Thursday 27 November 2008

reci mi šta si video?
















Napolju je savršeno vreme za nešto. Unutra je zagušljivo i dosadno. Stari, nekada skupi digitalni good-for-nothing foto-aparat skuplja prašinu u fioci. Sveščica u koju ništa nisam zapisao skoro 2 godine je na polici. Olovka koju sam izgubio. Aparat nema baterije, sveska nema olovku. Iskopao sam neki diktafon. Sve neka pomagala. Zazvonio mi je telefon. Napolju vetar, niska temperatura, taman dovoljno da se vidi dah. Nije li to pametno uhvatiti na kameri? Nije li to pametno zapisati? Zar ne bi bilo sjajno kada bih to snimio na diktafon?

Važne stvari. Bitne. Nekako su uvek tu. Smetaju. Važne žvažne. Opet, i ove manje bitne se nekako nameću. Stil. Dosada na koju su ljudi navikli. Kakav stil? Zašto bi mene trebalo da bude briga za tuđu zatucanost? Za tuđe nerazumevanje. Tuđe je tuđe. Tuđini. Ako se osećam bolje nazivajuće sebe jednim otuđenikom onda neka bude tako, ali mislim da mi ta titula ipak ne stoji najbolje.

Prijatelji. Ljudi koji su tu kada ti trebaju. Ljudi koje ne želiš da cimaš kada ti trebaju zato što su ti isuviše dragi. Prijatelji. Ponavljanje reči, kao da na neki način uvećam prvobitno značenje. 

Sestra mi se javila pre par sati. Kaže da je kupila one rukavice bez prstiju. Narandžasto crne šare bez vrhova prstiju. Kaže da se šetala ulicom, kada je išla da kupi rukavice, i da je naišla na jednu ženu koja je počela da joj govori te neke čudne stvari. Da joj priča kako je poznavala njenog, našeg, dedu, i kako su njih dvoje bili zajedno i kako je ona zapravo njena baka. Inače, "ludnica" (zvuči malo oštro) je na svega par stotina metara od njenog stana tako da su ta presretanja na ulici česta pojava, pošto se pacijenti sa blažim oblikom "bolesti" slobodno šetaju gde god žele da idu. Ali nebitno je to, meni je bila interesantna ta sposobnost da neka žena izmisli takvu priču. I motivi? Očigledno je da samo želi da popriča sa nekim.

Priče. Ti doživljaji koje želim da znam. Doživljaji mojih poznanika, doživljaji mojih prijatelja. Doživljaji koji mi znače, ni sam ne znam zašto. Naracija. Glupost. Inspiracija je jedna laž koju ljudi upotrebljavaju kada žele da budu lenji. Kišni dani. Hladni dani. Dobri dani.

Tramvaj. Uvek se nađe neki ljubitelj tramvaja. Priča o tramvajima, priča o papagajima, priča o ovome ili onome. Sve je to samo priča. Sve je jedna priča kojoj nema kraja. Priča bez realnog početka u vremenu i bez nekog bitnog cilja. Priča veća od zvuka, od sreće, od života. Priča koja služi tu kako bi sakrila stvarnost, kako bi potrošila vreme, kako bi nadoknadila čulo vida. Priča koja nema smisla.

Povedi me sa sobom napolje, želim da ti snimim topli dah po ledenom vremenu na diktafonu. Kladim se da je to neki sasvim novi oblik tišine. Snimiti zvuk slike toplog daha, koja besmislica. Gomila gluposti. 

Zbog čega ne volim stereotipe? Toliko je popularno mrzeti ih da mi je prosto neprijatno što ih ja ne volim. Ispričaj mi priču. Molim te. Želeo bih da čujem jednu. Tvoju. Ako želiš. 

3 comments:

Anonymous said...

citam tvoje postove, s vremena na vreme.
da li si snimio topli dah na diktafonu?

Marko Radojković said...

:-)

nisam. ništa ne radim. samo pričam u prazno. možda probam sutra.

drago mi je da znam da ima još ljudi koji bace pogled tu i tamo.

Anonymous said...

kad citam kloi, citam i tebe :P
to s vremena na vreme znaci da slucajno naidjem na tebe, ali tekstovi su ti mnogo dobri,samo ja ne znam sta da napisem kao komentar, nikad mi komentarisanje nije bilo jaca strana :P

evo sutra je, nek ne ostane samo rec :)))