Friday 5 September 2008

heroj (1)


Nije ništa planirao. Sve se desilo brzo, samo od sebe. Nije želeo da bude heroj. Želeo je da spasi svet.

-Marko! Telefon!
Mama je vikala iz kuhinje.
-Marko! Dušan te traži!
-Alo, mama spusti.
-E ćao.
-Šta radiš?
-Ništa, ti?
-Pravio sam plan.
-Nećemo preko telefona.
-Treba da ga razradimo, sve sam nacrtao, sve.
-Dolazim za pola sata, moram da jedem. Poneću štek.
-Da, trebaće nam. Idem i ja da jedem. Požuri.
-Važi.
-Aj ćao
-Ćaos.
-Mama kad će jelo!?!
-Evo, za pet minuta! Nemoj da se dereš, dođi ovamo pa pričaj samnom!
-Dobro!
-Zovi tatu!

Izvio se da dohvati telefon koji je ostavio na noćnom stočiću. Nije mogao da dohvati. Prsti samo što nisu dotakli glatke ivice telefona, ali bio je predaleko. Obazrivo je pogledao prvo levo pa desno, oslušnuo da neko ne dolazi i hitro se uz fijuk odbacio prema cilju. Za treptaj oka telefon mu je bio u šakama.

-Halo?
-E tata kad stižeš?
-Tu sam za pet minuta.
-Požuri, hladi se večera, e tata?
-Reci.
-Jel možeš posle da me odbaciš do Duleta?
-Spavaćeš tamo?
-Da, pričaću ti, ne mogu preko telefona.
-Važi, evo me stižem.
-Ćao.
-Ćao.

3 comments:

Mousehunter said...

U, nova prica? Volim da citam tvoje price... :)
kako ide ona pesma... "...uvijek sam sanjao da sam ja heroj
koji ce promijeniti bas citavi svijet" :)

Marko Radojković said...

:) valjda ću je razraditi... ne ide mi nešto završavanje... uvek samo počnem haha

Mousehunter said...

pa dobro, i ono sto ide pre kraja je zanimljivo!:) kod mene neka blokada, ne znam sta da pisem... al docice mi (tako to obicno biva...)