Wednesday 21 November 2007

sama

i onda je pala na zemlju, toliko snažno da se ram na komodi pored oborio i poklopio staru sliku nje i sestre sa letovanja 1997. godine.

onda je ustala. pogledala oko sebe, podigla ram, namestila kosu brzim pokretima ruke, i onda se ponovo bacila na zemlju, pravo na nos.

ram je ponovo pao.

fleka krvi koja je počela da joj vuri iz nosa ostala je na smeđem tepihu koji je planirala da izbaci iz sobe.

uspravila se, rukama obrisala suzne oči i maramicom zaustavila krvarenje iz nosa.

sela je na krevet i zabacila glavu unazad, podigla levu ruku uspravno i tako nepomično mislila nepun minut.

minut se čini kao čitava dva minuta, možda i tr, ma pet, čini se kao večnost kada treba da se čeka. sklonila je maramicu i zagledala se u nju. krv je ponovo počela da curi pa se i ona vratila u staru pozu. onda se nasmejala i vratila glavu i ruku u normalan položaj, i nastavila da zaustavlja krvarenje maramicom.

...

u kupatilu je bilo hladno. posmatrala je pločice svoga kupatila i nasmejala se činjenici da su njene pločice crne, a kupatila uglavnom imaju neke bele ili tako neke. njeno kupatilo bilo je crno-žuto.

sela je na šolju. šolja? baš smešno. šolja bi trebalo da ima dršku. ili ne?

onda je prdnula. mali slatki prd. onaj koji ne smrdi, kratak je i smešan. pa se i nasmejala.

...

pogledala se u ogledalu i shvatila kako joj je lice umrljano krvlju. oprala je predeo oko nosa, osušila i ozbiljno se zagledala u svoj odraz. nervirala je činjenica da joj se grudi u odrazu čine manje nego što jesu, a stomak veći. baš je to nerviralo. nije znala da li je ona zapravo takva.
jel ogledalo uveličava ili umanjuje? ili prikazuje odraz koji mi ne želimo da vidimo zato što se baš toga plašimo. ma to su gluposti.

prošla je rukom kroz kosu. bila je sva zamršena. toga trenutka ništa joj se nije dopadalo na njoj, ali je znala da je baš onakva kakva bi trebala da bude, i ne bi želela da bude drugačija. ipak joj se nije dopadalo kako je izgledala tog trenutka.

...

bila je sama. gde su svi? zbog čega nema baš nikoga?
"hej svi! gde ste?" rekla je tiho.
onda se opustila i bacila na zemlju.

veoma nestandardno ponašanje jedne mlade osobe. tako je terala strah. znala je da izgleda kao slučaj za proučavanje.
"pa zašto onda neko ne dođe da me prouči?"

okrenula se na leđa, i ležeći pogledala plafon.

izgledao je nekako kao plafon.
nasmejala se.
setila se drugih značenja reči plafon. tačnije, plafona kao nekog maksimuma, nečega vrhunskog, nekoj granici, nečega super.

a onda je pogeldala u njen beli plafon i onda ispod, u ono što je mogla da dotakne svojim malenim telom i rukama. nameštaj, ukrase, slike, četkicu za zube, stvari...

a plafon nije imao ništa. nije li to čudno?

---

u frižideru bila je tegla sa kornišonima i malo senfa.
ljutog.

sela je za ovalni sto dok je čekala da jojj provri voda za čaj.
ko još pije čaj sa mlekom? samo britanci, i to samo zato što im je hrana očajna, pa ni čaj ne umeju da naprave, i zbog toga dodaju mleko.

setila se drugarice kojan je htela da bude "poš" pa je u čaj od šipka sipala mleko. ali bile su klinke. opet ona je znala da to nikako ne ide jedno sa drugim.

i uopšte, ko je ona da određuje šta ide sa čime? možda je baš volela tu kombinaciju? ne... samo je želela da se pokaže, ali joj očigledno nije baš pošlo za rukom. nije se videla sa njom sigurno kreće nego što je potrebno da joj nedostaje, a opet dovoljno dugo da može da kaže da bi možda bilo pristojno i lepo sa njene strane da je pozove. dođavola sa manirima.

...

čula je nekoga kako se smeje na ulici. svi su imali nekoga. čak i neko ko možda nije zaslužio nekoga, ili nikoga, imao je nekoga.

ona nije imala.

...

i običaji. i ponašanje. zbog čega je uvek izgledala kao šargarepa izgubljena u gomili peršuna?

kako su svi umeli stvari koje je ona prvi put videla onda kada su se i drugi prvi put susreli sa istim?

zar je moguće da su sve ostale roditelji pripremali za svaku priliku? zar je moguće da roditelji rade tako odvratne stvari tuđoj deci? njoj, tačnije...

kako je moguće da jedino ona ne zna šta treba da se kaže na sahrani, zašto je samo njoj izuzetno glupo i neiskreno da kaže "moje saučešće"? da se u crkvi krsti i ljubi neke slike koje su leglo zaraze? kako su drugi to znali? kako su drugi znali kako da se provode, kako da se ponašaju i da se vesele na isti način, na način koji je ona imala prvi put da vidi, u prvoj prilici kada je to isto videlo i ostatak dece koja su umela da se ponašaju?

jel stvorena ona za ovo društvo? jel su njeni roditelji drugačiji?

...

zbog čega svi mrze francuski jezik a ona voli, naježi se od neke topline kada čuje nekoga kako ga izgovara kako treba?

prsti su joj bili puni zanoktica, nokti izgriženi. sve ostale devojke imale su fine sjajne nokte. nije joj to bilo jasno.

bila je prilično tužna.

zbog čega nju niko ne voli?

zašto je ona sama?

...

sama.

...

tuga je grozan osećaj. pruža utehu u samoći i pomera ugao stvarnosti.
bila je tužna.
sama.

4 comments:

Anonymous said...

mnogo me potresao ovaj tekst.

Anonymous said...

I ja imam zanoktice i ne umem da izgovorim "moje saučešće" i ne umem da se poslužim na posnoj slavi pšenicom i vinom i ne umem da se provodim kao svi drugi i ... Često mi se čini da sam sama a to je zato što sam subjektivna. Ne postoji osoba koja je sama. Možda samo na par trenutaka, koji se učine kao večnost...

Mousehunter said...

Mnogo je grozno kad se osecas sam...

Marko Radojković said...

a kao tekst? kako vam se čini? ako s neko vrati na ovo uopšte... kasno odgovaram, žao mi je...