Monday 17 May 2010

Iz sna u san

Pričaš kao da to stvarno misliš.
Onda kada zatvorim oči.
Kao ranije, vatrenim očima,
rafalne rečenice. Hajde i večeras.

Budim se iz sna u san,
Protrljam lice dlanovima...

Sećaš se srednje škole? Kako ja nikada nisam hteo sebi da priznam neke stvari. Neke, sada banalne stvari. Kao što je recimo istina. Iz laži u laž. Kad ste vas dvoje pušili na klupici u parku, a ja se mrštio na sve to, ne zbog cigareta, već zbog tebe i njega. Kada je on bio sve ono što sam ja pričao, a ja bio sve ono što ne želim da budem, kako bih bio sušta suprotnost njemu, sušta suprotnost sebi. Sećaš se slobode? Ja ne. Sloboda je samo reč. Tvoja reč. Ti si mislila da je sloboda da popiješ pivo na malom odmoru pa mi posle pričaš kako ti je bilo super. Mislila si da je sloboda da radiš ono što ne želiš, samo zato što je to izgledalo kao da možeš da radiš šta hoćeš. Pa tvoja škola koja je rokerska, i moja škola koja je štreberska. Sećaš se? Sećaš se moje slobode? Slobode koja se ispoljavala u nekom samokažnjavanju? Ja sam živeo u sopstvenoj izolaciji, samo zato što sam mislio da sam dovoljno slobodan da ne budem deo grupe, zato što sam toliko slobodan, toliko samodovoljan da imam hraborosti da zapalim sa žurke pre 12 jer svi ostaju do 3-4, moja sloboda, sloboda nade da će neko primetiti moj kontrabunt. Čoveče, kontrabunt u mojoj glavi ili mamin dečko u očima svih drugih.
I onda ti mene zoveš da mi pričaš, na fiksni. Ja ležim na krevetu, ćutim i drhtim, a ti pričaš.

vatren jezik,
rafalne rečenice.
Kada zatvorim oči,
kao ranije, hajde i večeras.
vodiš me iz sna u san,
iz ludila u ludilo iz...
i onda umijem lice dlanovima.

I onda ti mene zoveš da mi pričaš, da mi plačeš, ali nisam ja taj kome si plakala, plakala si samoj sebi. Ja ćutim, a ti pitaš i ti odgovaraš. Ja sam tebi bio ti, zato što smo bili isti. Totalno suprotni u svakom smislu da istost očigledna. Lažno različiti, ali opet i stvarno različiti. Ne samo ja od tebe, već i od svih drugih, što je na neki način isto kao i biti isti kao i svi drugi, ali mi to tada nismo znali. Ti pričaš o njemu, govoreći meni koliko ti značim. A ja slušam tebe kako mi pričaš o njemu, shvatajuću da ti služim samo da te slušam. I onda se nađemo, u parku, na kafi, na torti, u mojoj priči ili na tvojoj probi. I onda me zagrliš, ja te zagrlim i sve bude lepo. Samo mi.

I kreneš da pričaš,
lalalalalalalalalalala,
blablablablablabla,
iz sna u san.
i onda izudaram lice dlanovima,
iz ludila u ludilo,
kao ranije, kao večeras.

Prođu dani, nedelje, nekoliko meseci. Ti, ja, zaboravimo, setimo se, odložimo, ne odložimo. Neprijatne tišine, prijatne tišine. Neprospavane noći, lude noći, žurke, zezanja, učenja, obaveze, mučenja, jurnjava, bolesti, putovanja, drugi ljudi, novi ljudi, emesen, more, pa se vidimo. Pa sve bude lepo. Gledamo se pa nam srce iskače iz usta. Pa sednemo, pa se prošetamo. I nikada ne kažemo ništa, jer, jer, jer to je prevelika pauza. A vreme leti. Pa se onda setimo kako smo ranije provodili dane svađajući se, kako sam te ja ignorisao i kako si ti na silu pokušavala da se družiš sa mnom. Kako sam onda ja radio isto to kada si ti ignorisala mene. Ali nikada ne kažemo ništa.

