Monday 12 November 2007

par lakih komada

trebalo je da bude zanimljivo. ali nije.
možda će postati? ali znam da neće.
želim da bude interesantno. zaista želim. voleo bih da može da te odnese baš u sam centar zbivanja, da ti dočara atmosferu i omogući ti da osetiš svakid elić. svaku sitnicu. da možeš da omirišeš sveže krastavce koji su se slučajno prosuli, istrčavši ispred ogromnog rteretnog kamiona koji ih je nenamerno izgazio. ljudi koji su to samo posmatrali i starija gospođa koja se od muke hvatala za glavu. i oni koji su se pravili kao da ih ne zanima. samo su prošli pored, ne nisu priznali ni da su omirisali taj zgnječeni krastavac. samo su produžili dalje, jer, oni imaju svoje brige, svoj svet.
voleo bih da sam u stanju da predstavim taj trenutak. da i ti budeš tamo. da shvatiš šta ćelim da kažem, da razumeš moje reči, baš onako kako sam ih i sam zamislio. da nemaš dilema. želeo bih da sakrijem tu neku očiglednost, tu sirovost i nedorađenost, da deluje uglačano, ali da ti budeš svesna te stvarne neuglačanosti, baš samom prividnom uglačanošću. razumeš? da iako znaš, vidiš da sam ipak uglačao, u pokušaju da sve napravim da bude kako treba. znaš o kome pišem. naravno da znaš. e pa ja sam jedan. verovatno jesam. biti jedan ne mora da znači pripadati njima. ne verujem čak ni da moram da radim iste stvari koje oni rade, niti da poštujem iste običaje. ali, razmisli malo, ja zapravo jesam jedan, zar ne? pored svega ostalog, svih nenamernih i namernih maski, pored situacije i spoljašnjih uticaja, ja sam verovatno jedan. a mouse. i sama znaš koliko su oni puta ismevani, koliko je neprilagođenost čudna stvar, koliko ljudima smeta, a opet intrigira, tajanstvenost, zatvorenost, povučenost.
da, on je igrao na sred ulice. koje je poreklo njegovog plesa? koji je poriv? zbog čega je to uradio? da li je trebalo? da li je morao? šta je želeo da postigne? znog čega? zašto to, a ne nešto drugo? zašto nešto drugo? čemu potreba za tako nečim?
da li se on ponosi time što je drugačiji. jedan miš? što on svira harmoniku na ulici, i hladno je, i ljudi prolaze i nemaju nameru da mu udele malo para. i oni koji to urade, samo u prolazu ostave sitniš i produže dalje. retki su oni koji zapravo ostanu da slušaju njega kako svira, oni koji zapravo žele da vide šta on ima da im ponudi, kojima je stalo i da ga ispoštuju kao ljudsko biće, a ne samo kao nekoga ko nešto moli, kao psa koji cvili za već oglođanom koskom. razumeš?
i arzmišljao sam, ali ne umem. pokušavam, ali svakim slovom sve više zapadam u zapetljane čvorove misli. i želim da kažem, ali ne umem. znaš, možda sam tek juče, u subotu, shvatio kako sam i ja jedan od njih. naravno, ne direktno, ali, kao da smo povezani istim tuđim pogledima. da li si razmišljala, ili možda znaš već, šta oni koriste kako bi očistili ono o čemu smo toliko besmisleno pričali. o onome što ja često pominjem iz meni nepoznatih razloga? šta oni koriste? seno? ne. ne ćelim to da pišem. znaš li kako sam se čudno osećao kada sam došao kući. legao sam u krevet, umoran, i nisam mogao da zaspim. a ljudi ne razumeju. jednostavno im nije jasno. i više ih interesuje zbog čega ja to radim nego ono što zapravo radim. uglavnom ih interesuje motiv. kao kad prolaze pored našeg harmonikaša i dobace mu kovanicu. njih nije briga šta on svira. krajnji cilj je da to radi u nadi da će nešto zaraditi, i oni mu daj pare i odlaze, i tako mu pljunuvši u facu ga ostavljaju da se jede u sebi. ovome fali forma. nije osmišljeno kako terba. počeo sam sa jednom idejom, ali sam ubrzo prešao na drugu, ali to i jeste ono što treba da bude, zar ne? to je ono što treba da uradim. ovo je deo mene trenutno. sada je 1,11am.
