Thursday 29 November 2007

kornjača

znaš, sećaš se kada je flaša preletela zgradu
i ti si se okliznuo pošto ti se zavrtelo u glavi od jahanja koje te je omelo u izgovaranju pretećih misli...

razočarane klizaljke visile su okačene na zidu. senka je padala loše na njih i delovale su manje lepe od ostalih isto lepih klizaljki na koje je svetlo padalo baš kako treba.

klizaljke nisu mogle da pokažu svoju tugu pošto jednostavno nisu imale mogućnosti za to.

mogle su da vise, i da vise.
a tuga se gomilala u njima, toliko da možda više nije ni bilo mesta za nečije stopalo. možda neko malo stopalo. iskreno stopalo.

i nije ih ni bilo toliko briga koliko su se osećale loše zbog činjenice da nema baš nikoga ko bi ih poželeo na nogama. nisuni morale biti iskorišćene. barem da je neko pitao može li da ih proba. bilo ko. skupile bi svu tugu u najdublji deo sebe u nadi da će stopalo ući, ali znale su da jednostavno više nema mesta.

opet, bilo bi lepo kada bi neko barem pokušao.

a sve se dešava tako brzo. i dok se samo sete ko su dan bi prošao i desetine desetina ljudi prošlo bi okom preko njih i ubacivalo novčić tuge u njih. nisu oni krivi. nije senka kriva. nisu one krive. ne krive one nikoga. bile su zajedno. bile su par klizaljki. par. ali jedna bez druge nisu bile ništa.

nema vremena. vreme kojeg nemaju bilo je jedino čemu su mogle da se nadaju. bilo je to isto vreme ono što su mrzele pošto su samo njega osećale.

ali to je ve bila samo laž. te iste klizaljke zapravo i nisu mogle osećati ništa. oni su samo klizaljke. one služe za klizanje. kao što su i ljudi isto samo ljudi. oni ne služe za klizanje, oni klizaju. klizaljke vole kada je ljudska noga u njima, ali ljudi i nisu preterano oduševljeni kada svoju nogu pronađu u jednoj. ne razmišljaju o tome previše. a zašto? ljudi koji razmišljaju ne razmišljaju, a klizaljke koje bi želele nisu u stanju.

klizaljke.
ko još misli o njima?
ko još bira one u ćošku?
one u senci? one koje deluju lošije samo zato što ih je teže videti?

gde je granica kada snovi počinju da budu stvarnost? da menjaju stvarnost. stvarnost koja ostaje nedoirljiva.

sve se, na kraju svodi na jebeni periferni pogled.

a ove u ćošku sigurno najmanje smrde. najčistije su. nevine.

kako li je klizaljkama koje nove vise u senci do kraja vremena?
kako?
ko su voi monstrumi?
ovi sa 20 prstiju.

2 comments:

Viktor Rom said...

Nekim čudom kada te klizaljke iz senke postanu stare
oko 30 godina postaju veoma cenjene i svi bi ih rado nosili, a ove šmekerske što su bile u centru sada smrde i glupe su jer nisu imali vremena da razmišljaju dublje od potpisivanja po ledu, za razliku od osenčenih koje su samo ćutale i razmišljale...

Mousehunter said...

Sreca pa su klizaljke dve, bar imaju jedna drugu! Sta da kaze jedna usamljena kabanica iz senke...?:)