti... i tako je produžila.

novi dan doneo je nova pitanja. satima je lutala ravnicama skrivene doline na jednom od vrhova planine, tražeći znak, tražeći petog boga. u daljini ugledala je nekoga. prišla je i videla da je tamo njen najbolji prijatelj. iako potpuno zbunjena nije mogla da sakrije osmeh koji joj se momentalno prevukao preko lica i uzviknula:
"HEJ TI! ŠTA RADIŠ OVDE?"
"Ja sam peti bog vokativ. moje obličje je promenjljivo, ja sam tu da ti pomognem da spoznaš istinu, sam tu samo da te prosledim dalje, da ti dam vodilje za put gore."
i dade joj ih. iako je bila isuviše zbunjena pažljivo ga je slušala i produžila dalje...

subota. podne. zviždukala je omiljenu pesmicu. bila je srećna pošto je mislila da je konačno shvatila šta ona zapravo želi i čemu se nada. znala je pitanja, znala je odgovore, želela je samo daih čuje od drugoga. u šumi kapljica, iza skrivenog vodopada naišla je na sebe. bio je to šesti bog. nije se začudila pošto je to i očekivala. bez pozdrava upita:
"želim da znam sa kim ću provesti život, i čime ću isti život ispuniti?"
šesti bog, boginja je pogleda, i progovori:
"ako bih ti dala odgovor, razočarala bi se, ako ti ga ne dam, bila bi na istom kao i re tvog polaska na ovo putovanje. tvoje pitanje nije umesno. kao što si već mogla da shvatiš, redom si postavljala pitanja koja si mogla i unapred da predpostaviš da ćeš ih postaviti. ipak si ih postavila pošto si užasno želela odgovore baš na njih. malo je ljudi koji stignu do meni, neki nađu odgovor već kod trećeg boga, neki kod četvrtog, ti ćeš pak, morati da ideš do poslednjeg sedmog boga, nekolicini stanovnika zemlje poznat je kao lokativ, ostali za njega nisu ni čuli, kada ga pronađeš, postavićeš mu pitanja: o kome?, o čemu? i na čemu? ostatak ćeš sama shvatiti.

nedelja. bog lokativ. zavejani vrh. pećina. zapaljna vatra. ćebe. beba. plače.
"malo mi je glupo, ali ti si jedini ovde... želela bih da znam o kome i o čemu bi trebalo da mislim, i na čemu sam sada?"
beba je samo plakala.
posmatrala je i nadala se odgovoru. onda je shvatila da je dobila odgovor iako joj ga niko nije rekao, shvatila je da je odgovor sve vreme boi u njoj samoj, da su bogovi bili tu samo kao podstrek, kao pomoć kroz težak period. pronašla je veru, pronašla je sebe. pronašla je cilj. vreatila se dole, spustila na zemlju i nastavila život.

Thursday 21 June 2007

ona

ležala sam u krevetu tih dana. nisam preterano razmišljala o svemu. razmišljala o svemu...
kako umem lepo da se izrazim, svaka čast, prava načitana žena, uzor svojoj deci, kad bi samo znali...

onda je toga jutra ona naletela na mene i pogledali smo se i odmah sam znala, a bila sam sigurna da je i ona barem pomislila, i posle su me deca gledala kao da sam se izdrala na sav glas, kao da su znali...

imali smo psa. kada je počeo da se linja izbacili smo ga napolje, na ulicu, da sam ja muško verovatno bih pokušala da ga sprečim, ali on je ipak on, a ja sam ja. više ne osećam strah kada me gleda, ne osećam čežnju, ne osećam pažnju, ne osećam... a on je isti, ništa se nije kod njega promenilo, a oni samo rastu... da sam ranije znala...

