Monday 10 March 2008

Kiki i ja 7

Oduvek sam se čudio stepeništu u našoj zgradi. Bilo je nekako i široko i usko i kao iskošeno. Zgrada je stara, ali stepenište to izgleda nije preterano primećivalo. Dok sam se spuštao do prizemlja bio sam zadovoljan zveckanjem raznoraznih predmeta u ruksaku. Bio sam uveren da će danas biti lep dan. Prijatan i jedan od onih koji ima baš onoliko sitnica koje ostanu u pamćenju, baš onoliko sitnica koje ti zapravo govore koliko je život lep. Najlepše su uspomene koje to postanu tek pošto prođe neko vreme. Stvari koje su zapravo iritirajuće na neki način u trenutku dešavanja, ali su baš lepe kada ih se setiš. Ne zbog njih samih, već zbog osobe sa kojom su proživljene. Znao sam, osećao sam, da će se gomila sranja dogoditi. Pokvariće se auto, Jasni će se povraćati, u drumskoj kafani naplatiće nam pet puta više nego što je u meniju, Jasna će naravno krenuti da se svađa sa njima, objašnjavajući osnovni red ili štagod, ja ću se nervirati pošto će mi biti važnije da nastavimo sa putem, pošto će mi biti važnije da se ona ne nervira, pošto ću se jednostavno nervirati. Onda će se jasna nadrkati na mene zato što ne umem da se branim i da držim do sebe. "Ne možeš da budeš tako indiferentan, ne možeš da budeš tako fin blablabla" sigurno će tako nešto govoriti. Ja ću onda krenuti da joj objašnjavam zbog čega sam takav, i zašto mislim da je to dobro. U tom trenutku će nam, recimo, nestati goriva pa ćemo stopirati ili zvati šlep službu ili moliti nekoga da nam nekako donese malo benzina da stignemo do sledeće benzinske pumpe. Naravno, tek tada shvatiću da nisam poneo saobraćajnu dozvolu ili tako nešto pa ću se još više iznervirati. Doćićemo u Vršac sa par sati kašnjenja, prošetaćemo se, u tušini, tenzija će opasti, neki komarci sisaće našu krv, Kiki će izvaditi autan iz tašnice i dati mi da se namažem. "Namaži i noge", reći će brižno. Onda ćemo izvaditi ćebe iz kola i sesti na neku travu koja će biti vlažna, toliko vlažna da će nam i kroz ćebe pozadine biti vlažne. Kiki će početi da paniči a ja ću je zagrliti i kotrljaćemo se po travi, skroz mokri i prljavi. Ona će ubrzo prestati da pruža otpor i prepustiće se uživanju. Ležaćemo na leđima i čekati zvezde. Verovatno će se tada osetiti jak smrad neke balege, što će biti smešno i neprijatno u isto vreme, tako da ćemo se smejati i smejati i smejati. Onda će Jasni biti hladno, pogledaćemo na sat i polako krenuti prema kolima. Otići ćemo u neku poslastičarnicu u centru Vršca i pojesti najbajatijui krempitu. Onda ćemo otići na piće u neki kafić koji deluje fino. Popićemo po tamno pivo, i onda će Jasna reći kako moramo da krenemo. Put do kuće biće tih. Pun gomile sitnica koje su nam kvarile plan, pun sitnica koje su nam ispunile dan, pun sitnica koje ćemo sa osmehom pamtiti do kraja života. Ući ćemo u stan oko 2, Jasna će promrljati nešto o tome kako mora da rano ustaje sutra, ja ću samo opipati stolicu da vidim da li se osušila, i zaspaćemo. Kada sam došao do kola shvatio sam da nisam zaboravio ključeve. Bilo mi je drago. Eto, nije sve počelo onako kako sam mislio. Kroz stomak prozujala mi je konfeta zadovoljstva.

1 comment:

Anonymous said...

:) "baš onoliko sitnica koje ti zapravo govore koliko je život lep." To je ova prica.