Sunday 3 February 2008

sed sed

lepo bi bilo kada bih mogao da se fokusiram ida sa poletom uradim bilo šta. kukati zbog nesposobnosti ili nedostatka ideja može svako. ideja je ta koja mi sigurno ne fali. samo kada bih mogao da je oblikujem u nešto vidljivo okom, nešto prepoznatiljivo i prihvatljiva. makar malo. toliko da ne bude samo nešto pored čega će se prolaziti bez ikakve emocije.

teško je izboriti se sa prirodom. instinkti nam govore jedno a mi pokušavamo drugo. ko je još rekao da nisamo životinje? vodi nas nagon, a oni koji se suzdržavaju su oni koji postavljaju pravila.

kada bi svi bili gliste, kada bih pokušao da recitujem bodlera glistama, teško da bih uspeo da privučem bilo čiju pažnju. a gliste su gliste. pa da. isto tako su i ljudi ljudi. a konstantno menjanje definicije onoga što čovek jeste, što je žena, dovodi do neverovatne konfuzije koju je veoma teško dešifrovati zdravim razumom.

pohrlimo li pak alternativnim metodama zakrivljenja istine i sveopšte promene konzervativnog pogleda na prirodu i sve što se u njoj dešava, rizikujemo prekid niti koja je veza sa samima nama. istina koja je verovatno pogrešna može biti važnija od proživljavanja? istina koja sa sobom nosi nepovrat? nemogućnost ponovne spoznaje neznanja!

kako se odlučiti?

na kome je da donese konačnu odluku?

na onima koji su spoznali izbor pa ga nude onima koji to nisu? oni koji to nisu ako prihvate tu za njih, neobrađenu misao, mogu zapasti u crnilo koje je verovatno kobno po nespremne jadnike.

oni koji su spoznali posojanje izbora, nemaju pravo da donesu takvu odluku, odluku otvaranja očiju onih koji ih drže zatvorene. ALI KO ĆE AKO NE ONI? i zašto bi uopšte?

mogao sam pokušati ali me jednostavnost sopstvene neopredeljenosti sputava u postizanju bilo čega smilenog, te moji pokušaji da nadjačam sebe i sopstvene slabosti duha, ostaju samo blagi tragovi u snegu. samo tragovi u travi.

sneg ponovo padne preko, i otopi se, trava izraste. ono što ostaje iza, u veremenu, je ono što ne bi trebalo da postoji.

sećanja su prokletstvo koje nikako ne mogu da odbacim. progone me a ni sam nisam siguran na koji način.

5 comments:

Anonymous said...

Obogati svoj zhiwot deshawanjima, bilo kakwim. Triwijalnost je sushtina krupnih stwari ;]

Marko Radojković said...

hm... dešavanja.

maa...

Anonymous said...

:)
"I'm just sick of ego, ego, ego. My own and everybody else's. I'm sick of everybody that wants to get somewhere, do something distinguished and all, be somebody interesting. It's disgusting.
I'm sick of not having the courage to be an absolute nobody."
JD Salinger, Franny and Zooey

Marko Radojković said...

mmm freni i zui.
kako uopšte znati kada si an absolute nobody? truditi se da budeš ili ne budeš jedan je potpuno isto kao i pokušavati biti bilo šta drugo, ako to isto i nisi... ili jesi.

i u odnosu na koga? i kome?
:):):)

Anonymous said...

"mmm freni i zui"
Pravi komentar na tu knjigu :)
Hvala ti na tom mmm :)
Ma, ne znam...nekako se prepoznajem u ovim tvojim redovima pa se u takvom stanju uvek setim kad Zui kaze Freni da sakupi svu snagu svoje tuge i konacno je upotrebi za malo srece...ili tako nekako (nisam mogla da nadjem taj citat na netu). To super zvuci, ali meni nikad ne uspe :)
Ja se vise ne okrecem desavanjima. Uglavnom bezim od njih...A cini mi se i ti. Nije ni to lose ;) Desavanja su i u nama.
Znas kako kazu "mozda je onaj sto sedi kod kuce veca skitnica od svih nas" :)