--------------------------------------------------------

ležala je te večeri, sve je drhtala. pogledao sam je, bila mi je okrenuta leđima. pokušavala je da ravnomerno diše kako bih pomislio da spava... znao sam da su joj oči otvorene, i znao sam da plače. uvek sam mogao da osetim kada je tužna. ne znam zbog čega je takva u zadnje vreme... trudim se, stvarno se trudim, ali mi ne uspeva ništa... i kad pokušam da je razveselim to uradim na pogrešan način, i ona uvek nađe nešto da mi prigovori, i uvek se tu nađu i deca... znam da nisam pametan kao ona, znam da je zaslužila mnogo bolje od mene, i znam da ni deca nisu srećna što im otac radi to što radi... PA ŠTA DRUGO DA RADIM? trudim se, najviše što mogu, i kada popijem i kada dođem prebijen, i kada ne vidim od umora na oči, i kada reagujem kako ne bih želeo.... Zbog čega se ne okrene prema meni? zašto je budna? šta je muči?

----------------------------------------------------------

i on je budan... zbog čega? zar ne mogu da imam malo mira? zar i noću da me posmatra, da me uvek neko ocenjuje, da nikad nisam sama... a da nikad nemam društva. sve prijateljice se i dalje ludo zabavljaju... 30 godina... najstariji sin hoće da ide u klub gde moje bivše društvo izlazi... a sa kim ja pričam? sa babama na pijaci, sa prodavačicama u radnjama, sa onim voditeljima na kvizovima.

sama. uvek. a stalno je tu neko pored mene, dovoljno da ne mogu da se opustim.... ne, ne mogu više ovako. kad bi mi samo posvetio malo više pažnje... misli da poklonima mene čini srećnom? ehhhhh

------------------------------------------------------------

i tako su ležali budni do kasno u noć...

------------------------------------------------------------
možda će se nastaviti....

Tuesday 19 June 2007

ostani

Jel se sećaš?

Sećanja su prolazna. Ljudi sve rade kako bi imali uspomene.

Da, ali ovo su naše. Sećaš li se, reci mi.

Razumeš li ti kako čitavi životi prolaze u planiranju budućnosti kako bi ta budućnost obezbedila prijatnu prošlost, i samim tim, jedino uspomene?

Moraš li stalno da budeš takva? Nije sve u isterivanju tvoje pravde. Nije sve u življenju u trenutku, ako si ti jedina u tom trenutku. Moraš li stalno da mi govoriš stvari koje misliš?

Molim? Želiš da ti kažem nešto što ne mislim? Kakav si ti čovek uopšte?

Nisam tako mislio. Hteo sam da kažem da si u svakom trenutku napeta. Stalno ti je u mislima problem. Nikada se ne opuštaš.

Reci mi, kako da se opustim, ako je opuštanje samo gubljenje vremena?

Nije! Nije! Opusti se sa mnom. Izgubi malo vremena sa mnom. Stalno mi govoriš o nekom planiranju buduće prošlosti i tvojoj potrebi da živiš u sadašnjosti, koja ne postoji, a i sama planiraš prošlost. Ja od tebe tražim samo da barem jednom živiš u sadašnjosti. Da budeš u ovom trenutku sa mnom, i da mi kažeš da li se sećaš!

Dobro. Sećam se.

...

...

...

...

I?

I ništa. Hajde da ležimo ovde još malo. Zar ti ne prija da posmatraš nebo? Pogledaj koliko se zvezda vidi ove noći.

Pola tih zvezda je već ugašeno.

Molim te. Znam i sam. I ti znaš da ja znam. Ali zar ne primećuješ koliko uslovljavaš naše razgovore? Vidiš li koliko iz tvoje želje da oni budu ispravni, svodiš našu komunikaciju na osnovni nivo. Svađamo se, a nisamo ljuti jedno na drugo.

Jel tebi ja smetam? Smeta ti šta ja radim i ono što jesam?

Ne. Samo kažem da bi bilo dobro...

