Monday 6 October 2008

Vetar prošlosti

Ranije, pokušavao sam da poletim i završavao na zemlji svaki put.
Onda sam pokušao da nateram drugaricu iz komšiluka da levitira i opet podbacio.
Drugovi su mislili da sam blesav. Dok su oni ganjali loptu ja sam pokušavao da napravim kućicu na drvetu kako bih bio gore. Oni su se izigrali, a moja kućica se srušila na prvom vetru.
Prošlost koja me prati, ta senka neuspeha koja je sve veća, kao da me vuče u rupu sopstvenog zaborava. Kako očekivati da te se neko seti ako sam sebe zaboraviš?
Ko sam ja? Jel moj nastanak bio isto toliko izvestan kao nestanak koji je nesumnjiv? Da li je moje postojanje samo po sebi značajnije od jednostavne činjenice mog prisustva i konstatnih pokušaja i promašaja?
Pucam ćorke. Blefiram samog sebe. Najgore od svega što to sve unapred znam.
Prošlost nikada ne duva u leđa, uvek me vraća nazad. Prošlost koja me definiše. Prošlost bez koje kao i da ne postojim.
Prošlost koja nikome više nije bitna, ali opet znači sve.

4 comments:

Anonymous said...

Mozda opet treba da pokusas da letis :)
U inat proslosti

Nadam se da si dobro, bljuf :)
Cao
(ovo je ono cao...da znas da neko misli na tebe)

Mousehunter said...

Slazem se sa hi-fi, u inat proslosti!:) nesto si u opadajucoj fazi? bice bolje, uvek biva...:) pozzic!

Anonymous said...

citam. citam.
samo mi je glupo ostavljati non stop komentare kao dokaz citanja. sta te briga, uostalom :)

Marko Radojković said...

pa nemoj non stop, al' ostavi ponekad :)