Wednesday 16 April 2008

leva šaka rezonantnih terasa

Bilo je i boljih dana. Kiša koja nije bila dovoljno privlačna. Vatra koje nije bilo. Sedeo sam na stolici. Sedeo u kolima. Sedeo u kornjači. Opalila me neka čudna krpa puna čokoloadnih kuglica. Razvalila me potpuno, oborila sa nogu. Ali nisam bio sposoban da je primetim. Samo je prošla. Nestala.

Setio sam se kada sam pre određenog vremena nešto bio odlučio. Setio sam se upravo i vremena kada sam mesecima pričao u aoristu. Nije to bilo doba kada su me ljudi voleli zbog toga, ali sam to i dalje činio. I sada mi ti razlozi deluju potpuno suludo.

Ljudi se menjaju. Uče nove stvari, shvataju životne začkoljice i otključavaju neke brave za koje nisu znali da postoje. Opet mi se čini da sam ranije bio kompletnija osoba. Imao sam tu neku iskru jebene jedinstvenosti. Radio sam neverovatno besmislene i beskorisne stvari, ali bile su moje, i ponosio sam se njima. Ponosim se i sada, samo što mi se ne dešavaju više. I sam sam kriv. Ili su mi svi drugi krivi?

Volim reči kao što su flaster, penkalo, grožđana mast, kosa, hijena, karlica, jabuka, zeleno, sneg. Ne volim ih, ali volim njihov zvuk kada ih izgovaraju ljudi. Volim i da naletim na strance i onda da se mimoilazimo bez aktivne saradnje razuma i tela. Levo, desno, desno, levo, levo...

Danas je bio loš dan. Ovaj mesec bio je loš mesec. Ova godina mi se uopšte ne dopada. Prošla je bila relativno fina, iako poprilično bolna. Ova je godina za sada mrtva, i potpuno utrnula. Kao da sve što pokušavam i radim nailazi na odbijanje. Imam potrebu da neko pokaže neko interesovanje, neko beznačajno interesovanje, i da se ne osećam kao da sam na iglama. Jer nisam, niti želim, niti ću.

I znam da se nikada neću prošetati pored tvoje zgrade, neću čuti zvuk tvojih slušalica sa vokmenom odvrnutim do daske, neću te više nikada videti. To nije obećanje. Ali ću itekako zamišljati i maštati. Sve dok me jebena prošlost celog ne pojede, a sadašnjost pretvori u plastičnu facu koja je konstantno dosadna.

Lomim se, a zapravo ništa konkretno nisam shvatio. I ko ste svi vi? Zbog čega vas je toliko?

Nijedna od vas nikada nije ni prestala da jede govna. Da izvinete na iskrenosti...

2 comments:

Anonymous said...

Hej bljuf, :)
Dobra ti je ova iskrenost :)
Super mi je sto prvo posmislim da istovremeno razmisljamo o istim stvarima, a onda shvatim da o ovim stvarima ne prestaje da se razmislja. Tako da i nema neke zanimljive podudarnosti :)

Marko Radojković said...

hehe, mene samo smara što uopšte razmišljam o ovome. kad ne vidim rešenje, a povremeno čak ni sam problem...