Samo ti govori. Ja nemam vremena da ležim ovde sa tobom i da slušam tvoje primitivne teorije nastanka i nestanka sveta. Znaš koliko me je briga što su istrebljeni delfini iz Jangcekjanga? Znaš koliko? Više nego tebe! Ti samo pričaš kako ti je strašno žao jadnih delfina, a sam ne činiš ništa kako bi to promenio! Planeta nam se samouništava a ti samo posmatraš i govoriš kako ti je žao, i kako je to strašno!

Kad jeste strašno.

Da, ali gde si tu ti?

Ja sam ovde, sa tobom. Lepo mi je.

Tebi je lepo?

Ja stvarno ne mogu više. Moram da idem, sutra treba rano da ustanem.

Nemoj da ideš. Ostani još malo.

Moram.

Dobro.

...

HEJ!

Molim?

Živi u trenutku, pokušaj jednom! Prestani stalno da pričaš o tome, već uradi ti jednom!

Teraj se u kurac!

Monday 11 June 2007

Na travi

Ležali smo u travi i dodirivali se glavama kada si me uhvatila za ruku. Bila je hladna, a moja topla.
"Zvezde su baš daleko".
Ja sam želeo da odgovorim, ali sam prećutao. Pitala si me da li spavam.
"Aham".
Onda si ustala i rekla da bi trebalo da krenemo, a ja sam hteo da ostanem još malo.
Ti si ponovo rekla da krenemo, a ja da ne želim.
Otišla si, a ja ostao da ležim i posmatram sazvežđa.
Sećam se da sam sutradan počeo da im učim imena i poziciju na nebu. Neka sam i naučio, a ostala sam odavno zaboravio. Sada opet znam samo onoliko koliko ne bih želeo, a tebe nijje briga.

Prošlo je neko vreme i sreli smo se na ulici.
Bila je zima, krupan sneg, sećam se da si imala crveni šal i kapu sa ćubom. Pozdravili smo se. Rekla si da žuriš. Uhvatio sam te za ruku, neku pletenu rukavicu, onu sa jednim prstom...
"Šta je bilo?"
"Pogledaj gore!"
Podigla si glavu, a pahulje su ti upadale u vlažne oči. Zbog toga si žmirkala. Izmigoljivši ruku iz moje skinula si rukavicu i protrljala oči, a ja sam te opet uhvatio za šaku. Bila je hladna, a moja topla. Pogledao sam te u oči, a ti si se nasmejala i odlazivši poslala mi poljubac.

Ostao sam ukopan i pogledao gore. Sneg je padao na mene i pretvarao se u kapljice. Bilo je hladno, a ja sam goreo.

Tuesday 5 June 2007

deda mraz

mali uvod: ako ste preuzeli fajlu sa mojom novom knjigom, verovatno ste dobili i ovaj tekst...opet, ne verujem da ste došli do ovoga, pošto bi to značilo da ste pročitali obe knjige, a niste me kritikovali...
dakle, priča je namenjena deci, i nema veze sa drugom knjigom, tu se našla zato što mi je bilo lakše takod a je zapišem... mesto će verovatno naći u nekoj budućoj zbitci pesama i priča za decu....

u nedostatku inspiracije uživo(lajv), evo malo nečega što sam pisao ove zime pod uticajem vreline i temperature, i odsustva snega... sad sam opet pročitao, našao sam par nekih greškica, što stilskih što gramatičkih, ali oprostite mi, mrzi me sad da popravljam... biće, biće...


evo je:

