Tuesday 6 November 2007

pomoć

ljudima je u prirodi da traže prijatelje. u prirodi im je da im je prijatnokada pored sebe imaju nekoga. bilo koga. urođeni strah od samoće uvek je prisutan. sad, kod nekih manje, kod nekih više izraženo, ali strah od samoće svi mi imamo. zamisli, čitav život provesti sam, bez ikoga. ako bih tako završio, verovatno bih društvo tražio po nekim prodavnicama, pričao sa prodavcima čisto radi priče, zato što ne bih imao sa kim. a i šta će mi priča? pa mislim da mi treba. ili će mi trebati barem.

recimo. ovde ja pričam sam sa sobom. isto to radim i svakim sekundom dok smišljan šta ovde da napišem. nije li to duplo obraćanje sammom sebi? šta ja tačno želim da postignem ovim?
činjenica da ne znam šta ću sledeće napisati je super, ali opet, činjenica je da je to što ne znam da ću napisati već prošlo par krugova u mom mozgu i unutrašnji marko 1 je to već rekao unutrašnjem marku 2, koji je preneo dalje unutrašnjem marku 3. koliko je verodostojna originalna misao? koliko puta ja obrnem istu stvar u glavi pre nego što mi izađe kroz usta ili prste?
mnogo. ali to se dešava izuzetno brzo ako vreme posmatramo u nekim recimo sekundama.

samoća.
biti sam je paradoks.
svi smo mi sami. a opet nikada nisamo sasvim.
retki su oni koji imajui više ličnosti u jednoj glavi, a i to je diskutabilno, pošto je ta druga osoba možda samo čist plod imaginacije.

kad smo kod toga. imaginary friends. nikada nisam imao jednog, ali pretppostavljam da ih je većina usamljene i one manje usamljene dece imalo. ja sam oduvek imao brata, tako da nikada nisam bio apsolutno usamljen. ali, generalno, bio sam veoma povučeno i stidljivo dete.

nisam siguran da li sam zbog stida počeo da volim samoću, ili se stid pojavio sa mojom otuđenošću od okoline. naravno da nisam bio neki skroz čudak, igrao sam se ja sa drugarima na ulici, igrao sam neke glupe sportove kojima i dan danas ne vidim svrhu. igrao sam se sa ostalom decom, ali, glupo mi je da to kažem, ali, nikada ih zapravo nisam razumeo. vremenom se broj prijatelja, drugova, poznanika, kako god, povećavao, i moj stepen razumevanja, kao i moć uklapanja u sredinu, ali i dalje nekako mi je sve čudno i strano. nikada nisam odbacio činjenicu da svima sve deluje strano, ali, primećivao sam da sam ja uvek delovao drugačije. u negativnom smislu.

samoća. kako god sve bilo, na kraju uvek ostanemo sami. imali hiljadu lica, osmeha, pogleda pored nas, opet, smo sami.

a želja je prevelika, želja je izvan nadležnosti razuma. to je nagon. naravno da razumom odbijamo neke ljude ili bla, ali u mislima nam se stalno mota neko, nešto. uvek iznad nas lebdi neka nada, mogućnost ili želja za nekim, barem razgovorom, barem blizini.

marko, kasniš. ustani, stavi tačku. ovo je nedovršen tekst i nedovršena misao. zapravo samo je načeta, i sve što sam želeo da kažem nisam stigao. neću ovo nastavljati.

2 comments:

Mousehunter said...

Da li smo sami ili imamo nekog pored sebe, u sustini je nebitno. Bitno je da se ne osecamo samim, bez obzira da li je neko pored nas ili ne. Mislim bar...:) ne volim da se osecam samom.

Anonymous said...

Ja mislim da smo svi imaginarni, i svi smo sjebani, i svi imamo zanoktice i niko nije "s nekim".

Eto, to je moj komentar.

Kad budes rekao sta si kontao da kazes, onda ces dobiti i validan koment :)