Wednesday 6 February 2008

Kiki i ja

Došavši dograbio sam prvo parče torte koje sam mogao da dohvatim i celo ga stavio u usta. Mrvice koje su pale na pod nisu me zanimale, tako da sam samo produžio dalje. Seo sam. Koliko ljudi je potrebno da se ne osetim usamljeno? Ustima punim torte shvatio sam da sam prilično usamljen kada sam u društvu, a da mi vreme brže prolazi kada sam sedim i, recimo jedem. Ali to su sve gluposti. Nisam ja bio neki otuđenik koji mrzi ljude. Nisam bio društvenjak koji obožava nova lica. Nisam bio ni čudak koji analizira svaki pokret. Nisam bio pričljiv. Nisam bio ćutljiv. Umeo sam i da uzmem glavnu reč, kao što sam umeo i da ćutim i ne progovoram dok svi drugi aktivno razgovaraju. Umeo sam da se isključim i ne registrujem nikoga oko sebe, ali...

Pojeo sam toru. Bio sam žedan.

Čudno je kako su moje misli bile toliko razbacane, a opet, naravno da su bile savršeno složene za mene. I uopšte, kako je neko mogao i da pomisli da me optužuje za tako neke stvari?

Nisam ja kriv. Drugi su krivi. Moj otac voleo je da priča lovačke priče. Niko nije sumnjao da preuveličava ili izmišlja, ali su priče bile zanimljive i svi su ga rado slušali. Otac je umeo da govori i da ga drugi slušaju. Umeo je da održi pažnju iako se retko dešavalo da to što govori ima neki veći značaj. To su sve bile prazne priče i on je to znao, ali ih je ipak pričao, i ljudi su ga voleli.

Nikada nisam mogao da se ugledam na njega. Kako neko može da mašta o tome da bude kao njegov otac? Kako ako je recimo tata advokat, i sin ima žarku želju da upiše pravni fakultet i pomaže ocu... Ili radi na privatnoj klinici kao drugi zubar, ili nastavi porodični automehaničarski biznis.

Ta figura, ta veličina koju predstavlja OTAC, to neko poštovanje... Nejasno mi je to. Nisam ni pomišljao da krenem očevim stopama. Nije li to suludo? Ne postajem li ja tada samo klon?

Ali znao sam da verovatno grešim. Često sam prisustvovao situacijama kada se ispostavilo da sam od samog početka mislio loše. Svaka moja ideja bila je isuviše nadrealna, ne nemoguća, jednostavno čudna, netipična i samim tim teža za varenje.

Bio sam žedan.

Pogledao sam u nove zavese koje su već počele da smrde na duvanski dim i nasmejao se njihovom obliku. Mogao bih da radim kao dizajner zavesa. Verovatno bi me tamo razumeli. Čudno je kako neko može da smisli takvu konturu, čudan je onaj koji taj predlog prihvati, a još čudnija je moja majka koja se opredelila baš za taj oblik. Ali, sve je stvar ukusa. Nisam voleo kada su mi ljudi govorili da o ukusima ne treba raspravljati pošto sam bio poprilično ubeđen da je baš sam ukus ono što nas sve čini različitim i sličnim. Ja, recimo više volim čokoladnu tortu od voćne torte. Kada taj svoj ukus ne bih ispoljavao i u poslastičarnici naručio "tortu", a ne "čokoladnu tortu", postojala bi velika šansa da ne dobijem ono što želim. Ako želim da perem zube mekanom četkicom za zube, ne znači da nemogu to isto da uradim i sa srednje mekom ili tvrdom, jednostavno više volim sa mekom.

I uopšte čemu ta razmišljanja. Znao sam da često preterujem, i nikada nisam insistirao da me drugi razumeju. Bilo mu je bitno, ali vremenom sam sve više i više gubio interesovanje. Umorio sam se od pojašnjavanja svake moguće stvari tako da sam često bio pogrešno shvaćen. Kao da je bitno.