ljudi su ljudi. i harmonikaš, pored svega ostalog, ipak želi samo pare. teško je govoriti o nekom umetničkom naboju čoveka koji je u obavezi da dođe sa veknom hleba svojoj porodici sledećeg jutra. teško je govoriti o želji koja mora da bude sekundarna, zato što je preživljavanje uvek na prvom mestu. crne ovce su crne zato što su tako rođene. i one su ovce. i crna ovca je ista ko i bela. ali je crna. a sve ostale su bele. i da je bela niko je ne bi ni primećivao. bila bi samo još jedna bela, ali u stadu, uvek neko kaže:"one je crna ovca!" a potpuno nepravedno. od crne ovce se u startu očekuje da bude posebna, kao da je vuna čini drugačijom od ostalih. a šta radi crna ovca? pase travu. a opet je zanimljivija od ostalih belih koje isto pasu travu. i više ni sam nisam siguran ko sam ja, pošto mu je prilično teško da se izrazim. ne čitam dovoljno knjiga. koristim se prostim jezikom. neću reći feces ili fekalija. a nervira me što nisam sposoban da sve prikažem kako želim. a želim da prikažem kako treba. frka.
jedan miš, crna ovca, marko, ista stvar. stalno nešto pokušavam, i uvek mislim kako sve treba i zbog koga i zbog čega, a onda vidim da je samo cilj bitan. recimo primer: potrošim 3 dana da napravim baš lepu tortu, sa za ljude, prelepim šarama čudima, šlagom. sa nekim svećicama i nije bitno sa čim, shvataš poentu, i svi će reći:"JAO KAKO JE LEPA!" a onda će je pojesti i neće je biti. i biće bitna samo torta u stomacima. nikome zapravo nije stalo da samog izgleda torte. svi su došli da je pojedu? da li me razumeš? mislim da i dalje sam sebe razuimem. mislim.
i cela poenta koju oni, oni o kojima govorim, on o kome pišem. cela fora je u kontriranju. možeš li da zamisliš celokupnu njihovu zajednicuu, koja eli isto, i ne želi ništa novo? ja mogu. ja mislim da je i cela poenta i razlog zbog kojeg oni i dalje rade to što rade upravo primer torte. reimo, oni rteba da obrade neku zemlju kako bi posejali nešto što će da izraste i donese im hranu ili nešto što će im koristiti. to mogu da urade na njihov, ili na lakši način. oni će ga raditi na njihov način baš zbog samog procesa dobijanja rezultata. nije im bitan samo cilj. bitan im je i proces. oni to tako rade. ali, treba znati granicu. sigurno je to sad postalo toliko marketinško proseravanje da ni ne smem da pomislim...
ja nisam kao oni. ne želim da budem. u krajnjem slučaju, siguran sam da moj cilj, ono na kraju, neće biti isto kao nešto njihovo. imam druge želje.
bilo mi je izuzetno drago ne jedenje eklera sa tobom, i moram da priznam da sam prilično zadovoljan.
amiš.

2 comments:

Mousehunter said...

Verovatno je da samo ti razumes o cemu se konkretno radi u ovom tekstu, ja sam pohvatala nekoliko misli, al sustinu svega znas samo ti...:) Nasmejala sam se na ono: "a mouse". Prosto sam se setila da bi u mom slucaju stajalo "a mousehunter". Al to nema nikakve veze sa temom, cisto detalj...:)

Mima said...

jel' se na ovo odnosi onaj status na gtalk-u? :D :D saaalim se...