Monday 14 April 2008

neka tuga

Koja se muvala tu, oko mene godinama. Sretao sam je često. Imala je divne pokrete.
Koliko god se ja trudio da pobegnem stizala me je, a onda kada sam je čekao nekako je uspevala da bude iza mene i ponovo me stigne, iako me je ranije bila prestigla.

Znao sam da je tu pošto mi se stomak uvek nekako prvo skupi, pa zgrči. I sav se stresem. Neka jeza. Češće me posećuje noću, zato što je tada čekam. Mesečevi zraci često su nosili njeno ime. Voleo sam njene osobine, pošto su bile baš onakve kakvima su ih ljudi opisivali. Tuga.

Jednom, bilo je neko srednje sivilo, došla mi je nasmejana. Legao sam na krevet ona je rukama uronila u moj stomak, a ja sam se skupio, sklupčao, stegao i grizao usne, onako jako.

Znao sam da je sve već rečeno, iako zapravo niko od nas nije ni progovorio. I to je ona. Tuga. Nestajuća senka moje nade za večnim propadanjem i uzdizanjem.

Tuga je lepota koja ispunjava utrnulu prazninu samoće.
Mislim da je mnogo volim.

4 comments:

Anonymous said...

Bas sam sinoc razmisljala o tome. I znas sta ,tuzna sam sto me i Tuga polako napusta.
Ma super si ovo napisao. Tuga stvarno pravi drustvo.
Sa njom, nekako, i to sto si sam ima vise smisla.
Bar mi se tako cini.

Marko Radojković said...

pa da, tako nekako se i meni čini ;)

Mima said...

ovaj je najlepsi koji si napisao.

Marko Radojković said...

hvala ti. i meni se čini da je jedan od iskrenijih. sad mi je još lepši kada si ga istakla. treba mi potvrda ovih dana...

lepo od tebe što si opet svratila ovde ;-)