Tuesday 5 June 2007

deda mraz

mali uvod: ako ste preuzeli fajlu sa mojom novom knjigom, verovatno ste dobili i ovaj tekst...opet, ne verujem da ste došli do ovoga, pošto bi to značilo da ste pročitali obe knjige, a niste me kritikovali...
dakle, priča je namenjena deci, i nema veze sa drugom knjigom, tu se našla zato što mi je bilo lakše takod a je zapišem... mesto će verovatno naći u nekoj budućoj zbitci pesama i priča za decu....

u nedostatku inspiracije uživo(lajv), evo malo nečega što sam pisao ove zime pod uticajem vreline i temperature, i odsustva snega... sad sam opet pročitao, našao sam par nekih greškica, što stilskih što gramatičkih, ali oprostite mi, mrzi me sad da popravljam... biće, biće...


evo je:

Sneg je prekrio šumu i put. Pahulje su nežno padale na zemlju i postajale jedno sa okolinom. Mrak je bio svetao. Jaka mesečina odbijala se o belu podlogu i zračila posebnom zimskom svetlošću. Put je bio netaknut. Nova godina se bližila i dečak u brvnari na kraju planinskog sela posmatrao je kroz zamagljeni prozor svoje male, tople sobe. Ove godine shvatio je da nema deda mraza. Nije bio tužan, imao je osećaj kao da je oduvek znao, iako su roditelji oduvek govorili suprotno. Nije bio tužan, ali mu je bilo nekako žao. Taj čovek, taj deda koji voli svu decu koja veruju u njega i donosi im baš one poklone koje žele bio je isuviše savršen da bi postojao. Deda koji mu je uvek ostavljao znake njegovog postojanja u vidu kaljavih otisaka koji su dolazili do jelke i vraćali se do kamina odakle se spustio u brvnaru, taj deda ne postoji, sada zna. Naravno da mu tata i mama kupuju poklone svake godine. Naravno da ih je majka svake godine krila umotane u svetlucave papire ispod svoga kreveta, i, naravno, kako to da one godine kada je uhvatio deda mraza na delu, nije nigde bilo oca da vidi kakva je to buka u kući.Nije bio tužan. Nije mu bilo žao. Oduvek je znao, oduvek je znao, a opet mu se baš tada, potpuno neočekivano pojavi jedna sitna kapljica, jedna suzica, baš tu, na njegovom licu, kod levog oka, sa one strane bliže nosu. Naježio se i brzo obrisa suzu, ali iako nije želeo da ispusti još jednu, i ona se pojavila, oči mu se zacrveneše od naprezanja da ne brizne u plač, a sićušno telo treslo se od jeze koja se iznenada pojavila. Sa licem među rukama, više nije mogao da izdrži i zajeca. Deda mraz je bio mrtav za njega. Upravo je umro. To je bilo to, i ništa više. Topla soba i vatra koja je pucketala u pozdini, velika okićena jelka, ukrasi po zidovima, ništa od toga nije bilo stvarno, ništa. Sve je to bezveze, to ništa ne postoji ako dede nema. A nema ga. I mama i tata, i oni su bezveze. Lagali su ga.

Pahulje su zavejavale malo selo i dečaka u toj maloj, zabačenoj, toploj, ali lažnoj brvnari. Svetla su se polako, jedna za drugim gasila u celom selu i mrak je bio sve gušći. Mama je ušla u sobu, podigla ga sa poda gde je zaspao i položla u krevet u njegovoj sobi, pokrila mekanim jorganom i poljubila u čelo. Zatim se udaljila od njega, ugasila svetlo i zatvorila vrata. Ubrzo je i poslednje svetlo u selu bilo ugašeno. Iako je trebalo da bude u krevetu, dečak to nije učinio. Čim je majka izašla iz sobe, on ustade i ponovo se namesti na prozor u dnevnoj sobi odakle ga je majka odvela u krevet. Te večeri, te novogodišnje večeri sačekaće deda mraza, i kada se ne pojavi više nikada sebi neće postavljati pitanje o njegovom postojanju.