Voda je bila hladna i okrepljujuća. Svežina nije došla sama od sebe pošto je bila iz boce. Pre neku noć sanjao sam najčudniji san. Nasmejao sam se kada sam ga se setio.

-Što se smeješ? upitala je Jasna, koja je sve vreme sedela na kauču i čitala Hegela.
-Onako, bezveze.
-Ne moraš da mi kažeš.
-Nije da ne želim, čisto nebitno je, a kada bih krenuo da objašnjavam i ne bi bilo toliko smešno, više je bilo za mene... znaš sanjao sam nešto, pa sam se toga setio.
-Šta?
-Nebitno.
-Dobro.

Jasna je nastavila da čita. Estetika. Niko je nije terao, sama je želela. Shvatila je pre par nedelja da nikada nije čitala Hegela, i iskoristila je činjenicu da nema mnogo obaveza i posvetila se. Voleo sam Jasnu. Samo ona je mogla tako odjednom da reši da čita neku knjigu, neku koju "bi trebalo da je pročitala a nije". I kada bi čitala, radila je to sa velikom dozom posvećenosti.

Prijalo mi je njeno prisustvo. Imao sam osećaj da me ona razume. Naravno da nisam mislio da sve razume, već je razumela ono bitno, suštinu. Razumela je da samo nerazumevanje mene jeste ono što treba razumeti. Činjenica je da sam bio nerazumljiv i veoma težak sagovornik. Voleo sam Jasnu zato što je umela samnom. Nikada nisam morao da joj objašnjavam meni očigledne stvari, koje su, znao sam, bile veoma glupe i neprepoznatljive "normalnim" ljudima.

Kada bih govorio o "normalnim" ljudima, nisam to mislio pogrdno. Voleo sam ljude. I sam sam bio normalan. Isti kao i svi ostali. Isto tako i svi ti normalni ljudi bili su čudni sami za sebe, samo ja to kod većine nisam primećivao, isto kao što ni drugi verovatno to nisu primećivali kod mene. Takvo stanje stvari mi je odgovaralo.

-Hej Kiki, idem u krevet.
-mhm.
-Dolaziš?
-mhm.
-Kad?
-Evo sad ću, samo još malo da pročitam, ne mogu ovako na pola...

Jasna je zapravo imala glupu naviku da sebi određuje koliko će pročitati. Ako je zacrtala recimo da pričita do 245. strane, ona to mora da uradi. Nije mi to delovalo preterano praktično, ali ona je jednostavno bila takva. Ako bi baš želela da nastavi da čita, opet bi prestajala. Imala je pattern. To je održavalo u životu. Skinuo sam se u gaće i pokrio prekrivačem preko glave. Nadao se skorom snu.

6 comments:

Viktor Rom said...

Fikcija ili Ti?
U svakom slučaju to je nebitno - hteo sam da kažem da imaš sjajnu naraciju!

Anonymous said...

hvala xtorevikx.
naravno da je nebitno:)

Mousehunter said...

dopada mi se ovo, jako. Volim kako umes da docaras kako se on oseca, o cemu razmislja, a ujedno da prica tece, radnja se odvija... Svidja mi se postojanje Jasne. Ne mora sve da razume, ali ume da mu posveti dovoljno paznje, a da ga ne zamara, uz sve te njene bubice koje je cine posebnom...
Mozda previse citam izmedju redova, nemoj mi zameriti.
Nebitno je koji je udeo fikcije a koji stvarnosti, jos jednom dokazujes kako dobro umes da napises nesto!:)

Marko Radojković said...

hehhahhheh

Anonymous said...

Super je ovaj ritual sa unapred odredjenim brojem strana :) Govori toliko toga o njoj, o dobrom delu njenog zivota.
Al' te nahvalise ovde, ja necu dalje...
A ima razloga :)

Marko Radojković said...

heh, šta da kažem više...
neću se zahvaljivati... glupo je i besmisleno...

tako je, govori možda i previše o njoj taj ritual.