Friday 20 August 2010

koprcanje prošlosti

- ...uhvatio tako odvratan kadar, da nemam reči. Čak mu je i u levom ćošku utrčalo neko dete kada je Vesna trebalo da počne da priča, a znaš i sam kakav je, sve hoće odjednom, nema ponavljanja...

Zašto ona uvek mora da oseća neku obavezu za nebitnim razgovorom? Ona zna da me stvarno ne zanima pokušaj snimanja čegagod. Ne može protiv sebe. Kao.

- Mira je rekla da više nikada neće ići na posao, nikada. Meni je t užasno smešno, znaš? Njioj čim se desi jedna glupost, jedan blam, odmah pobegne, odmah se skloni. Nevinost njene gluposti me u neku ruku iznenađuje, pošto, jelte, svi znamo Miru. Sinoć mi šalje poruku i zahteva da se nađemo. Ja joj kažem da ne mogu, a ona nastavlja sa onim njenim 'Nemoj da sereš, dolazi, svi su tu' ustaljenim tekstom i ja dođem i bude sranje, Bane se opet uvoštio u nekoj fotelji, čim sam ušla jasno sam mogla da vidim kako je lepo naslonio obe ruke na naslone, nesposoban da ih pomeri. Veljko, isto skroz ošamućen, sluša neka Mirina trabunjanja oko zelenih...

Ne može protiv sebe. Mnogo je jače od nje. Uvek mi prepričava svoj dan pomoću drugih ljudi. I sija, ne, ne sija, ali ona živi kroz njih. Pravi štit. Ženska glavo, pa mene zanimaš ti, ne razvaljeni Bane, koji je inače bio razvaljen svaki put kad sam ga sreo, tako da i nije neka vest. Mira koja je najveća veštica, ona koju apsolutno baš briga šta će Kiki uopšte da pomisli posle svega što joj priredi, kučka koja sebično troši njeno vreme, samo zato što zna da ne može drugačije da privuče pažnju. Prokleta Kiki, koja uvek popusti i uvek dođe. I ja uvek izvučem deblji kraj.  Ali stvarno me ne zanima šta je radila kod Mire na sedeljci. Super, svi su bili tu, ali me ne zanima. To su sve neki lažni ljudi, ti sa kojima se druži. totalno nebitni ljudi za bilo koga, oni se zapravo trude da sami sebi budu dovoljnon ebitni kako bi ispali nonšalantno neuredno kreativni. Ljudi koji stiču reputaciju stajlingom, svi ti njeni prijatelji. Jaki prijatelji. A sa druge strane ja, kome stalno smeta nešto što ona priča. Što se ja uopšte i nerviram oko toga što mi priča? Nije li dovoljno što mi zapravo priča nešto? Nije.

- ... kriza identitea, bila je kod savetnika i rekla joj je da prestane sa lekovima, a ona nema nameru, kaže, bez njih bi joj se život pretvorio u olovnu loptu, koja se kotrlja niz strmi, izrovani zemljani put. A ti? Šta si ti radio?
- Ništa spec. Gledao neki film...
- Koji?
- Ma neki, Duck season.
- Koji?
- Sezona pataka, neki iz Meksika. Predobar je.
- Neki tvoj a? Super.
- Aha, dao mi David pre par dana, to je jedan od njegovih omiljenih filmova. Moraš da vidiš kako sipaju kokakolu u čašu, isto kao ti, oduševila bi se. Sve u svemu baš mi je bilo lepo.
- Što me nisi zvao, nismo gledali ništa zajedno hiljadu miliona milijardi godina?
- Sećaš se da sam te pitao šta radiš, a ti si rekla kako imaš 'nešto, negde, sa nekim'. Nisam hteo da ti remetim planove filmom.
- Haha, da, kao Pavle, stalno nešto radi negde. Pa da, verovatno bi te ispalila, ali opet, mogao si da pitaš.
- Mogao sam.
- E pa to sa nekim što sam bila bilo je zapravo sa Milenom, Mir...

Jebote, koliko me ponekad smara da je slušam, a opet samo bih to radio zauvek. Kako joj se lepo rasplamte oči kada naglašava neku, njoj super, stvar. I kako joj se nakupi malo pljuvačke na rubu usta, pa kako pokupi, potpuno instinktivno. Ona niikada nije bila svesna moje apsolutne nezainteresovanosti za te njene 'negde, sa nekim, nešto' radnje. Isto ko što me je baš briga i za originalne 'negde, nešto sa nekim' Pajine radnje. Da me interesuje, pitao bih. Mene trenutno preplavljuje osećaj spoznaje zanimljivotsi njenog pogleda, toplote njenog pogleda. Razmišljao bih o pogrešnim tajminzima, o nepotrebnim spojkama, vezama i svim onim što ide uz to, što nam je uvek stajalo kao hladan tuš u uzajamnoj slatkoći gledanja u oči. A pogledi umeju da nam se stope, kao med koji se sliva sa kašike u teglu. Sa moje kašike u njenu teglu, pa zaroni i promeša sve. Umorim se od svega toga. umorim se od uzaludnih veza. Umorim se od skakanja sa teme na temu, umorim se, umorim se od toga što nisam u stanju da je slušam sa razumevanjem, već mi je dovoljno da slušam melodije koje proizvodi njen glas. Tananana Titititi, lalalall lal lala i tako dalje. Na trenutke postanem svestan koliko je to zapravo sebično.

- Kako? Da? Evo sedim na kafi, mogu  u 5 da budem tu. Ok, aha, dobro, važi. Evo, odmah krećem, vidimo se za pola sata, važi? E super, ćao!
-  E, Moram da idem da radim nešto, mnogo mi je drago da smo konačno uspeli da se vidimo. Hajde ovih dana opet. Super je bilo, jurim!

Eto je, ide da radi 'nešto'. Kako je volim zbog toga. Totalno zadovoljstvo i odsustvo duha. Ljubi me u obraz, šta sam rekao? Nešto sam joj rekao. Ma sigurno je ok. Njoj je drago što smo ipak uspeli da preomimo i da se vidimo, a meni se čini da je ovo bila najgluplja stvar koju sam mogao da uradim ikada zauvek. Prošlost u prošlost, nejna priča je prošla, imala je svojih momenata, što je super, ali dosta je bilo, koliko god mi prijala ili ne.
Zvao me Petar na basket, možda i odem. Nije da mi se igra, ali ni ne gleda mi se u onu mrlju od bivšeg komarca na zidu iznad kreveta. Ne znam.