Sneg je prekrio šumu i put. Pahulje su nežno padale na zemlju i postajale jedno sa okolinom. Mrak je bio svetao. Jaka mesečina odbijala se o belu podlogu i zračila posebnom zimskom svetlošću. Put je bio netaknut. Nova godina se bližila i dečak u brvnari na kraju planinskog sela posmatrao je kroz zamagljeni prozor svoje male, tople sobe. Ove godine shvatio je da nema deda mraza. Nije bio tužan, imao je osećaj kao da je oduvek znao, iako su roditelji oduvek govorili suprotno. Nije bio tužan, ali mu je bilo nekako žao. Taj čovek, taj deda koji voli svu decu koja veruju u njega i donosi im baš one poklone koje žele bio je isuviše savršen da bi postojao. Deda koji mu je uvek ostavljao znake njegovog postojanja u vidu kaljavih otisaka koji su dolazili do jelke i vraćali se do kamina odakle se spustio u brvnaru, taj deda ne postoji, sada zna. Naravno da mu tata i mama kupuju poklone svake godine. Naravno da ih je majka svake godine krila umotane u svetlucave papire ispod svoga kreveta, i, naravno, kako to da one godine kada je uhvatio deda mraza na delu, nije nigde bilo oca da vidi kakva je to buka u kući.Nije bio tužan. Nije mu bilo žao. Oduvek je znao, oduvek je znao, a opet mu se baš tada, potpuno neočekivano pojavi jedna sitna kapljica, jedna suzica, baš tu, na njegovom licu, kod levog oka, sa one strane bliže nosu. Naježio se i brzo obrisa suzu, ali iako nije želeo da ispusti još jednu, i ona se pojavila, oči mu se zacrveneše od naprezanja da ne brizne u plač, a sićušno telo treslo se od jeze koja se iznenada pojavila. Sa licem među rukama, više nije mogao da izdrži i zajeca. Deda mraz je bio mrtav za njega. Upravo je umro. To je bilo to, i ništa više. Topla soba i vatra koja je pucketala u pozdini, velika okićena jelka, ukrasi po zidovima, ništa od toga nije bilo stvarno, ništa. Sve je to bezveze, to ništa ne postoji ako dede nema. A nema ga. I mama i tata, i oni su bezveze. Lagali su ga.

Pahulje su zavejavale malo selo i dečaka u toj maloj, zabačenoj, toploj, ali lažnoj brvnari. Svetla su se polako, jedna za drugim gasila u celom selu i mrak je bio sve gušći. Mama je ušla u sobu, podigla ga sa poda gde je zaspao i položla u krevet u njegovoj sobi, pokrila mekanim jorganom i poljubila u čelo. Zatim se udaljila od njega, ugasila svetlo i zatvorila vrata. Ubrzo je i poslednje svetlo u selu bilo ugašeno. Iako je trebalo da bude u krevetu, dečak to nije učinio. Čim je majka izašla iz sobe, on ustade i ponovo se namesti na prozor u dnevnoj sobi odakle ga je majka odvela u krevet. Te večeri, te novogodišnje večeri sačekaće deda mraza, i kada se ne pojavi više nikada sebi neće postavljati pitanje o njegovom postojanju.

Iznenada mrak raseče šarenilo. Neizgaženom stazom projuriše sanke. Dečak podiže glavu i ne razmišljajući istrča na trem. Bile su to najčudnije sanke koje je ikada video, i približavale su se selu. Zvuk zvončića bio je sve bliži i slika koja je bivala sve veća sve je više plenila apsolutnom zagonetnošću. Dečak ih je sada već mogao veoma jasno videti. To su bile sanke, prave sanke, ali njima niko nije upravljao, niti ih je bilo ko vukao. One su zveckale zvončićima kojima su bile okićene i velikom brzinom jurile prema dečaku. Na sankama je bila jedna jelka, ukrašena jelka. Najlepša jelka koju je u životu video, a ispod jelke šta? Pokloni! Gomila poklona, pravih poklona, upakovanih u četvrtaste kutije, baš kao na televiziji. Za sobom sanke su ostavljale beli, snežni trag i jurile prema selu. Dečak je zapanjeno posmatrao ovo čudno vozilo bez vozača kako mu prilazi i prolazi pored njega i produžava dalje u selo. Želeo je da potrči za sankama i jelkom ali nije imao vremena da se obuče, a i sanke su bile isuviše brze. Vratio se u krevet ne znajući šta da misli. Zamišljen ubrzo je zaspao razmišljajući o sankama, jelci i na kraju, deda mrazu, koji ponovo, nije bio više toliko nestvaran...