Iznenada mrak raseče šarenilo. Neizgaženom stazom projuriše sanke. Dečak podiže glavu i ne razmišljajući istrča na trem. Bile su to najčudnije sanke koje je ikada video, i približavale su se selu. Zvuk zvončića bio je sve bliži i slika koja je bivala sve veća sve je više plenila apsolutnom zagonetnošću. Dečak ih je sada već mogao veoma jasno videti. To su bile sanke, prave sanke, ali njima niko nije upravljao, niti ih je bilo ko vukao. One su zveckale zvončićima kojima su bile okićene i velikom brzinom jurile prema dečaku. Na sankama je bila jedna jelka, ukrašena jelka. Najlepša jelka koju je u životu video, a ispod jelke šta? Pokloni! Gomila poklona, pravih poklona, upakovanih u četvrtaste kutije, baš kao na televiziji. Za sobom sanke su ostavljale beli, snežni trag i jurile prema selu. Dečak je zapanjeno posmatrao ovo čudno vozilo bez vozača kako mu prilazi i prolazi pored njega i produžava dalje u selo. Želeo je da potrči za sankama i jelkom ali nije imao vremena da se obuče, a i sanke su bile isuviše brze. Vratio se u krevet ne znajući šta da misli. Zamišljen ubrzo je zaspao razmišljajući o sankama, jelci i na kraju, deda mrazu, koji ponovo, nije bio više toliko nestvaran...

14 comments:

Viktor Rom said...

Bilo bi ovo, dakle, selektivno odbijanje vere u postojanje deda mraza?

Ма, znao sam da on ipak postoji, ali se suviše plaši da ga deca na provale, pa onda šalje jelke na sankama...

Kakav drogirani manijak!

Marko Radojković said...

ti si mi 256. posetilac bloga... čestitam V. skoko i bambi za tebe u paketu:D:D:D

poklon ćeš dobiti za novu godinu, možda baš od deda mraza...
auf...zaboravio sam da si ti matori konj... nema poklona za tebe:D:D:D

auf... jebote i ja sam poprilično matori ždrebac... ništa neće ni za mene da bude ispod jelke...
:(:(

Viktor Rom said...

Jubilarni dvanaosmi posetilac?! Jupiii!

Mora neki peetchwise da ispadne kad sam ja u pitanju...

Odma' neki antipoklon da mi spremiš! :D

Marko Radojković said...

aha:D:D:D
...
slušaj, gledam ja onaj counter i ko je šta kucao u guglu da bi me našao... i poslednja stvar je bila:
"hocu da skinem pesmu makarena"
i u jebenom guglu samo moj sajt izlazi... probaj...
ja sam umro od smeha... lik hoće da skine makarenu pa naređuje gugletu... ej, ti, guglonja, čuješ, JA, HOĆU da SKINEM PESMU MAKARENA...

ovo je bio antipoklon...

Viktor Rom said...

Hahaha!

Odlično! Divno! Hvala na poklonu!
Meni dolaze najviše zbog kafetina:

Kafetin Skopje
Kafetin Doziranje
Kafetin nezeljeni efekti

Klikni na moj counter pa ćeš da vidiš. Otvorio sam ga za javnos'

Idem sada da ukucam u google: "Oću da imam veću platu! Odma'!"

Viktor Rom said...

Nadam se da si dobro uradio kolokvijum :D

Marko Radojković said...

jesam... ja pametni uspeo da položim:D

Viktor Rom said...

Čestitke! :D

Anonymous said...

Eh pa bas tolko da padne u bedak klinac sto deda satro ne postoji, a onda je sta? Zaspao? Uduvao se? :) salim se, ok je pricica, samo sto je kraj malo zbrzan... :) al ko sam ja da sudim...:) zop!

Anonymous said...

I extra je fora sa "hocu da...", mora da si ponosan sto i takvi frikovi uspevaju da dodju do tvog bloga...:)

Marko Radojković said...

za:

mousehunter:probaj da kucaš hicu da skinem pesmu makarena i guglu... samo moj blog izlazi kao rezultat...

nit:nema veze...večeras ću da bacim pogled na npvi post, sad nemam vremena, moram da idem...

Anonymous said...

Probala, zato i kazem, mora da si ponosan...:)

Marko Radojković said...

toliko sam bio ponosan da sam pokušao da pronađem ip adresu tog lika koji je bio i tražio to, pa da ga nekako pronađem i kažem mu da se vrati da ću da mu okačim makarenu mp3:D:D:D
ne lažem, stvarno sam pokušao, ali kod njegovog ip-a je pisalo samo nešto eunet blablabla tako da nisam uspeo... i baš mi ježao tog ultimativnog kralja ili kraljice... bilo bi glupo kada bihs ada kačio pesmu pošto su šanse za njegov/njen povratak ravne negativnoj nuli...

a? a? a? nisi očekivala ovoliku količinu ponosa??? hehe

Anonymous said...

Iskreno? Nisam ocekivala, ali nisam ni iznenadjena. :) kako si ti dobra dusa, ti bi njemu(njoj) ucinio toliko da im obezbedis makarenu, samo da se vrate... :) a treba biti otkacen da guglu naredis sta hoces...:) pozz