Saturday 17 November 2007

dobar dan. jel slobodno? nastavak

3

Znaš, nisam razmišljao o tome na taj način. Nikada mi nije delovalo kao nešto što može da podnese taj pritisak.

I tebi? Meni se isto čini da se desilo tako iznenada, tako neočekivano, a uvek sam osećala neku napetost, kao da će se desiti svakog trenutka.

Da, i onda baš kada si se malo opustila, jednostavno je i ono popustilo...

Da.

Da.

Inače, vidim da se baviš muzikom. Jel sviraš negde?

Pa i ne baš, nosim violinu samo da bih prilazio devojkama i započinjao razgovor.

Započinješ razgovor sa violinom? Pa nisi tako započeo danas...

Danas? Misliš sa tobom? Pa jesam...

Kako? Znam da nisi, sigurna sam... pa desilo pre svega par minuta...

Ako te baš zanima, violinu nosim zato što znam da devojke vole muzičare. Uvek su im se dopadali takvi tipovi, znaš, sviram, pa ću možda postati poznat jednog dana...

Ali ti sviraš violinu... od kad se devojke primaju na momke sa violinama?

Pa računao sam, i violina je instrument, i to veoma lep. A, znaš, nije mi baš praktično da vucaram gitaru svuda sa sobom... violina je lakša, manja, a instrument je, tako da valjda obavlja posao...

Ne bih rekla. Isto tako si mogao da poneseš i zvečku. Ili usnu harmoniku!

Mogao sam, ali imam violinu pa mi je delovalo kao razuman izbor. A vidiš da je upalilo sa tobom.

Pa nije. Mi pričamo samo zato što sam te videla da sediš pored, sav tužan, i bilo mi je čudno što si poneo violinu ovde. Nije kao da je pritisak dotukao instrument. To bi bilo baš blesavo, da ti se to desilo, otišao bi kod nekog majstora za violine, sigurno ne ovde.

Ali, vidiš da je upalilo. Ja imam violinu, a ti pričaš sa mnom. Ti si devojka, a ja... razumeš?

Hehe, verovatno si u pravu. Opet, čudno mi je da nosimš baš nju, a ne nešto normalnije.

Oprosti, ali ona je savršeno normalna.

A zašto je braniš, ti je čak ni ne sviraš, samo je nosiš i koristiš da bi prilazio devojkama. Ne znam zbog čega nas dvoje i dalje razgovaramo. Da ne moram da čekam ovde, sigurno bih odavno otišla od tebe.

Verovatno. Zato ja idem samo na mesta gde ljudi nešto čekaju. Inače, ko ti je rekao da je ne sviram?

Pa ti.

Ne. To je bila šala. Kad si videla da nosim sa sobom violinu i pitala me da li se bavim muzikom, mislio sam da ti se sviđam i da želiš da započneš neki razgovor, pa sam se šalio i odgovorio da je nosim da bih prilazio devojkama... naravno da sviram violinu. Ko je još video violinistu koji prilazi svakoj devojci u čekaonicama...

Sad se vadiš. Ajde baš sviraj ako si pravi violinista.

Zar ti se ne čini da je malo čudan trenutak za mene da te poslušam?

Zašto? Nema nikoga, hajde!

Pa ne ćelim. Ti od mene tražiš da ti dokažem da umem da sviram samo da bi zadovoljila svoju sujetu. Ja smatram da je to nepravedno prema meni.

Baš nije.

Slušaj. Ako ja izvadim violinu i krenem da sviram, ako ti dokažem da umem, hoćeš li izaći na večeru sa mnom?

Molim?

Pa, pošto nisam siguran šta želiš, mislim, možda se nadaš da ne umem, kako bi se ispostavilo da sam ti stvarno prišao sa unapred osmišljenim namerama, i onda bi ti bilo drago, i poželela bi da izađemo zajedno , u tom slučaju, pošto ja umem da sviram, bilo bi glupo sa moje strane da ti sviram, zar ne? Tako da je bolje da unapred zakažemo sastanak, a kao poklon dobićeš kratki dokaz mojih muzičkih sposobnosti, pošto ipak nije prikladno svirati duže na ovakvom mestu. Ipak ti je razlog dolaska dobro popustio, visoki tonovi mogli bi da pogoršaju stvari... i? Jel se slažeš?

Dobro. Izaći ću sa tobom. Izaći ću u svakom slučaju. Nema pametnija posla večeras.

Ali, opet me bacaš u dilemu. Reci mi, iskreno, da li je bolje da ti nešto odsviram ili ne.

Pa zašto sad to?

Pa možda se ipak nadaš da ne umem, tako bih ti možda delovao kao opasan momak, i bilo bi ti uzbudljivo da izađeš sa mnom. Ako ja pak, umem onda ćeš se razočarati i osećati se pomalo neprijatno pošto sam ipak bio u pravu, i ispoštovaćeš dogovor i samo jednom izaći sa monom i nikada me više ne kontaktirati...

Ti si lud! Jel znaš? Umeo ili ne umeo da sviraš, volela bih da izađem na večeru s tobom večeras. Veoma si mi simpatičan i bilo bi mi drago da te bolje upoznam. Samo mi malo ideš na živce sa ovom pričom!

Pa dobro. Ako ti nije bitno moje umeće sviranja, možda je bolje da to samo preskočimo?

Molim? Jel si ti normalan?

Pa zašto? Zašto bih svirao ako ti je svejedno?

Pa zato.

Ali tij jeste svejedno?

Da.

Pa dobro. Onda i ne moram da sviram. Hajde uđi unutra, ti si na redu... čekaću te ispred...

....

PA TI SVIRAŠ?

Da.

Na ulici?

Pa da, od toga živim. A pošto treba večeras da izađemo, mislio sam da malo radim prekovremeno dok te čekam da izađeš.

Ti sviraš na ulici?

Pa ne, znaš, ovo mi je samo hobi, inače sviram u u jednom džez bendu, „crveni hodočasnik“, možda si čula za nas?

Ti sviraš u „crvenom hodočasniku“, a u slobodno vreme prosiš na ulici?

Ne prosim, sviram.

Ti stvarno želiš da poverujem u to?

Ne moraš. Inače, ako se premišljaš o večeri, ne brini, moji roditelji su dobrostojeći, imam obezbeđen život.

Ti si jedan lažov.

Zašto to kažeš? Vidiš da umem da sviram! A nisi verovala. Zašto i ostalo ne bi bilo istina?

3 comments:

Mousehunter said...

Hehe, bas su simpa oboje, ne secam se bas kako je sve ovo pocelo (podseca me na onaj dijalog u vozu, valjda, mada ne mora da znaci da uopste ima veze s tim...) al mi se svidja! On je malo provocira, ona misli da drzi konce u rukama a onda shvati da su joj se svi konci pomrsili...Bas su slatki!:)

Marko Radojković said...

jeste nastavak onoga iz voza. mislim, ne nastavak, ali nastavak tih priča. drago mi je da ti se dopada, ovih dana sam baš sjeban, tako da mi je svaka pohvala izuzetno draga:D hvala ti.

Anonymous said...

E baš mi se dopadaju ove tvoje pričice. Baš umeju da mi vrate osmeh na lice, da mi zagolicaju maštu... Ustvari, da me bace u maštu.

Pozdravčić :)