Besne violine, potpuno lude violine,
paraju vazduh , totalno šizofreno.
I ti kreneš da pričaš,
vatrene rečenice i da me gledaš,
ispaljuješ rafalne poglede,
iz sna u san.
I onda pokrijem lice dlanovima,
kao ranije, kao večeras.

I često sanjam, sanjam kako ti pričaš, kako ne prestaješ da pričaš. Nebitno je šta, čak se i ne sećam šta, ali sanjam. Ti sediš, sveže nasmejana, sediš i pričaš. Pričaš onim žarom kao kada tek spereš tugu, kada ti se naprave rupice na obrazima. I mlatiš rukama, i žmuriš i smeješ se očima, ne hvataš vazduh. A ja te slušam, sedim i slušam. I besne violine, potpuno lude violine, dok pričaš, činele, talasi o grebene i vetar kroz ledine. Na drvenoj stolici, na vrhu zelenog brda, sediš ti, a na tmurnom oblaku iznad, na nebu, sedim ja, prekrštenih nogu i gledam dole. Ti pričaš, besnim violinama, dok se vetar igra sa tvojom nemirnom kosom i mene, na mom oblaku, vrti oko tebe. Nikada ne prestaješ, nikada ne prestaješ, u mom snu. I često ga sanjam. Ali onda u jednom trenutku vetar počne jače da duva. Svaki put krene tako jako da duva oduva moj oblak od tebe. Toliko daleko da mogu da te vidim samo kao tačku za koju ja znam da si ti. I onda puknu žice na violini i ja se probudim znojav.

I ti kreneš da plačeš.
Najkrupnije suze,
i da me gledaš.
rafalnim pogledom.
I onda stavim ruke,
moje dlanove na tvoje lice.
I ti zažmuriš. Zažmuriš i plačeš,
ali se smeješ.
I lice ti preplavi neka sigurna tuga,
jer znaš da sam ja uvek tu.

A ja samo želim da nestanem,
jer znam da sam ti uvek tu.
Iz sna u san.

5 comments:

Džiadžojka-san said...

Iznaježivala (!) sam se čitajući. Sve jače i jače, iz rečenice u rečenicu.

Zovi je ako stvarno postoji, sve joj reci. Život je kratak ali vredi.

Nešto sumnjam da je ova priča samo deo imaginacije, jer je prepuna emocija. Stvarnih.

Zovi je.

Marko Radojković said...

haha, pa ne znam, možda jeste, a možda i nije. moguće da je neka fuzija različitih ljudi projektovana na jednu kvazi idealizovanu, ne znam, a možda je i samo jedna. doduše, nije važno, ili jeste.

lako ja nazovem, ali teško kažem :)

priča za čitanje!

Kajzer Soze said...

Ovo je genijalno,apsolutno!
Kao da smo proživeli identičnu priču,od početka do kraja.Svaka tvoja reč mi je poznata,baš sve.
Da ti kažem - mi smo na kraju pokušali da budemo zajedno,bilo je grozno,gotovo incestodino.Posle smo pokušali da zaborivamo na taj pokušaj,to je tek bilo smešno.Više nismo u kontaktu,srećo.Jeste skrnavo,ali nekada čoveku treba da se otrese balasta i krene dalje.Ja ne bih više mogao da slušam brbljanje ko nekad.Eto,toliko od mene.I dalje ne verujem šta si napisao!

Marko Radojković said...

hvala. svi imamo te neke ljude koje nedefinisano vucaramo sa sobom iz prošlosti. zato sam se i nadao da će više ljudi moći da se pronađe u ovome, na neki način.
:)

siberiann said...

prozhiveh sve prethodne godine kroz tvoje rechenice. kada bi ona samo znala koliko je srecna shto neko sa tolikim emocijama pishe o njoj...